FALI MI ...
Fali mi miris zemlje crne,
fali mi 'rast, nemam žira,
duša mi prazna, srce trne.
Nema bez tebe sreće ni mira.
Fale mi široki pusti drumovi,
fala mi konji i klopot kola,
fale mi sela topli domovi.
Sve mi to fali, umirem od bola.
Fali mi mjesec da snove krade,
fali mi pjesma da zore budi,
fali mi, fali al' nema nade,
fale mi moji dragi ljudi.
Fali mi njivâ, paorskog truda,
brez nji' mi tvoja slika ni cila,
žuljave ruke, tvrde ko ruda.
Ta cilu te volim Slavonijo mila!
Fali mi suncem obraz opalit,
umorne oči pune mu brige,
šta biće sutra, kog sveca slavit.
A glava puno kike side.
Fali mi šuma 'rastova stara,
fali mi stan, koljeba na Ritu,
fali mi sunce, đerma kraj bunara,
fali mi crveni mak u žitu.
Fali mi lepinja, friškog kruva,
fali i sajtluk, od dude bure,
fali mi avlije lipa duva,
fale mi tvoje pijane tambure.
Fali mi tvoje zlatno ruvo,
fali mi inat, tvoja dika,
fali mi sve štaj dida sačuvo.
Fališ mi cila, Šokadijo lipa!
Sve mi to fali, godinama tražim,
umirem dugo, na rate al' zbilja,
praznu dušu lažima blažim.
Ta fališ mi draga, Slavonijo mila!
06.listopada 2005.
28.01.2007., nedjelja
Koliko se jeftino može proizvoditi
SAD, Kanada i Brazil su cijenovno najkonkurentniji proizvođači svinjskog mesa na svijetu. Primjer jednog nezavisnog proizvođača u u brazilskoj državi Rio Grande do SUL gdje je cijena u odnosu na 2005. pala za 22%, s 1.11 $ kg/žive vage na 0.86 $ kg/ž.v (4,86kn). Taj pad cijene implicira tek pad profita te farme od približno pola mil.$!
Rusija je najveći uvoznik te brazilske svinjetine.
Zanimljivo je da brazilski resorni dužnosnici naglasak svojih aktivnosti usmjeravaju na popularizaciji potrošnje svinjetine baš u vlastitoj domovini gdje se daleko više konzumira govedina i piletina.
Očit je veliki nesrazmjer europskih i inih svjetskih cijena mnogih prehrambenih proizvoda. Stoga je sasvim jasno zašto glas javnosti, trećih zemalja i WTO teže ka što većoj liberalizaciji svjetske trgovine.
Ipak, priča na gornjem primjeru nije sasvim dorečena. Mnogi upozoravaju na pozadinu brazilske poljprivredne uspješnosti. Spominju se novozasađena nepregledna polja GMO soje koja su zasađena na iskrčenim prašumskim područjima. U budućim WTO pregovorima će taj momenat biti zasigurno apostrofiran.
U isto vrijeme svinje su i kod nas na vrlo niskoj cijeni. Dakako, ne možemo se porediti s Brazilom, ali ako znamo da su cijene uvoznih svinjskih polovica u trgovačkim centrima 19-30 kn/kg, onda se može ustvrditi da smo prilično konkurentni.
S obzirom da su seljački svinjci i dalje pretrpani neprodanim svinjama - pitam se, pitam...!?
"Povjerenica europske komisije za poljoprivredu i ruralni razvoj Mariann Fischer Boel je pokrenula vlastiti blog. Na blogu će komentirati svoja iskustva, poglede i debate o europskim agrarnim pitanjima...Najmanje svaka dva tjedna će objaviti novi post istodobno pažljivo prateći reakcije komentatora na blogu..."
Imamo potencijala izvoz i u agraru. Hrvatska svojim mediteranskim i kontinentalnim kulturama ima sve pretpostavke za to. Tu je i priča oko biodizela. Hrvatska će, približavajući se Uniji, morati osigurati dio alternativnih izvora energije. Apsurd bi bio da budemo uvoznici biodizela umjesto izvoznici. Jer, kad razne europske delegacije dođu i gledaju naša prostranstva, čude se što su zemljišta u velikom dijelu neobrađena. Kroz vladinu izvoznu ofenzivu ta se područja trebaju locirati, a onda i potaknuti na proizvodnju i izvoz.
