UNAPRIJED SE ISPRIČAVAM AKO SAM ŠALJIVI TEKST PREOZBILJNO SHVATIO, AKO VAS DAVIM LAPRDANJEM, NERAZUMLJIVIM RIJEČIMA I K TOME SLIČNO…
Idući reci djelomično su, iz zafrkantskog inata, dijalektizirani. Kako je u glavnog urednika došlo do alergijske reakcije uzrokovane „kajem“,pa mu zacijelo i oči suze, nije zgorega da, kad mu već suze, puste i koju „žuhku suzu slatku kao kaj“.
Bil sam, ljudi, na selu par dani. Otišel sam bez bogzna kakvih očekivanja, z rancem na plečima, otprilike kak su i barakude, samo z malo vekšim torbama, otišle v Australiju. I kak su i oni sakoga novoga dana v daun anderu se više shvaćali da nisu tam same turistički, tak se i moja ekskurzija na brege na kraju pokazala punim puncatim zgoditkom.
Mislim, fakat ne znam kaj je to s tim, kak „urbani“ ljudi voliju reči, „pripizdinama“.Ne znam zakej, al mene tamošnji ljudi i navade opčinjavaju.
Više je fazi mojega odnosa ž njima. Najprije ih gledim z visokoga, tobož raja neuka pak se nem ž njima mešal. Držim se po strani, pak v hostu pobegnem.
A onda, dok sedim v listju, gledim svetlost v daljine i zajca kak bljesiče v jarku, vu meni se stane, kak na primer dok se TV program zastavi radi održavanja. Ta stanka ne traje duge, al sam ja poklje nje drugačeši (za razliku od tevea šteri je i nakon prekida jednake loš).
Čovek koji se vrnul z hoste, se ne skriva više, on se zo sijem silami trudi postati pa makar najmijenši med „pripizdinarimi“.Jaki, bogati hostin zrak ž njegve glave zbriše belosvetka, ropska dreka, z svijesti mu otplavi proć se nadriemocije, se iskrivljene, folirantske ličnosti štere, iako mu one zijaju za vratom, bez pogovora trpi vu svoje neposredne i dalje okoline dok životari vu velikomu mravinjaku.
Bogara mu, shvatiš da se vrijeme mlatiš praznu slamu. Shvatiš da vreme leti, a da je tije narod nepatvorena serž.. V njegve veličanstvene, dobrohotne naivnosti je tuljika ljepota; njegev pogani jezik i neumoljiva žeđ da sezna baš se, od toga štriže li se suseda dolje, pa do toga štriže li se naš predsednik uopće (fala bogu, odgevor na to pitunje je očit),vu suštine moreju same smijeh izmamiti.
Ma baba se neduge pesvadila z sestru oko ni menje nit više neg puol metra zemlje. Sigurne da im to ne služi na čast, obadvije su tak i tak z jenu nogu v grobu, no oću reći: zamislite si koja je to zaprav bezazlenost dok ti se najvekša svaja šteru moreš zamisliti vrti oko pedlja suhe ilovače ili oko kile prasetine. Nije da su oni tam „majčine dušice“, i oni su same ljudi i sigurne da bi se kefali i oko velikih, svetskih stvari da im se zgoda ukaže, ali če moram birati med klanjem radi slobode, nafte( to vam je denes moderne) i svaje radi komadička zemlje, naravski da bum zobral ove druge.
No zdaj pak okrečeme medalju na drugu stran, a tu se bum i o tebe, kolega gl. urednik, očesal (prečital sem, kak vidiš, tvoj najnoveši tekst, a on ima dodirnih točki z mojim naklapanjem).
Zaključil sem, dakle, da je ruralija „dušu dala“ i da je zakon, a otprilike i ti to tvrdiš. Pa zakej se onda lijepe ne pobereme z metropole saki vu svoju zabit, i ne primime se tam motike, domače rakije i dečurlijskih tračof?
Jer sme-pizde.
