utorak, 17.04.2007.
ko brat bratu...
UNAPRIJED SE ISPRIČAVAM AKO SAM ŠALJIVI TEKST PREOZBILJNO SHVATIO, AKO VAS DAVIM LAPRDANJEM, NERAZUMLJIVIM RIJEČIMA I K TOME SLIČNO…
Idući reci djelomično su, iz zafrkantskog inata, dijalektizirani. Kako je u glavnog urednika došlo do alergijske reakcije uzrokovane „kajem“,pa mu zacijelo i oči suze, nije zgorega da, kad mu već suze, puste i koju „žuhku suzu slatku kao kaj“.
Bil sam, ljudi, na selu par dani. Otišel sam bez bogzna kakvih očekivanja, z rancem na plečima, otprilike kak su i barakude, samo z malo vekšim torbama, otišle v Australiju. I kak su i oni sakoga novoga dana v daun anderu se više shvaćali da nisu tam same turistički, tak se i moja ekskurzija na brege na kraju pokazala punim puncatim zgoditkom.
Mislim, fakat ne znam kaj je to s tim, kak „urbani“ ljudi voliju reči, „pripizdinama“.Ne znam zakej, al mene tamošnji ljudi i navade opčinjavaju.
Više je fazi mojega odnosa ž njima. Najprije ih gledim z visokoga, tobož raja neuka pak se nem ž njima mešal. Držim se po strani, pak v hostu pobegnem.
A onda, dok sedim v listju, gledim svetlost v daljine i zajca kak bljesiče v jarku, vu meni se stane, kak na primer dok se TV program zastavi radi održavanja. Ta stanka ne traje duge, al sam ja poklje nje drugačeši (za razliku od tevea šteri je i nakon prekida jednake loš).
Čovek koji se vrnul z hoste, se ne skriva više, on se zo sijem silami trudi postati pa makar najmijenši med „pripizdinarimi“.Jaki, bogati hostin zrak ž njegve glave zbriše belosvetka, ropska dreka, z svijesti mu otplavi proć se nadriemocije, se iskrivljene, folirantske ličnosti štere, iako mu one zijaju za vratom, bez pogovora trpi vu svoje neposredne i dalje okoline dok životari vu velikomu mravinjaku.
Bogara mu, shvatiš da se vrijeme mlatiš praznu slamu. Shvatiš da vreme leti, a da je tije narod nepatvorena serž.. V njegve veličanstvene, dobrohotne naivnosti je tuljika ljepota; njegev pogani jezik i neumoljiva žeđ da sezna baš se, od toga štriže li se suseda dolje, pa do toga štriže li se naš predsednik uopće (fala bogu, odgevor na to pitunje je očit),vu suštine moreju same smijeh izmamiti.
Ma baba se neduge pesvadila z sestru oko ni menje nit više neg puol metra zemlje. Sigurne da im to ne služi na čast, obadvije su tak i tak z jenu nogu v grobu, no oću reći: zamislite si koja je to zaprav bezazlenost dok ti se najvekša svaja šteru moreš zamisliti vrti oko pedlja suhe ilovače ili oko kile prasetine. Nije da su oni tam „majčine dušice“, i oni su same ljudi i sigurne da bi se kefali i oko velikih, svetskih stvari da im se zgoda ukaže, ali če moram birati med klanjem radi slobode, nafte( to vam je denes moderne) i svaje radi komadička zemlje, naravski da bum zobral ove druge.
No zdaj pak okrečeme medalju na drugu stran, a tu se bum i o tebe, kolega gl. urednik, očesal (prečital sem, kak vidiš, tvoj najnoveši tekst, a on ima dodirnih točki z mojim naklapanjem).
Zaključil sem, dakle, da je ruralija „dušu dala“ i da je zakon, a otprilike i ti to tvrdiš. Pa zakej se onda lijepe ne pobereme z metropole saki vu svoju zabit, i ne primime se tam motike, domače rakije i dečurlijskih tračof?