Na policama trgovačkih lanaca sve je teže pronaći voće i povrće iz Hrvatske. Teško ih je, dakle, plasirati i na domaće tržište. Isto dobno, cijeli svijet seli proizvodne pogone u azijske zemlje. Nije li prekasno za izvoznu ofenzivu?
– Nije prekasno. U funkciji predsjednika Struenog vijeća unutar Agencije za promociju i investiranje često sam u kontaktu s potencijalnim vanjskim ulagačima. Na naša vrata kuca zanimljiv spektar ulagača spremnih započeti proizvodnju od nanotehnologije do agrara. Pitanje je kako im pomoći u administrativnom i provedbenom smislu, a ne ima li njih ili nema.
Što se pak tiče domaaih proizvođača, naravno da netko tko njeguje ekološku proizvodnju mora ući i na police u vlastitoj kući. Činjenica je da to svi trgovački lanci u Hrvatskoj i žele u svojoj ponudi. No, to nije dovoljno. Ti proizvođači moraju ući i na police trgovina u Sloveniji, Austriji, Mađarskoj... Jer, ako je normalno da u trgovini vidite suhe šljive koje su iz Kalifornije doputovale u Hrvatsku, ili breskve iz Španjolske i grožđe iz Čilea, mora biti isto tako normalno da proizvodi slične kategorije otputuju iz Hrvatske. Naravno, Hrvatska u cijeloj toj priči može supstituirati i nepotreban uvoz.
Ne može netko reći da smo jaka turistička zemlja, a onda usred sezone umjesto da prodajemo rajčice iz Kaštela ili Ravnih Kotara, prodajemo gotovo samo one iz uvoza. Ne možemo biti uspješna turistička zemlja dok naši proizvođači muku muče s otkupom, a istodobno sa sjevera Europe uvozimo meso. I to često ono kojemu je prema propisima EU-a istekao rok trajanja, a kod nas još nekoliko mjeseci može biti na tržištu. To su apsurdi i deficiti ekonomske politike, ali oni ujedno pružaju prostor za pozitivne promjene
.
Ali zašto se oni iz godine u godinu stalno ponavljaju. Detektiramo ih, pišemo o njima i ništa se ne događa? Je li uopće moguće tome stati na kraj?
– Moguće je, ali nije lako. Teško je boriti se protiv inercije. Stvari idu svojim tijekom, odnosi su uspostavljeni, ali su isto tako uspostavljeni interesi. Neusporedivo je lakše uvesti, naplatiti svoju maržu čak se pri tome naplati i porez - nego kod kuće nešto proizvesti. Mnogo ste manje rizični kad dođete u banku i kažete da hoćete kupiti auto mobil nego kad kažete da se želite baviti ekološkim uzgojem.
No, može se i mora uložiti aktivni napor i problemi se tada počinju rješavati. Ne možete sudjelovati u utakmici tijekom koje svi trče na terenu, a vi sjedite u hladovini. Za Hrvatsku je baš zato nužan što skoriji ulazak u EU, jer ae nas to natjerati na daljnje procese promjena - u korist nas svih.
(iz intervjua dr. Mladena Vedriša Vjesniku, više...)
Sedam smrtonosnih mitova o industrijskom načinu proizvodnje hrane
1. industrijska poljoprivreda će prehraniti svijet
2. industrijska hrana je sigurna, zdrava i hranjiva
3. industrijska hrana je jeftina
4. industrijska proizvodnja hrane je učinkovita
5. industrijska proizvodnja hrane pruža veći izbor
6. industrijska proizvodnja hrane korisna je za okoliš i divljinu
7. biotehnologija će riješiti probleme industrijske proizvodnje
Nisam htio obrazlagati niti jednu od tih sedam stavki jer bi se možda učinilo da sam pristran zbog svojeg zanimanja (na http://www.ucscsec.org/sos/7deadlymyths.html se mogu pogledati stavovi nekih studentskih udruga, a koji su bliski mojim).
Na bespućima interneta se mogu pronaći brojne rasprave na temu. Mišljenja su veoma oprečna ne samo među ekološki osvještenima, nego i među stručnjacima širjih profilacija.
Hrvatski seljaci su siromašni ljudi. Novopristigla seljačka mladež se gotovo i ne pokušava uvjeriti u suprotno.
Iako je zimsko vrijeme, nastavlja se masovni egzodus ruralne mladosti prema Zagrebu, jadranskim destinacijama i EU zemljama. Većina ih je uzela kartu u jednom smjeru jer je priroda poljoprivrede danas takva da nema - "danas hoću - sutra neću".
