Marketing
Toplo pivo i hladne žene...
Rekao bi jedan američki buntovnik...naboranog lica i hrapavog glasa...opet sam pogledao Donnie Darko...po meni tu svaka rasprava o sedmoj umjetnosti dobiva svoj smisao...svaki put me iznenadi i spoznam nešto novo...u ludom svijetu šizofrenije i težine koju nose preinteligentni...kažu da im jedina mana što su ispred svoga vremena...pa onda ona zadnja scena gdje on žrtvovao svoj svijet da bi nju spasio...barem sam ja tako to protumačio...
Danas sam probao bijelo vino i sok od bazge...vjerujte mi ljudi,mrak je...em što gasi žeđ em što potiče maštu...potiče da u sedam ujutro uz pokemone pišem svakakve besmislice jer u pisanoj riječi tražim izlaz...izlaz iz svoga «sataraš stanja»...opravdanje što ću cijeli dan bit u debelom kurcu...što neću čitat lektiru i što neću vježbat gitaru...što ću pred poput teleta buljit u monitor očekujući nekakvu pametnu misao...nešto bi uznemirilo srce jedne žene što spava debelim snom ispod toplog popluna...nešto što će je natjerati da joj se promeškolji želudac...nešto što će joj kada povuče zadnji dim cigarete u vrelo podne potaknuti da pogleda u smjeru mojega stana, nekada toploga kreveta i užitka koje su nosile putene radosti prožete tonom ljubavi i hedonizma...
Pljuga poslije ševe...kažu da nešto ima tome...ili samo još «predrasuda»...poput one bapske priče da mrkva poboljšava vid...sjeban u zoru...promili u krvi i nasumični tok misli...dodajte tome i štih rock balada koje pokušavaju izmamiti suzu na naizgled sretnom i veselom licu...smije se a oči mu se ne smiju kažu...pljuga u ustima i prsti na tipkovnici....osjećam se poput Bukowskog...taj stari američki bastard koji je provodio dane pijući jeftino vino i jebao skupe kurve...bavio se svakakvim ne odviše inteligentnim poslovima, odbačen od svijeta i povučen u pogađate, jeftinu hotelsku sobu s punim pepeljara čikova i čepova pobacanih po podu...još jedan buntovnik...uvijek sam se divio njima...no nisu li velike ličnosti koje su ostavile trag u povijesti bili buntovnici...Einstein kojega su proglašavali mentalno zaostalim,inžinjera koji je konstruirao Eifelov toranj a protiv kojega su najveći ondašnji suvremenicu potpisivali peticiju protiv izgradnje istoga jer da bi to moglo postat ruglo Pariza...nije li i Ivanišević buntovnik...nije li i to Balašević...čovjek samo sa završene tri razreda srednje škole je još jedna primjer buntovnika,a pogledajte kamo je dogurao....to su ljudi koji mi daju nadu...to su sve ljudi s kojima bi se želio napiti....volio bih se i napiti s čika Pervanom...volio bih jednog dana doći pred majku sa svjedžbom koja pršti od petica...s svjedžbom koja bi mi zajamčila upis na fax koji želim...ali taj komadić papira nebih volio zbog sebe već zbog nje...i oca koji polaže toliku nadu u mene...ali ne i zbog sebe...jer meni taj komadić papir ne znači ništa...nikakvo zadovoljstvo mi ne pruža taj pergament papira ispisan hladnom crnom tintom i lažnom skromnošću ravnatelja...a trebao bi...jer on danas,nažalost,predstavlja vizu za budućnost...
Svjestan svoje lijenosti borim se motivacijom...pokušavam se natjerat učit zbog nje,zbog roditelja,zbog prijateljice i prijatelja koji se trude oko mene...ali ne i zbog sebe...
Strašan sam egoistik...to je i ona govorila...zato uvijek zamišljam da mi na sahrani sviraju «Wish you were here»...ne samo zamišljam,to i najozbiljnije mislim...
Nebojte se ljudi...ne pomišljam na suicid...na životu me drži ego koji mi nalaže da se izdignem iznad sivila današnjice i postanem nešto...ne zbog zlatnih zvjezdica na holywoodskom bulevardu,srebrnog kipa nasred pustoga trga ili ulice u nekoj zabiti meni u čast...suhoparne crtice u tv kalendaru ili redku u udžbeniku iz povijesti....
Već zbog osjećaja da u svojoj 50-toj u svojoj kolibici negdje na čistom planinskom zraku kažem da sam uspio napraviti nešto,da si nemam šta zamjeriti,da ne bude lažnih priznanja da sam dao sve od sebe...da ću ja svojoj djeci bit uzor kao što su to meni moji roditelji....da će me moja djeca pokušat «nadmašit»...da će oni bit djeca koja se isto tako nikad neće sramit svojih načela i neće pokleknuti pred svojim uvjrenjima...
Ili se pak mogu zamislit kao oronuli novinar s boemskim tipom života koji pati od raka pluća,nikad iskorištenih svojih mogućnosti i koji samo pljuje po svemu oko sebe...koji samo ruši a ništa ne gradi...
Po ne znam koji put vrti mi se u winampu «mad world»...pogađate pjesma je iz Donnia darka...uvijek nalazim inspiraciju u pjesmama...u pjesmama ili u njoj..ili u pjesmama posvećenim njoj...
Već je svanulo...javljau se prve ptičice...kutija s cigaretama j pri kraju...boca isto...scena kao iz filmova...zamišljen pogled izgubljen u dimu cigareta i prolazak prstiju kroz kosu uz duboki uzdah...napuštam vas vjerni čitatelji...odo malo spavat...
All around me are familiar faces
Worn out places, Worn out faces
Bright and early for the daily races
Going nowhere, Going nowhere
Their tears are filling up their glasses
No expression, No expression
Hide my head I want to drown my sorrow
No tomorrow, No tomorrow
And I find it kind of funny, I find it kind of sad
These dreams in which i'm dying, Are the best I've ever had
I find it hard to tell you, I find it hard to take
When people run in circles it' a very very
Mad World, Mad World
Children waiting for the day they feel good
Happy Birthday, Happy Birthday
And they feel the way that every child should
Sit and listen, Sit and listen
Went to school and I was very nervous
No one knew me, No one knew me
Hello teacher tell me whats my lesson
Look right through me, Look right through me
And I find it kind of funny, I find it kind of sad
These dreams in which i'm dying, Are the best I've ever had
I find it hard to tell you, I find it hard to take
When people run in circles it's a very very
Mad World, Mad World
Enlargen your world
Mad World
Post je objavljen 15.04.2007. u 07:58 sati.