Jer sme-pizde.
Željni škouole, karijere, svijeta, slave, penez…Jebeš sigurnu ilovaču (ili crnicu v tvom slučaju), ake se nafta pa makar zeru nazire. Zemlju bume rovarili dok bume v penzije…
***
I to je sasvim u redu. Ali ako kanimo biti dio nekakve prosvijećene ekipe, svoje provincijske običaje ima da ostavimo tamo odakle smo došli. Ako ti živiš u Zagrebu, koji ima svoju kulturu življenja i iskorištavaš njegove blagodati, najmanje što mu možeš pružiti zauzvrat jest prilagodba njemu. Si fueris Romae, Romano vivito more, si fueris alibi, vivito sicut ibi.
Naravno da moraš biti svjestan odakle si, čiji si, ali naprosto ne možeš žaliti što gubiš naglasak i proklinjati „kaj“ pa bilo to i u šaljivom tonu. Ako ti je „kaj“ „bloody“ (štuješ korijene-ovo je valjda neka izvorna slavonska riječ koju još rijetki poput tebe pamte), što se na Bosut ne vratiš, tamo ga sigurno nema ni za lijek?
Ne bih htio da smatraš ovaj tekst napadom ili da se uvrijediš. Ja također čak nisam ni rođen ovdje, iako mi je utoliko lakše što Zagreb pripada mojoj regiji. Bez obzira na to, jednako sam često seljačina-što je najtužnije nikad ne zagorska, već uvijek neki izopačeni balkandžija-koliko i građanin.
Ali što bi bilo kad bih stalno pričao načinom kojim je prvi dio teksta napisan(a to je tek blaga, komercijalna varijanta mog zavičajnog dijalekta)? Što kad bi svaki stanovnik ovoga grada koji je porijeklom iz neke provincije ili je odande stigao-a takvi čine valjda osamdeset posto zagrebačkog ljudstva- govorio svojim dijalektom, tjerao svoje običaje? Bio bi-kaos.
A on se nažalost i događa. Jer većina dotepencov nema bilo želje, bilo potencijala da shvati- da ima, uspjeli bi i u rodnom kraju-pa tako hodajući našim gradom prije češ čuti dalmatinski, bosanski ili hercegovački nego, majko isusova gdje je, zagrebački govor (to mi se dogodilo jučer: prvo sam pojeo, jebiga, ne kuham, pizzu kod Hercegovca koji je ćaskao s Korčulankom, pa sam na stanici stajao kraj dvije neurotične Bosanke, i za kraj sam u parku naletio na staru, Ličanku mislim, u klompama- sve ih, osim Korčulanke, raspoznao po govoru!), u svakoj ulici ćeš naići na burek, ćevape, cajkane su malo rjeđe, al' harmonika se daleko čuje, a nasuprot svemu tome- zagrebačkog nigdje.
Zagrebački štih je tek podloga koju razni dupeglavci olako prisvajaju te na njoj grade svoja carstva ne autohtonih običaja, ljubavi prema zavičaju ili domovini, već carstva nakaradnog kiča i golog profita.
A dok oni tako „grade“ ta podloga polako iščezava, nestaje poput Amazonije. Da mi danas dođu sa CNN-a i zamole me da reknem koju o izvornom Zagrebu, bojim se da bi ih zapljusnuo val blentavog muka. Jeza me i pomisliti da bih im morao odgovoriti da izvornog Zagreba više nema.
Nemam dokaze, ali vjerujem da iskra zagrebačkog duha još uvijek negdje tinja. Valja ju ponovo razbuktati.
Zato, glavni uredniče, neka ti ne bude žao prestati otezati, a ako već otežeš onda barem shvati. Znam da možeš. Zapravo, najvažnije je da se ljudi potrude shvatiti.
'Ko to nemre, nek' ide lepo vrit otkud je došel!