Povod za ovakav post je gašenje jednog seljačkog domaćinstva, gospodarstva, imanja, kako li već...
U mojoj ulici koja je duga skoro 2 km, odsad postoji samo 5 kućanstva koja žive isključivo od poljoprivrede. J. N. je ovih dana ispraznio svoje štale i u svojoj tridesetoj godini počinje iznova u inostranstvu.
Teško mi je riječima opisati kako je do prije koju godinu J. N. zdušno skupljao osnovno stado, širio svoj strojni park, zatvarao pašnjake po europskim aršinima, borio se s kreditima, nakupcima, mljekarama, veterinarima, servisima, mehaničarima, savjetnicima, poreznicima...Odustao je.
I nije da ga žalim, štoviše, vjerovatno će mu lakše biti u životu, možda će biti i sretniji. Ja žalim nad još jednim Kozarčevijanskim 'mrtvim kapitalom', početkom kraja još jednog šokačkog imena, seoskog žvota koje zamire.
Možda bi ovi mlađi meni mogli prigovoriti da sam neprilagođen, postario, možda ima i toga, točno, ali ja ne odustajem, iako i mene vjetrenjače biju sa svih strana, kosa mi poprima drugu boju, kičma i žuludac bivaju sve oštećeniji... Ipak priznam: Ove godine sam proširio štale i povećao stado, ali samo zato da mogu izškolovati djecu...
Česti su prigovori hrvatske javnosti kao i raznih stručnjaka da su poticaji u poljoprivredi, zapravo socijalna stavka, a da ne služe razvoju agrara. Teško je pronaći pravi odgovor, a još teže pronađi pravo rješenje. "Tko plaća uvijek mu je puno, a ..."
U članku Subsidies Fail to Save French Farms se govori o francuskom slučaju gdje je primarni prigovor propadanje obiteljskih farmi uprkos ogromnom agrarnom budžetu koji Francuska povlači iz EU budžeta - 11,6 mld € godišnje.
Navode se npr. podaci da u zadnjih 50 godina dnevno nestane u prosjeku 100 farmi, da je broj uposlenih u poljoprivredi smanjen za 2/3 u posljednjih 25 g., da se prihodi farmera smanjuju, a opada i izvoz polj. proizvoda...
Ponovo se upozorava da farmeri moraju iznaći dodatne prihode, izvan svog gospodarstva. A to je vrlo znakovito upozorenje jer insinuira kakva je budućnost poljoprivrede.
Zanimljivo je da se i u SAD javljaju slični problemi, barem što se tiče nestajanja (propadanja) obiteljskih farmi. Čak je iznenađujući podatak da tamo čak 60% malih farmera ne prima nikakove poticaje. U članku While the rich people ski . . .se može nešto više o tome pročitati.
A koliki su zapravo poticaji u razvijenim zemljama?
Oni uporniji čak mogu pronaći podatak da npr. princ od Monaka prima više od 300 tis. dolara godišnje, Engleska kraljica Elizabeta preko 700 t. dolara, Nizozemski ministar vanskih poslova Cees Veerman preko 180 t dolara...
Nakon sveg navedenog, dade se primjetiti da će do 2013.g. (do kad će u EU biti drastično smanjeni poticaji) biti mnogo rasprava o ovoj temi.
Rezanjem svih poticaja bit će zasigurno zadovoljene mnoge ljudske taštine, ali je veliko pitanje da li će siromašni indijski ili afrički farmer biti u prilici povećati svoj standard?
Multinacionalne kompanije i poljoprivredni tajkuni imaju razloga za optimizam.
GMO hrana, klonirane životinje, lude krave ...su tek priprema za bitku koja će se dogoditi ako proizvodnja hrane podlegne pod jurisdikciju apsolutnog tržišta.
Još ćemo ovaj tjedan čekati odgovor na naš zahtjev prema Ministarstvu poljoprivrede i županijskim vlastima da se za interventni otkup svinja isplati 11 kuna po kilogramu žive vage, a potom ćemo, ako se ogluše na zahtjev, prosvjedovati dovozeći svinje i prasce ispred zgrade Županije u Vinkovcima.
To je u utorak na konferenciji za novinare u Vinkovcima najavio Tomislav Pokrovac, dopredsjednik Hrvatskoga seljačkoga saveza Vukovarskosrijemske županije, izražavajući nezadovoljstvo prijedlogom države da cijena otkupljene stoke iznosi 8,5 kuna za kilogram. Naime, objasnio je Pokrovac, u toj bi cijeni država subvencionirala otkupljivače s 2,5 kuna pa na kraju seljak ne bi dobio ni pet kuna za kilogram.
