Ratnik paorskog srca

Jučer sam uzeo slobodan dan da malo radim oko kuće i da se pošteno naspavam kad već nisam za vikend imao odmora. I taman sam presađivao kaktuse i krenem da ću rasaditi par malih da imam za poklone okolo, kad krene puhat vjetrina, zacrni se nebo, počne mi vejtar nosit saksije po dvorištu, a sastavi kiša nebo sa zemljom. Pobjegnem ja brzo u kuću kad vidim vani pada led pa bogme veličine dobre trešnje, hrušta što bi mi rekli, ako ne i krupniji. Gledam moje proljetnice kroz prozor, a one ništa, pasju zub samo otrese peteljkom i ništa mu. Srećom kod nas štete nije bilo, još ću danas provjerit ejdnom crepove na krovu, al je po gradu bilo belaja. Na groblju popadalo par stabala, porušili instalacije, olomili nadgrobne spomenike. Kolegici pala grana na auto, razbila vjetrobran. Sve neke štete. No najsmješnije mi je bilo to što je struje nestalo prije oluje. o da su se htjeli izvuć na oluju pa ih ona zeznula i zakasnila.

A onda se nešto zamislim. prije 2 tjedna hodali smo u zimskim kaputima, još je snijega bilo po zakutcima. A sad već tuča i prava ljetna oluja. Ispada da smo se sveli na dva godišnja doba. Još je ožujak, a ovakva oluja-bogarati ko da je lipanj.

Pomrčinu sunca sam dakako propustio, kad je bila pomrčina čitavih nebesa u isto vrijeme.

eto i slika mojih kaktusa, i aloje. Imam jednu malu aloju, tek sam presadio, ako kome treba nek svrati

I don't like Mondays, pjevaše nekad davno Bob 'Aid' Geldof. Ili kako je rekao jingle na 101 'zakaj ja ne vooooliiiim poneeeedeeeeleeek!'
Ne volim ih, a ovaj posebno. Fali mi mojih sat vremena, jako živo osjetim da sma ustao u de fact 5 a ne 6. Vrijeme lijeganja nema ništa s tim. unutarnji sat ne naštimava se tako lako.
A da stvar bude ljepša imao sam tako krasan napad iritabilnog kolona jutros da sam pol sata presjedio na WC-u i mislio da ću umrijet od bolova. Naravno da sam zakasnio na posao.
A sve zbog nedjelje.
istinabog, nedjelja je bila prekrasna. Na povratku iz Požege smo stajali na jedno 3-4 mjesta da bi se nuživali sunca zraka i cijeća. Pokraj nekadašnjeg spomenika u krajačićima smo zašli u šumarak gdje su visibabe prosluje bisere po podu. Kud god pogledaš bijeli se od visibabica. I Bijele šumarice se taman otvaraju. pa smo bili malo zločesti i iskopali si nekoliko za vrt. A na prijevoju Grižići mjestimice se padine plave od plavih šumarica. Da, mislim da je proljeće napokon stiglo.

Požega...a, da. Bratić moje najdraže, koji se oženio s 52 godine i u rekordnom roku napravio dva sna, slavio je rođendan onog mlađeg. zato smo išli u požegu. Grad za koji me vežu ne-tako-ugodne uspomene od robijanja državi. ne u zatvoru, nego parsto metara sjevernije, u vojarni. Al neću sad o tome.
na rođšendanu smo jeli miješano meso, jer domaćini nisu pomaknuli sat pa su kasnili s ručkom. Pa su naručili. Sasvimm je to fino bilo, možda premalo povrća za moj ukus. Al mi se zato jutros osvetilo. po stoti put sam zaboravio da ne smijem jesti puno crvenog mesa, jer mi se probava osveti kasnije. Ali što mogu, bio sam gladan.
nema veze, pomisao na visibabe mi olakša neugodna sjećanja. Dana sje opet sunčano, mogu nastaviti uređivati svoj vrt. Svoj. vrt. Napokon



Fali mi kava

U subotu se vrijeme ipak proljepšalo. Pa, barem u odnosu na petak. mada, kad danas pogledam ovo sunce vani, a ja moram bit na poslu, rado bih zamijenio ta dva dana.
No u svakom slučaju, iskoristio sam to lagano proljepšanje da uredim onaj dio vrta ispred kuće.

nema toga puno. Jedan pojas zemlje između traka za ulaz auta u garažu, i jedna manja gredica uz južni zid dvorišta. Al ja sam lagano navukao vreću humusa, sve preštijao, posadio sam uza zid kane sačuvane od lane (ha, rima! :)), lukovice plave perunike, posijao sam cinije, žabice (obožavam žabice), koje sam razbacao i uza zid gdje nema zemlje, da rastu iz pukotina, a onda se pojavila mama s punom vrećicom, pa sam posadio nekakve grmolike biljčice u procjep staze, i red bijelih zumbula na gredicu uza zid.

