papatači

četvrtak, 18.05.2006.

Tradicija

Što je zapravo tradicija? Priupitah prolaznika na cesti što to u stvari je,a on mi odgovori:
"to je ono kad je nešto već određeno godinama i godinama unaprijed i tako mora biti jer je to jednostavno tradicija.To je ONO." Ne baš ohrabren ovom izjavom slučajnog prolaznika,zaputio sam se dalje u svijet ljudi i njihovih tradicija ne bi li ja bio taj koji će tu tradiciju raskrinkati.
Znači, tradicija je nekakav protokol po kojem se odvija nešto.I uvijek mi zapinje ovo "nešto","neki","nekakva" i nikako da shvatim što znači. Istraživajući dalje, načuo sam da tradicija u nekim dijelovima svijeta određuje ljudske sudbine.Pa onda vi zaigrate sa životom partiju "tradicionalnog kola sreće" pa ćete onda toj tradiciji biti ili veoma zahvalni ili ćete prokljinati dan kada ste se rodili.Evo primjera iz velike nam Britanije. Tamo oni prinčevi ni krivi ni dužni (a sve koba zbog tradicije) nasljeđuju velike posjede i enormne količine novca a zapravo ne rade ništa drugo nego se smješkaju pred novinarima i malo jašu na konjima jer eto,oni su nasljednici kraljevske obitelji i to je tradicija da se oni tako malo glupiraju pred novinarima. Mislim, ne želim ja reći da su kraljevske obitelji glupe, zapravo jako je lijep osjećaj imati jednu kraljevsku obitelj koja živi od novaca poreznih obveznika i glupsa se okolo. Mislim da bi svaka država na svijetu trebala imati po jednu kraljevsku obitelj koja će onako nemilice trajbati novce njihovih građana, žestoko se glupsati okolo i razbacivati plemićkim titulama. Uostalom,kada bi svaka država na svijetu imala svoju vlastitu kraljevsku obitelj, u svijetu bi zavladao mir jer ratovi današnjice izbijaju zbog zavisti država na nečijim kraljevskim obiteljima (pustimo na stranu mi naftu,nuklearke i religijske sukobe, to su priče za malu djecu,ljudi ratuju ne bi li ugrabili tuđu kraljevsku obitelj i onda u miru gledali kako se oni glupiraju)...Malo skrenuh s prvobitne teme,ali nemojte zamjeriti,uvijek me uhvati neka sjeta na spomen kraljevskih obitelji...Tradicija,ah da.Isto tako zbog te tradicije ženama u Burmi kada se rode stavljaju zlatne metalne krugove oko vrata i tako im se isteže vrat do svoje 30-te dok se ne istegne na otprilike isto toliko cm i ne postigne izgled stolne svjetiljke s 4 uda.I eto, to je tradicija i to je lijepo mada im vrat ne može izdržati opterećenje od nekoliko dag,ali to je najmanje bitno jer je to dio tradicije i tako mora biti...
Svaki narod na svijetu koji drži do sebe i koji se smatra narodom mora imati nekakvu tradiciju jer je u suprotnom narod bez tradicije. Tako npr. u Španjolskoj je poznata tradicionalna borba s bikovima iliti korida u kojoj je bik već u startu,jer je to prema tradiciji,osuđen na smrt ili možda da se bolje "odrazim", na ražanj. Isto tako ako netko pogine u koridi,ništa zato, sve je to tradicija. U tradicionalnom Mexicu imamo tradicionalne borbe pijetlova,tradicionalne sombrerose,tradicionalne tortille,tradicionalna pića...Aha da,tradicionalna pića. Ako danas sutra nekom Meksikancu kažete tequila (a vjerojatno ćete mu tomu reći jer je to valjda jedini način da započnete razgovor s Meksikancem.Uostalom,zašto uopće imati potrebu razgovarati s Meksikancem,ali znate onu svijet je malen,možda vam jednog dana sin u kuću dovede zeta Mekskikanca),prvo će se on malo promeškoljiti,brzo staviti prst na usta, povući vas u stranu i moliti se Mariji od Guadalajare da vas nitko nije čuo. Naime, meksička tradicija ispijanja tradicionalne tequile proživljava svoje najteže dane. Ta tradicija je zbog današnje globalizacije ocrnjena ili možda je bolje reći ocrvljena. Asocijacija uz čašicu tequile, bilogdje u svijetu osim u Mexicu jest maleni crvić na dnu boce koji zapravo nema nikakve povezanosti s tequilom. Tako da ako želite uvrijediti Meksikanca ili povrijediti meksičku tradiciju trusenja tequile,pred njima popijte čašicu tequile, pojedite crva i u slijedećem trenutku vidjet ćete razjarenu rulju s sombrerosima na glavi i vilama u rukama koja vas hoće rastrgati na komadiće.
Tradicija Židova jest da ne možete postati Židov ako vam to nije i rođena majka.I tako je i bilo sve do 1945. i holokausta koji ih je zadesio. Tada je odlučeno da se svatko kože preobratiti na judaizam.Znači,tradicija se može mjenjati. A tradicije mogu i izumirati. Danas smo svjedoci izumiranja mnogih tradicija i tradicionalnih ljudskih sudbina, npr. gejše u Japanu... A isto tako smo svjedoci stvaranja novih tzv. "novopečenih tradicija". Pa eto tako grad Zagreb uza sve tradicije koje posjeduje, sada ima tradicionalnu gay-paradu,dobio je tradicionalne svećenike koji se điraju okolo u mercedesima (za koje baš i nebi mogli reći da su tradicionalni),tako se naš tradicionalni sabor pretvorio u firmu u kojoj raditi znači imati najpoželjniji posao u Hrvatskoj a i šire...
Sve u svemu,nije tako crno. Svaka država,pokrajina,selo,zaselak i brdašce ima neku svoju tradiciju. Tradicija je svuda oko nas. Tradicija je sve oko nas. Tradicija je u nama i mi smo tradicija. Tradicija za doručak,tradicija za ručak,tradicija za večeru,tradicija za mamu,tradicija za tatu,tradicija ujutro,tradicija prije spavanja...Pa eto nadam se da sam Vam barem malčice razjasnio tu famoznu tradiciju...


