Ratnik paorskog srca

I don't like Mondays, pjevaše nekad davno Bob 'Aid' Geldof. Ili kako je rekao jingle na 101 'zakaj ja ne vooooliiiim poneeeedeeeeleeek!'
Ne volim ih, a ovaj posebno. Fali mi mojih sat vremena, jako živo osjetim da sma ustao u de fact 5 a ne 6. Vrijeme lijeganja nema ništa s tim. unutarnji sat ne naštimava se tako lako.
A da stvar bude ljepša imao sam tako krasan napad iritabilnog kolona jutros da sam pol sata presjedio na WC-u i mislio da ću umrijet od bolova. Naravno da sam zakasnio na posao.
A sve zbog nedjelje.
istinabog, nedjelja je bila prekrasna. Na povratku iz Požege smo stajali na jedno 3-4 mjesta da bi se nuživali sunca zraka i cijeća. Pokraj nekadašnjeg spomenika u krajačićima smo zašli u šumarak gdje su visibabe prosluje bisere po podu. Kud god pogledaš bijeli se od visibabica. I Bijele šumarice se taman otvaraju. pa smo bili malo zločesti i iskopali si nekoliko za vrt. A na prijevoju Grižići mjestimice se padine plave od plavih šumarica. Da, mislim da je proljeće napokon stiglo.

Požega...a, da. Bratić moje najdraže, koji se oženio s 52 godine i u rekordnom roku napravio dva sna, slavio je rođendan onog mlađeg. zato smo išli u požegu. Grad za koji me vežu ne-tako-ugodne uspomene od robijanja državi. ne u zatvoru, nego parsto metara sjevernije, u vojarni. Al neću sad o tome.
na rođšendanu smo jeli miješano meso, jer domaćini nisu pomaknuli sat pa su kasnili s ručkom. Pa su naručili. Sasvimm je to fino bilo, možda premalo povrća za moj ukus. Al mi se zato jutros osvetilo. po stoti put sam zaboravio da ne smijem jesti puno crvenog mesa, jer mi se probava osveti kasnije. Ali što mogu, bio sam gladan.
nema veze, pomisao na visibabe mi olakša neugodna sjećanja. Dana sje opet sunčano, mogu nastaviti uređivati svoj vrt. Svoj. vrt. Napokon



Fali mi kava