Da se nije vrijeme opet pokvarilo poslijepodne nastavio bih iza kuće. Ali pokvarilo se. A onda je osvanula prekrasna sunčana-nedjelja! Grrrr! u ovoj maloj zatucanoj 'Rvackoj sredini bože sačuvaj da te netko vidi da radiš u vrtu nedjeljom. Bi puko trač ko nikad. A ne želim baš da mi za djecom šapuću po kvartu. Pa sam se suzdržao i malo prčkao po kućnom cvijeću, to bar nitko nije mogao vidjeti.
Amarilisi smješteni u pomoćno kupatilo preko zime izđikljali su pupovima visokim 60 cm skoro preko noći. Sad sam im lijepo nadopunio zemlju, zalio ih i preko dana ih iznosim da se naužiju sunca. E, kad se otvore, bit će pravi ukras. Oni veliki, bijelo-roza s crvenim crtama.

Ružu sam orezao na 5 pupova, skoro do zemlje, samo što nije počela tjerati. Snježne grude su preživjele zimu, vidfim da pupovi niču iz dna sadnice. za puzavce nisam siguran, djeluju mi nekako suho. Nadam se da će barem visterija preživjeti, uz nju me vežu ugodne uspomene na djetinjstvo.

Petar je uživao radeći sa mnom, sipajući sjemenke i čeprkajući svojom lopaticom. Jedino nije baš sretan kad uprlja ruke-prava je picajzla u tom pogledu. naučit će.

Ušao je u neku čudnu fazu-boji se svega. Dok smo kopali, odnekud je došla jedna bubamara. kad sam mu ju pokušao pokazati, skoro je dobio napad histerije-'bojim se bube! neću!'. Susjedi imaju mladog razigranog damatinera, kojeg se moje dijete također-boji. A kad je bio duplo mlađi prilazio je i najvećim džukcima na ulici i gurao im ruke u gubicu. A valjda će ga proći. Glavno da se biljaka ne boji. mada tko zna, svaki me dan iznenadi nečim novim.

Evo jedan recept za štrukle. nisam ga isprobao, al tako slasno izgledaju na slici da sasvim sigurno hoću.

Žumberački kuhani štrukli

Tijesto:
500 g brasna
1/2 dcl ulja
1 zlicica soli
malo tople vode

Umijesiti tijesto da bude glatko i (po zelji, moze a i nemora) ostaviti pola sata na hladnom. Dok tijesto stoji napraviti

Nadjev:
500 g sira
2 jaja
1 dcl kiselog vrhnja
sol

Posuti po stoljnjaku brasno i razvuci tijesto kao tijesto za pite ili strudle ali ipak malo deblje.
Nakon sto se tijesto razvuce namazati ga nadjevom i zarolati. Tanjuricem izrezati pravoktunike.

U medjuvremenu napraviti zaprsku od ulja, brasna, malo crvene paprike, dodati vodu i posoliti. Kada voda zakuha staviti struklje u nju. Kuhati 10-15 minuta i po zelji staviti malo kiselog vrhnja.

Moze se jos dodati i persin na kraju, sto im navodno daje poseban okus.

nekuhani štrukli se mogu i zamrznuti, za neki brzi obrok kad imate manje vremena.

Copyright by smrcina mrkica

Ima već nekoliko dana da sam optimistično kupio vreću zemlje za cvijeće, saksije, sjeme suncokreta, šeboja, cinije, nevena, lukovice perunika, kupio ašov, pripremio se da napokon počnem raditi na svom vrtu.

A vani-jeza. četiri puta u dva tjedna pada snijeg.kad ne pada onda je kiša. kad nije ni jedno ni drugo, onda je nedjelja, pa ne mogu raditi vani da ne sablažnjavam susjede. Sreća u nesreći jedno da su niske temperature malo odgodile vegetaciju, pa neće baš za sve biti kasno. Ali eno, kod mojih sve već niče i pupa, bojims e da ću se ove godine morati zadovoljiti samo sadnjom cvijeća, jer dok ja stignem do nekog rasadnika već će drveće početi tjerati.

A da ne spominjem kako mi to usrano vrijeme utječe na raspoloženje. Jednostavno ne podnosim zimu. Hladnoću. Vlagu, snijeg i blato. Ništa mi se ne da. Navečer kad Pepe legne na spavanje zavučem se za kom i igram Kolonizaciju, ko prije 15 godina.

