kolekcionar uspomena

- već nekoliko dana pokušavam napisati tih nekoliko stranica, ali uzaludno. Možda bih trebao konačno odustati. K'o da mi je netko ukrao nadahnuće. I svaki dan, svako jutro, svako veče, tražim to nadahnuće, tražim tih par iskrica inspiracije koje će rasvijetliti ovaj mrak bezidejnosti i pretvoriti se u lavinu riječi.... ali bezuspješno....poput osuđenika sam kojem su oteli sve vrijednosti prije nego li su ga zatvorili ia rešetaka njegove samoće ... – vijugale su mu misli kroz glavu dok je mirno kročio ulicom u mnoštvu prolaznika tog jesenskog popodneva. Uopće nije primjećivao druge, samo on, njegove misli uokvirene u njegovu samoću...
- de se malo saberi i koncetriraj, ne misli na nju... sve je to slučajnost, igra slučaja. Nemoj sada praviti dramu od toga – govorio joj je neki glas u noj. Ali ona je znala, osjećala u sebi da se ne može smiriti, da ona djevojčica krupnih crnih očiju i anđelskih uvojaka još uvijek joj lebdi pred očima. Njene riječi su me probudile, uzburkale cijelo moje biće, podsjetile me na moju tajnu, na moju crnu rupu u sjećanju. Znala sam da će netko otvoriti tu moju ranu, da će rasparati taj ožiljak, ali da je baš ona to morala biti, ona tako nevino stvorenje...Još uvijek je nosila u sebi riječi djevojčice, koje su su zabile u njenu dušu poput čavala. Njene riječi su bili čavli u lijes njezina mira. U predanosti svojim mislima, cak nije ni osjetila blagi udarac necijega ramena o njezino. Netko ju je okrznuo uz komentar: oprostite... Ali ona nije osjetila ništa jer bila je daleko, bila je još uvijek u svojoj školi u svom razredu.
- Možda tražim krivi trag, možda ne trebam tražiti, možda će insipiracija naći mene, hrabrio se je, loveći krajičkom oka let i lagano padanje kestenova lista s jednog stabla obližnjeg drvoreda. Dobro mi je govorio moj stari profesor: svatko može napisati par stranica, ali samo rijetki mogu ispisati u dušama drugih ljudi. Samo rijetki uspiju položiti svoju poruku u nečije srce. E kad smo već kod toga, imaš li ti koju poruku u svom srcu? Podrugljivo je u sebi čuo glas. Vidiš, možda je to, možda bih trebao konačno početi tražiti tuđe tragove u sebi... ili možda prije toga bi morao otvoriti sebe da drugi uspiju ostaviti te tragove, nastavio je onaj cirkusantski glas. Ma samo ti treba netko tko će ti pomoći da pronađeš te tragove, odjeknuo je drugi glas, smiren i odmjeren, iza ledja onog cirkusantskog glasa...U tom trenutku Bakkar na trenutak stao pred izlogom na kojem se je odsijevalo jesenjsko zrelo sunce u zalazu.
- Da se je mogla vidjeti izvana, da je mogla bar na nekoliko trenutaka pobjeći iz svoga tijela, vidjela bi kako korača nekako bezidejno, skoro da se vuče, s očima i pogledom negdje daleko izgubljenim. Izgledala je kao da joj je netko ukrao misli i sada se pita hoće li netko od ovih prolaznika koji su jurili od jedne točke do druge vratiti joj te misli. Ali ona je znala dobro, tko je ukrao njezine mislie, tko ih je okovao svojim riječima. Opet se otvara ta rana u njezinoj duši, opet iz te rane počinje se izvijati egzistencijalni krik. A već je mislila da je na to zaboravila, da je to iza nje, da će je na to samo podsjećati ožiljak u njezinim uspomenama i sjećanju. Ali sad joj pred očima opet prolaze sve one slike, opet gleda taj film, opet je prisiljena suočiti se sa starim i izbledjelim fotografijama uspomena. Kamo sreće da jutros nisam otišla u školu, ili da sam ostala bolesna u krevetu i slične misli začinjene očajom su bubrile u njezinoj svijesti.
- U izlogu, savršenom čistom i izglancanom, vidio je svoj lik, nazrio je svoje oči, zamišljene, s odsjajom tuge ili je to možda bila melankolija. Gledao je knjige, koje su ga valjda jedine razumjele, zapravo to razumjevanje je bilo obostrano. Pozornost mu je privukla jedna s crvenim koricama, na kojim je ponosno, zlatnim slovima, stajao naslov «Izgubljena nada». Možda da je kupim, pomislio je, možda u njoj bar nadjem trag svoje izgubljene nade. Ali opet, nema smisla sebe zavaravati. Tebi, knjige neće pomoći, mrtva slova neće oživjeti onaj hladan pepeo nade u tebi. Tebi treba netko živ, netko tko će sa svojom životnošću oživjeti taj pepeo, netko tko će otvoriti kavez u tom pepelu i pustiti feniks iz njega. Netko.... Ali tko...bio je odjek njegovih misli. Doista sam ja čudna biljka, nastavile su njegove misli svoje hodočašće, ali ona suha, skoro uvenula. Upravo se tako i osjećam: usahlo. I nastavio je koračati laganim korakom između mnoštva prolaznika. Zapravo i njegove misli su izgledale poput te gradske ulice-žile kucavice: raznoliko mnoštvo koje trči amo tamo, svatko prateći konac svoje sudbine. Usprkos svemu, osjećao je u sebi onu posljednju utvrdu optimizma, koja se odupirala predati i kapitulirati pred napadima i opsadom stvarnog stanja i činjenica koje su ga okruživale. Postoje dobra i loša vremena. Postoji vrijeme samoće i vrijeme društva. Kao i vrijeme nadanja i vrijeme očajavanja. I jedno s drugim se izmjenjuje. Postoje trenuci kada hitam prema širokim hirozontima slobode svoga duha na kojima se rađaju moji snovi, ali postoje trenuci kada gubim te horizonte iz svog vidokruga, kada gubim svoju nutarnju slobodu, povlaćeći za sobom okove sputanosti, ropstva, koji me sputavaju da dišem punim plućima. Možda je upravo sad takvo vrijeme, vrrijeme nutarnje suše, vrijeme nemilosti, vrijeme praznine. I što mi sada preostaje drugo nego čekati i iščekivati milosno vrijeme, nadati se poput nekog domoroca na vrhu brda prvim oblacima na horizontu. Čekam kišu riječi, čekam da netko otvori venu svoga života i zalije moje korijene. Na trenutak je Bakkar zasto i pomislio nije mozda bolje da uzme tramvaj, ali osjetio je kao da ga netko povlači užetom naprijed, da nastavi pješice. I krenuo je dalje praćen svojim nutarnjim monologom.
NASTAVAK SLIJEDI...

