Ratnik paorskog srca

Evo riješeno je. uplaćeno. Sutra u gluho doba krećemo za baško Polje, pa kako nam bude. Spakirali se nismo, al najdraža je na godišnjem, pa na nju spada taj posao danas. ja još samo trebam par sitnica na odlasku s posla, odnijet onom kretenu od gazde novce, i možemo ić. iskreno, i ne ide mi se previše. kad se samo sjetim gužve na putu, što tamo, što nazad, pa gužve dolje, pa cijena...a tek 'ljubaznosti' lokalnih 'turističkih djelatnika'. grrrr...sve bi ja njih poslao na Kretu da nauče kako se ophoditi s turistima.
Al neću sad o tome.
Jučer smo spiskali cirka 3.5 milje kuna, doduše od toga 2300 na novi digitalni fotoaparat i jači memory stick il kako se to već zove. A ostalo što u DM-u, što u Kauflandu. Kako imamo polupansion, odlučili smo da ćemo za ručak lagano pojesti pokoju konzervu i gotovo. Što manje novaca ostaviti lokalnim lihvarima s njihovim prenapuhanim cijenama. Nisam ja svoje novce našao na cesti. znam i ja koliko što košta i vrijedi.
S takvim mislima čeznem za odmorom u planinama. liepo se smjestiti egdje u planinarskom hotelu, i svaki dan na izlet, na svježem zraku, sve zeleno, leptiri, cvijeće, orlovi...al zbog klinca moram na more. Njemu će to biti užitak. A ja uživam čim je on sretan. i tako mi putujemo. A drugi tjedan sam u brodu, to će tek biti odmor. jedan dan Petnja, drugi dan Sovsko, treći dan Poloj, četvrti Orahovica...bolje od mora. bar meni. gužva je manja.

Ma sve je to dobro. ostajte mi veseli i debeli, čujemo se.

Davno je bilo otkad sam o ovome pisao. Pitanje da li koga više i zanima, Watashija baš ne viđam okolo, ali eto, nekako sam to dužan sam sebi. a dobro mi dođe i kao mentalna vježba.

No, stali smo prošli put negdje u 17. stoljeću sa glomaznim fitiljačama i delikatnim kolašicama. već od ranih 1600tih eksperimentiralo se s novim mehanizmima za opaljenje, koji bi koristili kremen, budući je češći i jeftiniji od pirita, a lakši za rukovanje od tinjajućeg stijenja.
Različiti su mehanizmi iskušani, slikovitih naziva kao što su doglock, snaphaunce, da bi na karju prevagu odnio 'flintlock'. To su one 'puške kremenjače' iz romana koje smo gutali kao klinci. zajedničko je svim ovim mehanizmima da je kremen držan u čeljustima mehanizma kada bi se pritisnuo okidač, tjeran oprugom udario u čeličnu površinu i bacio iskre koje bi zapalile primarno barutno punjenje na tzv. tavici, a ono bi prenijelo plamen dalje u glavno punjenje na kraju cijevi. Ovaj je mehanizam ostao popularan do duboko u 19. stoljeće. Flintlock je u odnosu na snaphaunce imao tu prednost da su mu udarna površina i poklopac tavice bili u jednom komadu, te je bio samim ti jednosatvniji za proizvodnju i jeftiniji. No, nijemci su nastavili usavršavati wheellock do u 18. stoljeće, budući tradicionalisti kakvi već jesu.
Flintlock je nastao izvorno u Francuskoj negdje 1612 ili tako nešto, ali se postupno proširio istiskujući ostale mehanizme, tako da su postali rijetkost već u ranom 18. stoljeću. u stvari, pokazao se toliko dobar, da su smislili čak i flintlock opaljače za topove.
jednostavnost mehanizma dala je puškarima inspiracije i za drufe stvari. tako su nastali minijaturni pištolji koji su se mogli sakriti i u rukav, višecijevni pištolji, pa čak i pokušaji oružja sa više punjenja u rotacijskom cilindru, neke vrsti preteče revolvera. Ali niski standardi rada i loši materijali im nisu dali šansu.
najpoznatije oružje ovog tipa vjerojatno je Brown Bess musketa, koja je ostala službeno naoružanje britanske vojske preko sto godina. Istinabog, malo kog je mogla pogoditi preko 60 metara, a maksimalni domet je bio oko 200, al je još uvijek bila bolja od svega prije nje.
Dva su izuma usko povezana s ovim mehanizmom: Užljebljenje cijevi i bajonet. Nekoliko se ljudi sjetilo da bi žljebovi urezani u unutrašnjost cijevi mogli poboljšati stabilnost zrna i time povećati domet i proboljnost. prvi koji je imao neke uspjehe u tome bio je Ferguson, čini mi se pukovnik u britanskoj vojsci. po njemu je i nazvana 'ferguson rifle', korištena više za specijalne namjene nego kao redovno vojno naoružanje. U američkom ratu za nezavisnost glavna prednost koju su imali neutrenirani pobunjenici bila je njihovo naoružanje lovačkim puškakam duge užljebljene cijevi kojima su mogli snajperski skidati britanks e časnike i vojnike, van dometa brown bess, koje su ovi nosili. No postupno se užljebljenje širilo i u 19. stoljeću je već postalo normalna stvar. Još jedna stvar koje su se sjetili je 'blunderbuss', kod nas poznata i kao romblon, kratka puška širokog grla u koju s emoglo nasuti svašta, od sačme do staka, starih eksera, pa i šljunka koja je na kratkom dometu mogla pokositi i nekoliko neprijatelja. Mehanizam jedne takve, iz irske, je na slici.