Željni škouole, karijere, svijeta, slave, penez…Jebeš sigurnu ilovaču (ili crnicu v tvom slučaju), ake se nafta pa makar zeru nazire. Zemlju bume rovarili dok bume v penzije…
***
I to je sasvim u redu. Ali ako kanimo biti dio nekakve prosvijećene ekipe, svoje provincijske običaje ima da ostavimo tamo odakle smo došli. Ako ti živiš u Zagrebu, koji ima svoju kulturu življenja i iskorištavaš njegove blagodati, najmanje što mu možeš pružiti zauzvrat jest prilagodba njemu. Si fueris Romae, Romano vivito more, si fueris alibi, vivito sicut ibi.
Naravno da moraš biti svjestan odakle si, čiji si, ali naprosto ne možeš žaliti što gubiš naglasak i proklinjati „kaj“ pa bilo to i u šaljivom tonu. Ako ti je „kaj“ „bloody“ (štuješ korijene-ovo je valjda neka izvorna slavonska riječ koju još rijetki poput tebe pamte), što se na Bosut ne vratiš, tamo ga sigurno nema ni za lijek?
Ne bih htio da smatraš ovaj tekst napadom ili da se uvrijediš. Ja također čak nisam ni rođen ovdje, iako mi je utoliko lakše što Zagreb pripada mojoj regiji. Bez obzira na to, jednako sam često seljačina-što je najtužnije nikad ne zagorska, već uvijek neki izopačeni balkandžija-koliko i građanin.
Ali što bi bilo kad bih stalno pričao načinom kojim je prvi dio teksta napisan(a to je tek blaga, komercijalna varijanta mog zavičajnog dijalekta)? Što kad bi svaki stanovnik ovoga grada koji je porijeklom iz neke provincije ili je odande stigao-a takvi čine valjda osamdeset posto zagrebačkog ljudstva- govorio svojim dijalektom, tjerao svoje običaje? Bio bi-kaos.
A on se nažalost i događa. Jer većina dotepencov nema bilo želje, bilo potencijala da shvati- da ima, uspjeli bi i u rodnom kraju-pa tako hodajući našim gradom prije češ čuti dalmatinski, bosanski ili hercegovački nego, majko isusova gdje je, zagrebački govor (to mi se dogodilo jučer: prvo sam pojeo, jebiga, ne kuham, pizzu kod Hercegovca koji je ćaskao s Korčulankom, pa sam na stanici stajao kraj dvije neurotične Bosanke, i za kraj sam u parku naletio na staru, Ličanku mislim, u klompama- sve ih, osim Korčulanke, raspoznao po govoru!), u svakoj ulici ćeš naići na burek, ćevape, cajkane su malo rjeđe, al' harmonika se daleko čuje, a nasuprot svemu tome- zagrebačkog nigdje.
Zagrebački štih je tek podloga koju razni dupeglavci olako prisvajaju te na njoj grade svoja carstva ne autohtonih običaja, ljubavi prema zavičaju ili domovini, već carstva nakaradnog kiča i golog profita.
A dok oni tako „grade“ ta podloga polako iščezava, nestaje poput Amazonije. Da mi danas dođu sa CNN-a i zamole me da reknem koju o izvornom Zagrebu, bojim se da bi ih zapljusnuo val blentavog muka. Jeza me i pomisliti da bih im morao odgovoriti da izvornog Zagreba više nema.
Nemam dokaze, ali vjerujem da iskra zagrebačkog duha još uvijek negdje tinja. Valja ju ponovo razbuktati.
Zato, glavni uredniče, neka ti ne bude žao prestati otezati, a ako već otežeš onda barem shvati. Znam da možeš. Zapravo, najvažnije je da se ljudi potrude shvatiti.
'Ko to nemre, nek' ide lepo vrit otkud je došel!
**************************************
ekskluzivno i u cijelosti vam donosimo pismo još jednog papatača...nakon početnog nemira,papatači su izgladili stvari i vratili se jači nego ikad...a ja se dakle ispričavam svakome ko se bio uvrijedio na onaj moj text o Zagorcima...nije bila namjera a ja sam se malo krivo "odrazio"...eto toliko...
Post je objavljen 17.04.2007. u 10:12 sati.