»Država je za interventni otkup osigurala samo pet milijuna kuna, a to je malo«, rekao je Pokrovac, dodavši da samo na vukovarskosrijemskom području ima između 8000 i 10.000 tovljenika viška.
Zbog nastaloga stanja Pokrovac je zatražio i ostavku ministra Čobankovića.
Agroekonomisti rado rabe teoriju o četverogodišnjoj cikličnosti u proizvodnji svinja. Da to nije pusta teorija pokazuje trenutno stanje na tržištu svinja u RH. Nakon 1999.g., 2003.g. i eto opet 2007. g., krivulja zasićenosti i konjukture u toj branši pušta se na svoje najniže vrijednosti.
Reklo bi se: ništa novo, bilo je i za očekivati. Međutim, činjenica je da je brojno stanje svinja u našim tovilištima puno manje nego prijašnjih godina. Ta količina bi se u prethodnim kriznim godinama lako riješila. Preostaje nam samo sumnja u pretjerani uvoz ili opća apstinencija konzumiranja svinjetine u gradovima.
U današnjoj HTV1 emisiji Radni ručak, naš izvanredni ekonomski stručnjak dr Slavko Kulić je imao osvrt i na tu temu:
VINKOVCI – Godina na izmaku bila je loša za poljoprivrednike Vukovarsko-srijemske županije što je uočljivo i u jesenskoj sjetvi ozimih usjeva. Razloge uglavnom treba tražiti u nepovoljnim klimatskim prilikama tijekom proljeća pa stoga i ne čudi da je vrijednost proizvodnje kasnih usjeva, dakle kukuruza, šećerne repe, soje i suncokreta za milijun kuna manja od one iz 2005. iako je pod tim kulturama bilo 1000 hektara više. Prema podacima Andrije Matića, pročelnika vukovarsko-srijemskoga Odjela za poljoprivredu, u 2005. zasijano je kasnim kulturama 77126 ha, a ove godine 78150 ha. Unatoč tome, u prošloj godini vrijednost proizvodnje iznosila je 426,6 mil. kn, a u ovoj 425,5 mil. kn.
Kukuruz podbacio.
Primjerice, kukuruz se 2005. nalazio na 37.306 hektara, proizvedeno ga je više od 317.000 tona za što su poljoprivrednici dobili 206 mil. kn. Ove godine, međutim, pod kukuruzom se nalazilo 40.370 hektara, as njih je obrano 262.400 tona, odnosno 204,6 mil. kn. Relativno mala razlika u vrijednosti proizvodnje kukuruza dolazi stoga jer je njegova ovogodišnja cijena viša od prošlogodišnje. No, pravo stanje stvari otkriva se ako se zna da je prosječni ovogodišnji prinos kukuruza po hektaru iznosio 6,5 t/ha dok je prošle godine bio 8,5 t/ha. Ovogodišnji prinos kukuruza čak je manji i od trogodišnjega prosjeka koji iznosi 6,84 t/ha.
Suncokreta
Ista je stvar i sa suncokretom čiji je prosječni prinos iznosio 1,45 t/ha podbacio je čak za 55 posto u odnosu na trogodišnji prosjek. Tako su poljoprivrednici u 2005. godini od suncokreta ostvarili vrijednost proizvodnje od 28 milijuna kuna, a ove godine samo 18,7 mil. kn.
Pad cijene šećerne repe.
Šećerna repa je s prosječnim prinosom od 50,57 tona po hektaru i prosječnom digestijom od 15,97 mogla bi zadovoljiti da nije došlo dopada cijene na tržištu pa je tako u 2005. cijena repe s digestijom od 15,5 iznosila 0,27 kn/kg da bi ove godine cijena bila0,25 kn/kg i tona repu sa 16 posto digestije. Tako je ovogodišnja proizvodna vrijednost iznosila 136,7 mil. kn dok je prošle godine iznosila140,5 mil. kn.
Pad cijena soje
Poljoprivrednici su jedino nešto više sreće imali sa sojom čiji je prinos iznosio 2,5 t/ha što je više od trogodišnjeg prosjeka koji iznosi 2,3 t/ha. Ipak i njoj je cijena bila nešto niža i ove se godine za soju dobivalo 1,52 kn, a prošle godine 1,60 kn/kg.