A bajonet je kažu dobio ime po francuskom gradu Bayonne. valjda je tamo prvi napravljen. prvi su bili takozvani čep-bajoneti, još krajem doba fitiljača, koji bi se, kako im ime kaže, nabili u cijev puške i tako ju pretvorili u kratko koplje. dakako, glavni je nedostatak odmah vidljiv-takva puška više ne može pucati. To su dobro iskusili upravo englezi u doba jjakobitskog ustanka u prvoj polovici 18. stoljeća. Jakobiti su bili pristalice Jamesa II Stuarta, katoličkog kralja kojeg su englezi svrgnuli da bi doveli na prijestolje protestanta Williama Oranskog. Stuarti su još sto godina pokušavali povratiti engleski tron, a zadnji je umro kao kardinal negdje 1807 ili tako nešto. no u svakom slučaju, jakobiti su imali puno pristalica među Highlandskim Škotima, i uglavnoms e oslanjajući na vojsku highlandera odnijeli su nekoliko pobjeda nad neuvježbanom engleskom vojskom uglavnom čistom težinom divljeg juriša. osim toga, englezi su imali te plug-bajonete koji su im efektivno onesposobili puške nakon što bi bili montirani. Onda se neki genijalac u engleskoj sjetio pa napravio takozvani 'socket-bajonet', koji se navlačio na vrh cijevi, ostavljajući ju slobodnom za punjenje i pucanje. Što zbog nove tehnologije, što zbog nedostatka ljudstva , jakobiti su popušili, a englezi se krvavo osvetili highlanderima, počinivši mnoga zvjerstva , raseljavajući ih i efektivno uništili njihov dotadašnji način života. Al to nije ništa novo za Engleze. Oni su se uvijek ponosili svojom 'civilizirajućom' ulogom. nego dkreno ja s teme.
Dakle, veliki blek i kapetan mark su tako veselo ispucavali flintlocke okolo, a malo kasnije početkom 19. stoljeća napredovala je kemija i otkrilo se nove eksplozive osim crnog baruta. Neki od njih su bili tako osjetljivi da su se palili već na malo jači udarac, i posjedovali sposobnost kao takvi zapaliti barut. Zvali su se olovni azid i živin fulminat. A o njihovom utjcaju na vatreno oružje, drugom prilikom.