**************************************
ekskluzivno i u cijelosti vam donosimo pismo još jednog papatača...nakon početnog nemira,papatači su izgladili stvari i vratili se jači nego ikad...a ja se dakle ispričavam svakome ko se bio uvrijedio na onaj moj text o Zagorcima...nije bila namjera a ja sam se malo krivo "odrazio"...eto toliko...
nedjelja, 15.04.2007.
Toplo pivo i hladne žene...
Rekao bi jedan američki buntovnik...naboranog lica i hrapavog glasa...opet sam pogledao Donnie Darko...po meni tu svaka rasprava o sedmoj umjetnosti dobiva svoj smisao...svaki put me iznenadi i spoznam nešto novo...u ludom svijetu šizofrenije i težine koju nose preinteligentni...kažu da im jedina mana što su ispred svoga vremena...pa onda ona zadnja scena gdje on žrtvovao svoj svijet da bi nju spasio...barem sam ja tako to protumačio...
Danas sam probao bijelo vino i sok od bazge...vjerujte mi ljudi,mrak je...em što gasi žeđ em što potiče maštu...potiče da u sedam ujutro uz pokemone pišem svakakve besmislice jer u pisanoj riječi tražim izlaz...izlaz iz svoga «sataraš stanja»...opravdanje što ću cijeli dan bit u debelom kurcu...što neću čitat lektiru i što neću vježbat gitaru...što ću pred poput teleta buljit u monitor očekujući nekakvu pametnu misao...nešto bi uznemirilo srce jedne žene što spava debelim snom ispod toplog popluna...nešto što će je natjerati da joj se promeškolji želudac...nešto što će joj kada povuče zadnji dim cigarete u vrelo podne potaknuti da pogleda u smjeru mojega stana, nekada toploga kreveta i užitka koje su nosile putene radosti prožete tonom ljubavi i hedonizma...
Pljuga poslije ševe...kažu da nešto ima tome...ili samo još «predrasuda»...poput one bapske priče da mrkva poboljšava vid...sjeban u zoru...promili u krvi i nasumični tok misli...dodajte tome i štih rock balada koje pokušavaju izmamiti suzu na naizgled sretnom i veselom licu...smije se a oči mu se ne smiju kažu...pljuga u ustima i prsti na tipkovnici....osjećam se poput Bukowskog...taj stari američki bastard koji je provodio dane pijući jeftino vino i jebao skupe kurve...bavio se svakakvim ne odviše inteligentnim poslovima, odbačen od svijeta i povučen u pogađate, jeftinu hotelsku sobu s punim pepeljara čikova i čepova pobacanih po podu...još jedan buntovnik...uvijek sam se divio njima...no nisu li velike ličnosti koje su ostavile trag u povijesti bili buntovnici...Einstein kojega su proglašavali mentalno zaostalim,inžinjera koji je konstruirao Eifelov toranj a protiv kojega su najveći ondašnji suvremenicu potpisivali peticiju protiv izgradnje istoga jer da bi to moglo postat ruglo Pariza...nije li i Ivanišević buntovnik...nije li i to Balašević...čovjek samo sa završene tri razreda srednje škole je još jedna primjer buntovnika,a pogledajte kamo je dogurao....to su ljudi koji mi daju nadu...to su sve ljudi s kojima bi se želio napiti....volio bih se i napiti s čika Pervanom...volio bih jednog dana doći pred majku sa svjedžbom koja pršti od petica...s svjedžbom koja bi mi zajamčila upis na fax koji želim...ali taj komadić papira nebih volio zbog sebe već zbog nje...i oca koji polaže toliku nadu u mene...ali ne i zbog sebe...jer meni taj komadić papir ne znači ništa...nikakvo zadovoljstvo mi ne pruža taj pergament papira ispisan hladnom crnom tintom i lažnom skromnošću ravnatelja...a trebao bi...jer on danas,nažalost,predstavlja vizu za budućnost...
