Koji su hrvatski izvozni aduti?
Imamo potencijala izvoz i u agraru. Hrvatska svojim mediteranskim i kontinentalnim kulturama ima sve pretpostavke za to. Tu je i priča oko biodizela. Hrvatska će, približavajući se Uniji, morati osigurati dio alternativnih izvora energije. Apsurd bi bio da budemo uvoznici biodizela umjesto izvoznici. Jer, kad razne europske delegacije dođu i gledaju naša prostranstva, čude se što su zemljišta u velikom dijelu neobrađena. Kroz vladinu izvoznu ofenzivu ta se područja trebaju locirati, a onda i potaknuti na proizvodnju i izvoz.
Na policama trgovačkih lanaca sve je teže pronaći voće i povrće iz Hrvatske. Teško ih je, dakle, plasirati i na domaće tržište. Isto dobno, cijeli svijet seli proizvodne pogone u azijske zemlje. Nije li prekasno za izvoznu ofenzivu?
– Nije prekasno. U funkciji predsjednika Struenog vijeća unutar Agencije za promociju i investiranje često sam u kontaktu s potencijalnim vanjskim ulagačima. Na naša vrata kuca zanimljiv spektar ulagača spremnih započeti proizvodnju od nanotehnologije do agrara. Pitanje je kako im pomoći u administrativnom i provedbenom smislu, a ne ima li njih ili nema.
Što se pak tiče domaaih proizvođača, naravno da netko tko njeguje ekološku proizvodnju mora ući i na police u vlastitoj kući. Činjenica je da to svi trgovački lanci u Hrvatskoj i žele u svojoj ponudi. No, to nije dovoljno. Ti proizvođači moraju ući i na police trgovina u Sloveniji, Austriji, Mađarskoj... Jer, ako je normalno da u trgovini vidite suhe šljive koje su iz Kalifornije doputovale u Hrvatsku, ili breskve iz Španjolske i grožđe iz Čilea, mora biti isto tako normalno da proizvodi slične kategorije otputuju iz Hrvatske. Naravno, Hrvatska u cijeloj toj priči može supstituirati i nepotreban uvoz.
Ne može netko reći da smo jaka turistička zemlja, a onda usred sezone umjesto da prodajemo rajčice iz Kaštela ili Ravnih Kotara, prodajemo gotovo samo one iz uvoza. Ne možemo biti uspješna turistička zemlja dok naši proizvođači muku muče s otkupom, a istodobno sa sjevera Europe uvozimo meso. I to često ono kojemu je prema propisima EU-a istekao rok trajanja, a kod nas još nekoliko mjeseci može biti na tržištu. To su apsurdi i deficiti ekonomske politike, ali oni ujedno pružaju prostor za pozitivne promjene
.
Ali zašto se oni iz godine u godinu stalno ponavljaju. Detektiramo ih, pišemo o njima i ništa se ne događa? Je li uopće moguće tome stati na kraj?
– Moguće je, ali nije lako. Teško je boriti se protiv inercije. Stvari idu svojim tijekom, odnosi su uspostavljeni, ali su isto tako uspostavljeni interesi. Neusporedivo je lakše uvesti, naplatiti svoju maržu čak se pri tome naplati i porez - nego kod kuće nešto proizvesti. Mnogo ste manje rizični kad dođete u banku i kažete da hoćete kupiti auto mobil nego kad kažete da se želite baviti ekološkim uzgojem.
No, može se i mora uložiti aktivni napor i problemi se tada počinju rješavati. Ne možete sudjelovati u utakmici tijekom koje svi trče na terenu, a vi sjedite u hladovini. Za Hrvatsku je baš zato nužan što skoriji ulazak u EU, jer ae nas to natjerati na daljnje procese promjena - u korist nas svih.
(iz intervjua dr. Mladena Vedriša Vjesniku, više...)
Post je objavljen 21.01.2007. u 09:15 sati.