Nakon što se je Johnny Patterson, pozati engleski cirkuski klaun, razbolio, posjetio ga je liječnik,, koji je nakon pregleda, na kraju, katao Pattersonu:
- Nadam se da cu te sutra vidjeti...
- Ma naravno da će te me vidjeti doktore, samo nisam siguran hoću li ja vas, odgovorio je Johnny.

I bio je u pravu, preko noći je umro.

I ovo jutro predah na dlanovima pospanosti svoje snove zori.
Dok pokušavam kroz prozor dohvatiti tračak budjenja, osjećam u otkucajima srca stihove ovog jutra, koji sa sebe svlače odjeću noćnih misli. Više ne ostaje ni sjena snova na horizontu novog dana...ali radja se čežnja mojih očiju za poljupcem sunca i javlja želja jutarnjih stihova da mu se bace u zagrljaj...jer ja sam sin sunca....

.....ima dana kad je teško isploviti iz luke sigurnosti.....
.... na nemirno more života i svakodnevnice.....
.... strah od izgubljenosti i dezorijentiranosti.....
.... ali ako me što tješi, to su.....
.... svjetionici sa svjetlom nade i porukom :........
... NISI SAM.....

Mary Garden (1874-1967), slavana američka operna pjevačica, koja je također bila poznata po svom dramskom talentu, rodila se je u Aberdeenu, Škotska, ali kasnije je stekla američko državljanstvo. Njezin debut se veže uz Operu –Comique u Parizu 1900 godine.
Jednom zgodom na nekoj gali večeri pojavila se je u haljini bez naramenica, što naravno nije prošlo nezapaženo, napose među muškim dijelom. Cijelo vrijeme je jedan stariji gospodin držao svoje oči prikovanim za njezin grudi, očekujući da će haljina skliznuti i otkriti bogatstvo koje skriva ispod sebe. Nakona nekoliko sati iščekivanja, stari gospodin nije mogao više izdržati i obratio se je Mary Garden riječima:

- Ispričavam se, ali živo me zanima što to drži (zadržava) vašu haljinu na svom mjestu?
- Pa možda samo vaše godine – odgovorila mu je Mary Garden.