Svjestan svoje lijenosti borim se motivacijom...pokušavam se natjerat učit zbog nje,zbog roditelja,zbog prijateljice i prijatelja koji se trude oko mene...ali ne i zbog sebe...
Strašan sam egoistik...to je i ona govorila...zato uvijek zamišljam da mi na sahrani sviraju «Wish you were here»...ne samo zamišljam,to i najozbiljnije mislim...
Nebojte se ljudi...ne pomišljam na suicid...na životu me drži ego koji mi nalaže da se izdignem iznad sivila današnjice i postanem nešto...ne zbog zlatnih zvjezdica na holywoodskom bulevardu,srebrnog kipa nasred pustoga trga ili ulice u nekoj zabiti meni u čast...suhoparne crtice u tv kalendaru ili redku u udžbeniku iz povijesti....
Već zbog osjećaja da u svojoj 50-toj u svojoj kolibici negdje na čistom planinskom zraku kažem da sam uspio napraviti nešto,da si nemam šta zamjeriti,da ne bude lažnih priznanja da sam dao sve od sebe...da ću ja svojoj djeci bit uzor kao što su to meni moji roditelji....da će me moja djeca pokušat «nadmašit»...da će oni bit djeca koja se isto tako nikad neće sramit svojih načela i neće pokleknuti pred svojim uvjrenjima...
Ili se pak mogu zamislit kao oronuli novinar s boemskim tipom života koji pati od raka pluća,nikad iskorištenih svojih mogućnosti i koji samo pljuje po svemu oko sebe...koji samo ruši a ništa ne gradi...
Po ne znam koji put vrti mi se u winampu «mad world»...pogađate pjesma je iz Donnia darka...uvijek nalazim inspiraciju u pjesmama...u pjesmama ili u njoj..ili u pjesmama posvećenim njoj...
Već je svanulo...javljau se prve ptičice...kutija s cigaretama j pri kraju...boca isto...scena kao iz filmova...zamišljen pogled izgubljen u dimu cigareta i prolazak prstiju kroz kosu uz duboki uzdah...napuštam vas vjerni čitatelji...odo malo spavat...
All around me are familiar faces
Worn out places, Worn out faces
Bright and early for the daily races
Going nowhere, Going nowhere
Their tears are filling up their glasses
No expression, No expression
Hide my head I want to drown my sorrow
No tomorrow, No tomorrow
And I find it kind of funny, I find it kind of sad
These dreams in which i'm dying, Are the best I've ever had
I find it hard to tell you, I find it hard to take
When people run in circles it' a very very
Mad World, Mad World
Children waiting for the day they feel good
Happy Birthday, Happy Birthday
And they feel the way that every child should
Sit and listen, Sit and listen
Went to school and I was very nervous
No one knew me, No one knew me
Hello teacher tell me whats my lesson
Look right through me, Look right through me
And I find it kind of funny, I find it kind of sad
These dreams in which i'm dying, Are the best I've ever had
I find it hard to tell you, I find it hard to take
When people run in circles it's a very very
Mad World, Mad World
Enlargen your world
Mad World
četvrtak, 12.04.2007.
sa škembom naprijed i brade masne jurimo za putenim radostima diljem Lijepe naše....
oliti regionalne posebnosti i pogodnosti koje nose sa sobom...
Utjelovljenje šarma...
Prva asocijacija jeste James Bond.Prokleti tajni agent.Bloody engleski naglasak,profinjeni smisao za humor,kosa lagano počešljana na stranu.Sve padaju prije ili kasnije....Šarm je njegovo najubojitije oružje.A sve u službi Njezina Veličanstva.Tu eventualno možemo pribrojit Wolfa iz Pulp fictiona.Padaju one i na bezrazložne buntovnike aka James Dean. Ma kakav Hugh Grant,kakvi bakarači...
