kolekcionar uspomena

Angelo Roncalli, budući papa Ivan XXIII, imao je jako zanimljiv život, prepun anegdota. Uvijek sklon jednostavnosti, ali i šali, bio je itekako dosjetljiv. Čak se je šalio na svoj račun, napose zbog svoje gojaznosti.. Tako dok je bio nuncij u Francuskoj, iza II. svjetskog rata, prilikom posjeta Academie Fraiçaise, izjavio je:
- Ovdje se čuju tako uzvišene stvari! Ali na žalost stolice su takve da na svaku može sjesti tek pola nuncija!"
Drugom prilikom, jedan od članova diplomatskog zbora u Parizu, za vrijeme večere, htio ga je zbuniti pa je nabacio kako mu je sigurno neugodno kad se s njim za stolom, na kakvoj večeri, nađe i neka dama s dubokim dekolteom.
- Ma ni govora, - nije se dao smesti Ronacalli, - jer kada je udruštvu dama s duboko izrezanom haljinom, onda vam nitko ne bulji u nju nego u apostolskog nuncija!
Također, opet nekom prilikom za vrijeme banketa u nekom veleposlanstvu, netko od nazočnih htio se je našaliti s Roncalliem, te mu je podvalio fotografiju gole žene u knjizi koju mu je pružio kako bi vidio reakciju "jadnika, zavjetovanog na celibat". Roncalli baci pogled na sliku, pa čovjeka koji mu je pružio knjigu i podsmijevao mu se, zaskoči pitanjem:
- To je vaša gospođa supruga, zar ne??

Ove riječi koje klize ispod mojih prstiju, pišem tebi, što se osjećaš kao uljez u ovoj noći. Ako ugledaš, u bezizalznom okruženju tmine, što te pritišće kao tijesak jesenske grozdove, u daljini blijedi i jedva titrajući plamičak, znaj, da to gori svijeća nade u prozorskom oknu nečijeg srca. Izgarajući i nestajući u svojoj blijedunjavoj svjetlosti, opire se hladnom zagrljaju mraka. Ne želi biti dio tame, ali želi i druge otrgnuti iz te tame otvarajući im procijep nade i života. U toj neravnopravnoj borbi, ne pita za cijenu koju će platiti jer zna samo jedno, bespoštedno se darovati se i žrtvovati za malo ohrabrenja i solidarnosti s drugima u tami. I kad naiđeš na njezin trag svjetlosti, osjetit ćeš da još netko bdije s tobom u tvojoj samoći. I tako gori svijeća, ne pitajući nikada «za što sam stvorena živjeti» nego «za što sam stvorena umrijeti». I sama je svjesna da vjerojatno neće dočekati svanuće zore, da neće doživjeti sjene noći na izmaku, niti biti svjedokom osvete jutra mraku, ali za to ne titra njezin plamen. Ono za što postoji, rasipajući svjetlo oko sebe, jest probuditi nečiju nadu u mraku i otvoriti tu dušu čežnji za punim svjetlom. Jer i ona sama jest samo vjesnik, krik svjetla u hladnoći tame i beznađa, nagovještaj da drugačije može biti. I izgara svijeća, polako utapajući se u doboki san, koji će joj naposljetku darovati zaborav svemu. Ali pri posljednjem njezinom titraju, poezija njezinih titraja pretvara se u molitvu da će uskrsnuti u plamenom pogledu nečijih očiju