Marketing
...Bakkar (V)...
- već nekoliko dana pokušavam napisati tih nekoliko stranica, ali uzaludno. Možda bih trebao konačno odustati. K'o da mi je netko ukrao nadahnuće. I svaki dan, svako jutro, svako veče, tražim to nadahnuće, tražim tih par iskrica inspiracije koje će rasvijetliti ovaj mrak bezidejnosti i pretvoriti se u lavinu riječi.... ali bezuspješno....poput osuđenika sam kojem su oteli sve vrijednosti prije nego li su ga zatvorili ia rešetaka njegove samoće ... – vijugale su mu misli kroz glavu dok je mirno kročio ulicom u mnoštvu prolaznika tog jesenskog popodneva. Uopće nije primjećivao druge, samo on, njegove misli uokvirene u njegovu samoću...
- de se malo saberi i koncetriraj, ne misli na nju... sve je to slučajnost, igra slučaja. Nemoj sada praviti dramu od toga – govorio joj je neki glas u noj. Ali ona je znala, osjećala u sebi da se ne može smiriti, da ona djevojčica krupnih crnih očiju i anđelskih uvojaka još uvijek joj lebdi pred očima. Njene riječi su me probudile, uzburkale cijelo moje biće, podsjetile me na moju tajnu, na moju crnu rupu u sjećanju. Znala sam da će netko otvoriti tu moju ranu, da će rasparati taj ožiljak, ali da je baš ona to morala biti, ona tako nevino stvorenje...Još uvijek je nosila u sebi riječi djevojčice, koje su su zabile u njenu dušu poput čavala. Njene riječi su bili čavli u lijes njezina mira. U predanosti svojim mislima, cak nije ni osjetila blagi udarac necijega ramena o njezino. Netko ju je okrznuo uz komentar: oprostite... Ali ona nije osjetila ništa jer bila je daleko, bila je još uvijek u svojoj školi u svom razredu.
- Možda tražim krivi trag, možda ne trebam tražiti, možda će insipiracija naći mene, hrabrio se je, loveći krajičkom oka let i lagano padanje kestenova lista s jednog stabla obližnjeg drvoreda. Dobro mi je govorio moj stari profesor: svatko može napisati par stranica, ali samo rijetki mogu ispisati u dušama drugih ljudi. Samo rijetki uspiju položiti svoju poruku u nečije srce. E kad smo već kod toga, imaš li ti koju poruku u svom srcu? Podrugljivo je u sebi čuo glas. Vidiš, možda je to, možda bih trebao konačno početi tražiti tuđe tragove u sebi... ili možda prije toga bi morao otvoriti sebe da drugi uspiju ostaviti te tragove, nastavio je onaj cirkusantski glas. Ma samo ti treba netko tko će ti pomoći da pronađeš te tragove, odjeknuo je drugi glas, smiren i odmjeren, iza ledja onog cirkusantskog glasa...U tom trenutku Bakkar na trenutak stao pred izlogom na kojem se je odsijevalo jesenjsko zrelo sunce u zalazu.
- Da se je mogla vidjeti izvana, da je mogla bar na nekoliko trenutaka pobjeći iz svoga tijela, vidjela bi kako korača nekako bezidejno, skoro da se vuče, s očima i pogledom negdje daleko izgubljenim. Izgledala je kao da joj je netko ukrao misli i sada se pita hoće li netko od ovih prolaznika koji su jurili od jedne točke do druge vratiti joj te misli. Ali ona je znala dobro, tko je ukrao njezine mislie, tko ih je okovao svojim riječima. Opet se otvara ta rana u njezinoj duši, opet iz te rane počinje se izvijati egzistencijalni krik. A već je mislila da je na to zaboravila, da je to iza nje, da će je na to samo podsjećati ožiljak u njezinim uspomenama i sjećanju. Ali sad joj pred očima opet prolaze sve one slike, opet gleda taj film, opet je prisiljena suočiti se sa starim i izbledjelim fotografijama uspomena. Kamo sreće da jutros nisam otišla u školu, ili da sam ostala bolesna u krevetu i slične misli začinjene očajom su bubrile u njezinoj svijesti.
- U izlogu, savršenom čistom i izglancanom, vidio je svoj lik, nazrio je svoje oči, zamišljene, s odsjajom tuge ili je to možda bila melankolija. Gledao je knjige, koje su ga valjda jedine razumjele, zapravo to razumjevanje je bilo obostrano. Pozornost mu je privukla jedna s crvenim koricama, na kojim je ponosno, zlatnim slovima, stajao naslov «Izgubljena nada». Možda da je kupim, pomislio je, možda u njoj bar nadjem trag svoje izgubljene nade. Ali opet, nema smisla sebe zavaravati. Tebi, knjige neće pomoći, mrtva slova neće oživjeti onaj hladan pepeo nade u tebi. Tebi treba netko živ, netko tko će sa svojom životnošću oživjeti taj pepeo, netko tko će otvoriti kavez u tom pepelu i pustiti feniks iz njega. Netko.... Ali tko...bio je odjek njegovih misli. Doista sam ja čudna biljka, nastavile su njegove misli svoje hodočašće, ali ona suha, skoro uvenula. Upravo se tako i osjećam: usahlo. I nastavio je koračati laganim korakom između mnoštva prolaznika. Zapravo i njegove misli su izgledale poput te gradske ulice-žile kucavice: raznoliko mnoštvo koje trči amo tamo, svatko prateći konac svoje sudbine. Usprkos svemu, osjećao je u sebi onu posljednju utvrdu optimizma, koja se odupirala predati i kapitulirati pred napadima i opsadom stvarnog stanja i činjenica koje su ga okruživale. Postoje dobra i loša vremena. Postoji vrijeme samoće i vrijeme društva. Kao i vrijeme nadanja i vrijeme očajavanja. I jedno s drugim se izmjenjuje. Postoje trenuci kada hitam prema širokim hirozontima slobode svoga duha na kojima se rađaju moji snovi, ali postoje trenuci kada gubim te horizonte iz svog vidokruga, kada gubim svoju nutarnju slobodu, povlaćeći za sobom okove sputanosti, ropstva, koji me sputavaju da dišem punim plućima. Možda je upravo sad takvo vrijeme, vrrijeme nutarnje suše, vrijeme nemilosti, vrijeme praznine. I što mi sada preostaje drugo nego čekati i iščekivati milosno vrijeme, nadati se poput nekog domoroca na vrhu brda prvim oblacima na horizontu. Čekam kišu riječi, čekam da netko otvori venu svoga života i zalije moje korijene. Na trenutak je Bakkar zasto i pomislio nije mozda bolje da uzme tramvaj, ali osjetio je kao da ga netko povlači užetom naprijed, da nastavi pješice. I krenuo je dalje praćen svojim nutarnjim monologom.
NASTAVAK SLIJEDI...
Post je objavljen 29.11.2005. u 22:48 sati.