Kad sam bio klinac, moji su starci odselili u Bosnu trbuhom za kruhom, tako da sam do svoje šeste godine živio u Lukavcu, malom industrijskom mjestu nedaleko Tuzle. E sad, osim tri velike tvornice nije se tamo imalo bogznašto vidjeti. Ali, zahvaljujući očito brzoj ekspanziji gradića, na desetak metara od zgrade u kojoj smo živjeli otpočinjala je divljina. odnosno, on što je za mene bila divljina. Livade, koje su jednom petogodišnjaku definitivno djelovale nepregledno, ispresijecane potocima, koje smo se muku mučili kako prijeći, i močvarnim šumarcima crne johe, s ponekim hrastićem na višim dijelovima zemljišta.
Pravi raj za klince. Savršen teren za lov na žabe, pijavice i ostale vodene beštije. Mnoštvo materijala za lukove i strijele. Zaklona za ratovanje pomoću istih. Drveća za penjanje. jednom sam ljosnuo na leđa s drveta na koje sam se popeo, u tadašnjim mjerilima neizmjerno visoko, a i sad mi se čini da je moralo biti barem 5-6 metara. Znam samo da od bola nisam mogao mrdnuti par minuta. Srećom, nisam imao nikakvih vidljivih posljedica, a staroj sam to priznao tek kojih 10-12 godina kasnije.
A tek istraživanje vegetacije! u stvari, ovo i pišem jer sam nekida iz auta vidio žute perunike kako rastu iz nekog kanala. Eeeej! Al sam tih godina cvilio za tim perunikama. tako su prekrasno izgledale, ono, ko pravo cvijeće, fine, velike latice, a ne ko štajaznam onaj sitnež od maslačaka, ljutića i kojekakvog poljskog (češkog) cvijeća. Al ko za inat, uvijek bi rasle u taman toliko vode da ne možeš do njih a da ne uliješ. Uliti, za neupućene=dozvoliti vodi da ti uđe u cipelu. Onda moraš odma kući inače dobiješ batina i prehladiš se. tako da su perunike uglavnom bile nedostupne. A kad bi se koja i prevarila i narasla u dosegu branja, ej, koji je to bio trijumf! Odma se cvijet slavodobitno nosio mami (vidi šta sam ti donio), kao da si u najmanju ruku ulovio mamuta pa ga donio za ručak.
I danas su mi perunike ostale najdraže cvijeće. A od svih njih opet mi je najmilija ta žuta, vodena (Iris pseudoacorus), i sav se nekako raznježim kad ju vidim. A uspomene navru. I baš mi je bilo drago kad sam nedavno pročitao da je baš perunika (doduše Iris croatica) izabrana kao simbol Hrvatske. Nije da patim za službenim simbolima, ali perunika je perunika.
Inače, perunika je dobila ime po bogu perunu, gromovniku, i starim je Slavenima simbolizirala Perunovu munju. Baš mi je to zgodno.
Za prvi moj rođendan otkako smo prohodali, moja mi je draga poslala dostavom buket od 29 perunika. Moja stara je frknula nosom, kao, kako muškarac dobuija cvijeće, al ja sam se baš oduševio. Mislim da još taj buket imam negdje sasušen na ormaru.

Večeras mi je moje maleno zaspalo na prsima. Bioje pospan kada smo se vratili iz šetnje, no njemu to dokazati je oduvjek malo teže. Tko mi je kriv, to je od mene pokupio, stara mi je pričala da se ni ja nisam dao uspavat. No, onda sam ga stavio na krilo dok pregledam blogove i poštu, i kad se počeo meškoljiti i pokazivati znakove kapitulacije, premjestim ga u njegov krevet. Cvrc milojka! Neće, ustaje. Onda se ja opružim na naš krevet (mama nam je u noćnoj), i položim ga kraj sebe. A on se popne i legne meni na prsa. I tako sam ga pomalo ljuljao i mumljao mu Bilećanku (znam kako zvuči, ali to mu je najdraža melodija za uspavljivanje. Jednom sam mu iz očaja, nakon što sam iscrpio repertoar počeo pjevati borbene, i ova je upalila). Onda s emalo meškoljio, par puta pio vode, na kraju se premjestio tako da sam mu ja služio kao jastuk, potrbuške, i tako zaspao. A ja sam se topio ko sneg kada ga staviš na dlan. I evo ga, blaženo spava. Ko beba. Nije to napravio od svog drugog mjeseca, kad je bio stvarno mali. Stvarno mi je ovo uljepšalo večer. I spasilo dan koji je naopako započeo. Svađao sam se s čovjekom iz Zagrebparkinga kod Lisinskog, al sam na kraju dobro prošao, ne bih u detalje. Prokleti lihvari i monopolisti! Mrzim sve takve.
Nekidan smio izveli Petra u šetnju, po natkrivenom dijelu potoka Bliznec. I našlo se tamo nekoliko mačića, onako poluodraslih, taman najboljih. Za igru, ne za pohanje. I pokušam ja svom sinu predstaviti neke principe rukovanja životinjama, kao ono 'daga maca, ovako miluješ macu', a on ni 5 ni 6 nego s obje ruke ćopi mače za glavu. Siroto živinče se nije ni snašlo, ja ga oslobodim, a Petar ga ćopi za rep. Nije čudo da je zbrisalo. Tješim se, mali je on. Al sam se ja podsjetio koliko volim mačke, i učvrstio odluku da ću nabaviti mače čim nabavim kuću. Nema mi draže životinje od zaigranog mačeta.
Ispizdio sam s ovim Yahoo-om. Već mjesecima mi se mail stalno zamrzava, blokira i slično. I to samo kad mu pristupam od kuće, i još mi javlja nešto kao insufficient system resources, a nijedna druga stranica, i nijedand rugi mail mi ne prave takve nevolje. Poslao mi stari neke slike, aja ih ne mogu skinuti jer mi govno stalno blokira. Popizdit! A na komande reagira neopisivo sporo. Povučem strelicu nadolje, ili označim par poruka za brisat, i onda odem prelista par blogova dok on to izvrši. Ako netko ima ideju o čemu se radi, pomagajte! Ja sam nepismen što se kompjutera tiče. Već sam devet puta pokušao otvoriti poruku, i svaki mi put zablokira.