Arheolozi su poseban soj ljudi, jer za razliku od drugih koji su okrenuti budućnosti, oni su uvijek u potrazi za prošlošću i njezinim tragovima, tj. ostacima. I kao što reče jedan arheolog: «Živimo za i od iznenađenja». Upravo se je nedavno dogodilo jedno takvo veliko iznenađenje u Izraelu. Prilikom proširenja tamošnjeg zatvora u Gemidu (Galileja) (prema tumačenju «apokaliptičara», na temelju Ivanova otkrivenja, posljednja i zavšna bitka između dobra i zla, Armagedon, baš bi se trebao odigrati u Gemidu), došlo je prema riječima tamošnjih arheologa do velikog otkrića. Otkriveni su ostaci vjerojatno, do sada, najstarije kršćanske crkve na svijetu. Do ovog otkrića smatralo se da je najstarija crkva na svijetu Svetog groba u Jeruzalemu ili Isusova rođenja u Betlehemu. Novotkrivena kršćanska crkva, prema procjenama arheologa, datira s početka IV. St. ili čak s kraja III. St. posl.Kr.
Prilikom detaljnog iskapanja su otkriveni jednostavni mozaici s nekoliko natpisa. Tako jedan od tih natpisa spominje ime časnika rimske vojske čijim novcem je sagrađen dio crkve. Drugi natpis govori o ženi, imena Ekeptos, koja je «darovala ovaj stol Gospodinu Isusu Kristu».
Taj natpis je poprilično iznenadio arheologe jer na temelju njega se može zaključiti da je već u to (rano) vrijeme u kršćanskim crkvama nalazio se stol, poput današnjeg oltara, oko kojeg se je zajednica kršćana okupljala za slavljenje i blagovanje Isusove posljednje večere.
Yotan Teper, jedan od arheologa koji je sudjelovao u iskapanjima, objasnio je da je veličina ovog otkrića u činjenici da ne postoje kršćanski ostaci iz tog razdoblja, kraj III i početak IV st. jer će tek kasnije kršćani dobiti slobodu vjeroispovijsti u Rimskom carstvu. Doduše to predstvalja i određeni problem jer kako u Palestini nema sličnih mozaika, iz istog razdoblja, koji bi poslužili za usporedbu i još točnije datiranje izgradnje Crkve, mozaici iz Megida će se morati usporediti s mozacima iz Antiohije ili onim iz Rima.

Nakon kapitulacije i poraza Japana u II. svjetskom ratu, Ameri su, Hidekia Toja, jednog od napoznatijih i najutjecajnih japanskih generala poslali u zatvoreništvo. Tijekom svoga zatvoreništva jednom se je bio požalio da ga muči karijes, te mu je bio dopušten posjet zubara (američke vojske). Ovaj dotični je iskoristio tu priliku kako bi izrazio svoje mišljenje o generalu i Japancima. Kako? Tako što mu je na zube morseovom abecedom upisao:

.-., ., --, ., --, -..., ., .-. (Remember) .--., ., .-, .-., .-.. (Pearl) ..., .-, .-., -..., ---, .-. (Harbor)

Tek nakon tri mjeseca general je otkrio poruku i to tek kad mu je drugi zubar pregledavao zube.

Jučer je bio dan Svih svetih, iako sam jučer namjerovao ovo napisati zbog «tehničkih» razloga nisam stigao to učiniti. No, za neke stvari nikada nije kasno. Zapravo, što vam je značio jučerašnji dan? Samo dan odmora ili....?Vjerujem da odgovor varira o tome smatrate li se vjernikom (praktičnim) ili ne. Budući da vjerujem i nastojim živjeti svoju vjeru, jučer za vrijeme šetnje malo sam razmišljao o jučerašnjem danu. I kako kaže jedan moj prijatelj, opasno je kad počnem razmišljati, jer nikada se ne zna u kakv će se mentalni, tj. misaoni krš to izroditi. Što je svetost i ima li danas još uvijek svetaca? Čovjek bi mogao uzeti katekizam i pronaći tamo definiciju, ali definicije su uvijek nekako ograničavajuće, uvijek više osiromašuju nego što obogaćuju. I sam bi radije svetost opisao ili pokazao nego li definirao. Vjerojatno bi najlakše bilo uprijeti prstom u lik pokojnog pape Ivana Pavla II., ili još više u lik i djelo majke Terezije i mirne savjesti kazati to je svetac i svetost na djelu. Ali uvjeren sam da i u našim gradovima žive sveci, bezimeni, nepoznati, jednostavno žive svoju svetost u svakodnevnici bez nekih herojskih djela. Tko zna, možda i poznajete nekoga takvog. Možda samohrana majka s četvero ili petero djece koja se odriče sebe za njih i nastoji ih izvesti na životni put; možda neki osamljeni starac ili starica, koja usprkos voje starosti i nemoći, posjećuje i brine se za svog prijatelja ili prijateljicu, također umirovljenika u krevetu; možda.... dalje sami nastavite.
Ne znam da li ste kad promtrali vitraje u crkvama, napose u katedralama. Osobno, to su mi najljepši dijelovi katedrala. Posebno su mi u pamćenju ostali vitraji iz katedrale iz Toleda. Kad ih gledate izvana, uopće se ne primjećuje njihova ljepota. Zato trebate ući unutra. Kad uđete u katedralu i zagledate se u vitraje, već možete naslutiti njihovu ljepotu. Ali njihova ljepota će tek pokazati u punom svjetlu kad kroz njih zabljesne sunce. Tada dođu do izražaja razigranost i ljepota njihovih boja. Netko će upitati pa zašto to spominjem? Tako je jednostavno i sa svecima. Tek kad uđete u njihove živote i kad u njima i kroz njih zasja svjetlo dobrote i ljubavi, tj. Bog, tek tada ćete prepoznati njihovu svetost. Tko zna, možda već poznajete nekog sveca, samo toga dosada niste bili svjesni. I ako dopustite da to svjetlo zasja u vama i sami ćete postati sveti.....