Sjećam se kao da je bilo nekidan.. Izlet, bar onaj sadržajan dio, skončao sam na
koljenima. Grčio sam se za ve-ce šolju, davio ju kao da ja nju želim natjerat na rigolleto, ne
sebe.Bistra, svježa voda dna školjke me umirila. Otprilike tad sam izrigao pretke i
otadžbinu ( i sir-šunka sendvič) po jadnom, malom, mađarskom kotliću.
Dunav je strašan. Nije više «lijep i plav», kao famozni valcer, al jebiga,
nemremo svi bit lepi i plavi, jel?
«Oh, oholi čovječe, budi skroman. Ne.» ( Papatač, džepno izdanje)
Za razl. od mog druga, ja kažem da su Mađari jad od naroda.
Znate što je to: ima 1.8m, pocinčane bicepse, rozu majicu, hlače koje graniče s
tajicama i čak i po oblačnom danu nosi sunčane naočale veličine šoferšajbe spačeka? Mađar.
Prije soma godina, strah i trepet Evrope. Danas? Recimo da ih njihovi preci ne bi ni
zguzili od jada. Sve neki pederi, kombinacija Talijanaca i Janjevaca. Uzgred, ne primaju eure,
nemaju pojma engleskog, već na svaki pokušaj komunikacije zaklopoču na svom domorodačkom. Bolje je s ove strane Mure, Drave, Dunava. Provjereno.
Znate što je sreća? Sreća je biti 300km od staraca, okružen ekipom, saki sa po 50
evra vžepu, s jednim ciljem: brzom akcijom locirati i privesti «pravdi»
bjegunca kodnog imena «ce-dva-ha-pet-o-ha«. Živog ili u six packu. Neću lagat, nije se
otimao.
Dapače, dostojanstveno je podnio sudbu. Sve dok nismo u noćnoj akciji složno zarigali
ga nazadu Dunav. Tako sve počinje i zavšava. Dunavom...
Post je objavljen 03.05.2006. u 22:46 sati.