Al to je u svijetu filma...Istina je obično drugačija.Malo surovijeg tona...
Shvaćanje filozofije ženskoga uma je poput istraživanja svemira...Nikad gotovo i nikad sve jasno.Al do nečega možemo doprijeti...Pa izuzev debelog džepa cijenjeni su pocinčani latinosi ili nekakvi sportaši...Ali cijeni se nešto po čemu si posebniji od drugih.nekakva zanimacija ili neko obilježje...Bloody naglasak.Koja se može oduprijet silama slavonskoga otezanja ili dalmtinskogm galebarenja,samo da mi je znat...
Odnedavno mi se ocrnilo zagorje....Bloody Zagorci.Imao sam naglasak,ne baš onaj šokački al fina slavonština reklo bi se...Nerijetko je bio adut...Ljudi obično nisu svjesni koliko je to moćno oružje.I najveća prsa diskoteke mu nisu u stanju odolit...Poput nikotina se širi zvonka melodija po cijelom tijelu i ostaje zapisana vazda u njoj.Dakako naglasak,ne vaš DNA...
I ja sam ga imao...Uvijek sam bio ponosan na svoje korijene...na niske kuće...širok šor...punašne snaše...zvuke tamburice isprekidane brujanjem basa i povicima šokicima...imunost na rakiju...i dobronamjerno otezanje riječi...širok šor i niske kuće sam ostavio u svome rodnom kraju,nisam ih ponio sa sobom u metroplu,,,neka ih tamo,tamo dobivaju puni smisao...a u njima i punašne snaše...zvuci tamburice su pohranjeni na hard disku kompjutear...imunost na rakiju i ljubav prema njoj dolazi do izražaja subotom po zagrebačkim krčmama...
Bloody kaj...ko ga izmisli...poput sjene me prati i non stop uskače...everywhere I go...i kažu mi ljudi da znam ja tu i tamo otegnut s riječima...a onda im ja odgovorim sa «kaj?»»kaj veliš»
Onda ih steram u materinu...kažu da je nestao...nema ga...gone with the wind...kao da je s njim nestao i dio mog identita...bloody zagorci...neki kažu da ga povremeno vide,nekada se javi na telefon i zakleli bi se da je to on,al onda brzo iščezne i pretvori se u nekakvoga gospodina Fulira...
Eto neki dan iskočila neka slavonka...širokih grudi,još širih životnih pogleda...ne nužno tim redoslijedom...i šta?ja bez svoga naglaska sam bio potpuno sterilan...nije bilo više onog ubojitog žalca...da ne vam ne laprdam o šarmerskim neuspjesima za vrijeme vikenda,recimo to ovako:
Britva mi je otupjela,a nikad oštrija nije bila....
Kratko i jasno....
«Oj budalaštine te čovječe što u lov ideš,a oštrica ti je tupa» (Papatači, "Patnje mladog Papatača")
Uslijedilo je zatišje...Zatišje pred buru...Al jedno sam naučio...Ove Slavonke...Ma to nije normalno...Neki dan sam posjetio svoj rodni grad...Po prvi puta sam upoznao i čari njegova noćna života u francuskoj četvrti...I pogađate...Bilo je tamo neko dete...Prava vrckava garavuša...Dobacila je pogled a ja ostao kao pogođen munjom...Bokovi su joj se zatim izgubili negdje tamo u gomili pijanih cajkaroša...Džaba i traženja svuda po klubu,guranja kroz rasplesanu gomilu,popušenih pljuga putem kući od živciranja zbog možebitne prilike...garavuše ni za lijek...
Dakle crni dani se naziru u daljini...Crni i suvi...Džaba i stasa i glasa kad naglaska nema...ma uzmi mi sve samo naglasak ne diraj...Vidjet ćemo ljudi moji...neću vam ništa obećavat...valja pljunut u šake i svojski se potrudit nebi li se brodić vratio u more...