Fali mi moja ženica. Ovaj cijeli tjedan je na vježbama na Rebru, i pusta mi je kuća bez nje. Ne radujem se odlasku s posla kao inače, jer nema nje kad stignem kući. Pepica mi je bio bolestan, tri dana po bakama i djedovima koji će učiniti sve da ga razmaze, uzalud im pričati. Đuro tek jučer došao nakon tri dana skitnje. Pusti dani, pust tjedan. Ajde, bar mi se mačketina zavukao noćas u krevet, pa me to malo raznježilo.

A sutra, kad mi draga dolazi i počinje vikend, ja moram dežurat. Bogme jedva čekam da ovaj tjedan završi, baš mi se i nije nešto primio. Oću sunca! Sunca! Sunca! I vonja sa doline, i vjetra sa vrhunca...

Evo, opet nešto pahulja vani. Bljak.

Hoće li meni netko objasnit gdje su mi nestala zadnja dva posta i gomila komentara??? jel to opet CIA na djelu? nisam pisao ništa antidržavno, majke mi. Il me to Škoro minira?

U svakom slučaju, izgubljeni su. Nemam kopije i ne pada mi na pamet da ih ponovo pišem.

Edit: totalno sam depresivan. Čemu pisati ako će ti svakih par mjeseci nastati ovakvo sranje. Zna li netko postoji li mogućnost vraćanja postova? Mislim da fale samo dva, ali jako su mi dragi.

Sranje sranje sranje

Jeste li čuli kada za Pet civiliziranih plemena? ne? I mislio sam. iz jednstavnog razloga-već dobrano preko sto godina nema ih više.
Ukratko ću vam ispričati jednu jako tužnu priču. Nije da nema i drzgdje takvih priča, ali ova me se nekako dojmila.

Pet plemena o kojima govorim su Cherokee,Chickasaw, Choctaw, Creek i Seminole. radi se o narodim koji su živjeli u jugoistočnom dijelu današnjih sjedinjenih država. Prije dolaska bijelaca već su imali razvijenu zemljoradnju, živjeli u stalnim naseljima, Seminole su zvali 'pastirima drveća' jer su svoje šume tako obrađivali i čuvali da su od njih dobijali jednako hrane kao bijelci od obrađenih površina.

nakon početka naseljavanje bijelaca u sjevernoj americi, ovi su narodi uglavnom snjima bili u dobrim odnosima, dozvoljavali djelovanje misionara, stupali u miješane brakove. Od svojih su susjeda preuzeli metode suvremenije zemljoradnje, čak neke elemente društvenog uređenja, takod a su praktično imali predstavničku demokraciju. A Cherokee su čak razvili pismo za svoj jezik, odnosno svoju verziju latinice, koju su preuzeli i drugi narodi. Tako da su se otvarale crkve i škole i narod opismenjavao.

nakon 1828, bijecima je postalo tijesno. 1830 ongres SAD je donio 'Indian removal Act'. Cherokee su pokušali legalno osporiti pravo kongresa da donese takvu odluku, ali pritisak je bio prejak. kao usputnu notu može se navesti da je pružanje podrške cherokeejima uništilo karijeru kongresnika Davy Crocketta, koji se onda otišao boriti u Teksas.

Da skratim priču. U svibnju 1838 general Winfield Scott je s 7000 vojnika invadirao teritorij Cherokeeja, nasilno su stjerali muškarce, žene i djecu u imšprovizirane utvrde, otjeravši ih s njihove zemlje i s minimumom potrepština poveli ih na marš dugačak 1500 kilometara. Smatra se da je preko 4000 ljudi uglavnom starih i djece skončalo na tom putu. Ruta kojom su išli poznata je kao Put Suza, ili u originalu "Nunna daul Tsuny", 'put na kojem su plakali'.

Sličnio su prošli i Chocktaw, Creek, Seminole i Chickesaw narodi. no na novom području uspjeli su se organizirati i ponovno izgraditi svoje društvo. Čak su držali crne robove po uzoru na svoje susjede.

na početku građanskog rata silom prilika svi osim creeka su se udružili s konfederacijom. naravno da im sjever to nije zaboravio. postupnim oduzimanjem zemlje indijanci su osiromašivani sve više i više. 1805 pokušali su osnovati državu Sequoiah ali naravno to im nije uspjelo. Službeno je nacija Cherokeeja raspuštena 1806. I dan danas potomci prvih ljudi u Americi ne mogu glasati na predsjedničkim izborima u SAD.

I oni bi nekom solili pamet???