"U početku bijaše tradicija,i tradicija bijaše Bog i Bog bijaše tradicija" Papatač, Knjiga otkrivena

srijeda, 03.05.2006.

izlet iz "perispektive" drugog papatača

Sjećam se kao da je bilo nekidan.. Izlet, bar onaj sadržajan dio, skončao sam na
koljenima. Grčio sam se za ve-ce šolju, davio ju kao da ja nju želim natjerat na rigolleto, ne
sebe.Bistra, svježa voda dna školjke me umirila. Otprilike tad sam izrigao pretke i
otadžbinu ( i sir-šunka sendvič) po jadnom, malom, mađarskom kotliću.
Dunav je strašan. Nije više «lijep i plav», kao famozni valcer, al jebiga,
nemremo svi bit lepi i plavi, jel?
«Oh, oholi čovječe, budi skroman. Ne.» ( Papatač, džepno izdanje)
Za razl. od mog druga, ja kažem da su Mađari jad od naroda.
Znate što je to: ima 1.8m, pocinčane bicepse, rozu majicu, hlače koje graniče s
tajicama i čak i po oblačnom danu nosi sunčane naočale veličine šoferšajbe spačeka? Mađar.
Prije soma godina, strah i trepet Evrope. Danas? Recimo da ih njihovi preci ne bi ni
zguzili od jada. Sve neki pederi, kombinacija Talijanaca i Janjevaca. Uzgred, ne primaju eure,
nemaju pojma engleskog, već na svaki pokušaj komunikacije zaklopoču na svom domorodačkom. Bolje je s ove strane Mure, Drave, Dunava. Provjereno.
Znate što je sreća? Sreća je biti 300km od staraca, okružen ekipom, saki sa po 50
evra vžepu, s jednim ciljem: brzom akcijom locirati i privesti «pravdi»
bjegunca kodnog imena «ce-dva-ha-pet-o-ha«. Živog ili u six packu. Neću lagat, nije se
otimao.
Dapače, dostojanstveno je podnio sudbu. Sve dok nismo u noćnoj akciji složno zarigali
ga nazadu Dunav. Tako sve počinje i zavšava. Dunavom...

utorak, 02.05.2006.

jedan nakon dužeg izbivanja...

papatač se vratio.istina bog,sav skršen i slomljen kao što to obično biva nakon dobrog provoda...zajedno s drugim papatačem i ostatkom razreda nabacili smo izlet u "Mađu" točnije Budimpeštu.a naravno,takav jedan provod zaslužuje makar post, jer to je najmanje što mogu napraviti,pa sam se odlučio za jedan hvalospjev tome događaju...
Tako blizu a tako daleko,tako slično a tako različito...zapravo, ni sam baš ne znam kako bih najbolje opisao taj narod...nisam ziher da li mi se sviđaju ili gade, da li su mi simpatični ili u najmanju ruku odvratni...Vidi se da nemaju onaj pravi balkanski štih koji svi mi posjedujemo,barem malo...
Uvijek me fascinirala ta zgrada parlamenta...velebno zdanje na obali Dunava.A i taj Dunav,ima nešto u njemu nije samo još jedna bezlična zeleno-smeđa enormna količina vode.dok gledaš te jake struje i promatraš rijeku u cjelini,kao da ima svoju neku posebnost,kao da ti priča neku priču o događajima i ljudima uz koje je proživjela sve to.od onih nomadskih šatorčića do dolaska Crvene armije i gušenja bune...
Zapravo mogao bih reći da sam se jako trovao u Budimpešti. Trovao sam se onim sokićem od hmelja iz pet-litarske limene bačve,trovao sam se onim mađarskim i austrijskim limenkama
koje smo ja i kolega papatač tako sumanuto kupovali i ispijali,trovao sam se sa četiri različite vrste pljuga,a najviše sam se trovao od onih predivnih pejzaža koji su onako stajali preda mnom i dozivali me da uživam u njima,barem još tren...
Slušajući sve te priče o nesretnim mladićima i intelektualcima koji su svoj životni plamen ugasili u Dunavu akrobatskim skokovima s mostova i razgovrajući s kolegom papatačem o tome,došli smo do zaključka da tko ne bi poželio takvu smrt?Smrt u ponosnoj rijeci u velebnom gradu...U velebnome gradu izgrađenom od novaca naših predaka...Ironija?

* * * * * * * * * * * * * * **

a sada malo o ekipi.uvijek na takvim putovanjima netko zabljesne...ove godine su to bili Big L i Vatroslav,mada još moram napomenuti da Vatroslav već drugi put (zaredom) ulazi u najuži krug onih koji su dali najveći doprinos onakvom "shock-show" kakav je bio preksinoć...Prije nego kaj počnemo moram reći da je naše pivo bolje od njihovih, mada je sinoć bila važnija kvantiteta od kvalitete.Najbolje su fešte kada je ekipa na okupu i kad vi zajedno upriličimo neki događaj.A sinoć je bilo dvostruko slavlje: Big L je napunio 17 a dinamo i teoretski potvrdio naslov prvaka...Nama i više nego dovoljno. Šerif se slistio u roku od pola sata, Bob Sapp i Big L su tu isto negdje,papatači su tukli po Gosseru i Kaiseru i sjedili na klupicama jer im je tjelo u potpunosti otkazalo poslušnost...Kasnije smo svratili do Team-a 69 koji su nas ugostili Pringlesima i Kringlesima i tu nas je oprala smijalica...kasnije je bila još veća smijalica jer nas je ekipa pokušala malo odvratiti od cuganja...mislim svaka im čast i slava,lijepo od njih,ali ostalo je na pokušaju...