natjerala me jučer najdraža da s njom nakon posla odem potražiti po agencijama gdje ćemo ići na more. I tako ti mi krenemo a prošlo već 7 sati. Pa ne znamo gdje je duga uvala, gdje je Sv. Filip Jakov (mada sam imao osjećaj da je negdje blizu zadra), kupiom prospekte, a tek u jednoj agenciji su nam imali volje i strpljenja objasniti kakvu ponudu imaju, kakve su sobe, koje su cijene i sve s tim. I kad smo se već napola dogovorili, i danas trebamo javiti u agenciju, ona bi drugi hotel, jer joj je moja stara napričala da je tamo bolje! mrzim kad se mijenjaju stvari tako, mada znam da to nije neki problem. No problem je što sam se ja probudio s grčevima u trbuhu (živio iritabilni kolon!) i laganom glavoboljo, te sam na posao otišao sav smućen, a bez prospekata s telefonskim brojevima. I sad moram čekati da ona nazove baku, da njoj baka da brojeve, a ona ih pošalje meni. naime, ja moram zvati preko centrale pa mi je malo teže, a ona može s posla direktno. i ona na žalost radi do večeri, pa ne može ona to obaviti. Zašto život ne može barem ponekad biti jednostavan???
A vrijem je takvo da me ubija. nemam migrenu valjda samo zato što sam na prvi znak popio avamigran jutros, i nesicu. Al zato svako malo imam grčeve u trbuhu. I ona salata od tunjevine jučer je bila nekako kiselkasta, bit će da mi baš nije sjela, mada je bila u hladnjaku. Al je zato pohani sir bio dobar :9
I hvaal bogu, jučer smo se dočepali majstora za plin, i sad stari štednjak radi ko novi. Samo ga je trebalo servisirat, što, naravno, u podstanarskom stanu nitko nije napravio. Jedino moramo pazit da ne bi slučajno otvorili plin, jer nema zaštitu od curenja, naime, star je. i dakako, gazda ni čut da bi snosio troškove popravka. Taj bi izdavo stan, a da u njega ništa ne ulaže. što b'rekli kod nas, jebo bi a da mu ne uđe. ma ostavit ću mu stan da će morat sve zidove gletat. baš me briga, neću višeni kune iznad minimalnog uložit u njega. jebo stanodavce, proklete eksploatatore, jebo!
jedva čekam da kupim vlastitu kuću, vratim s eu blaženu provinciju i napokon smirim. i znam da što god uložim ide meni i mojoj djeci. To će tek biti život, ovo je sve napola.
Nadopuna: izgleda ništa od Biograda, imaju samo sobe s pogledom na more, a to nam je malo skupo, s obzirom da nam pogled nije bitan. Tražimo dalje. nema odmora. Smrt do smrti, smrt su stope moje...

na nečijem sam blogu naišao na temu straha od smrti, pa sam krenuo nabrajati sve svoje strahove. I uplašio se. hmmm..da li to znači da imam fobofobiju. ne bih rekao. Ali zato sasvim ozbiljno patim od akrofobije. iliti straha od visine. zato mi se draga smije, planinar a boji se visine, a ja joj odbrusim da nisam alpinist. istina, ima situacija, recimo ona sajla kad ideš na sam vrh bijelih stijena, kad se popnem na čistom adrenalinu, jer me frka pogledat iza sebe. ne usudim se pogledat s balkona ako je preko drugog kata. A preko petog ne izlazim ni na prozor. Sav se naježim kad mižena ostavi veš za pokupit jer znam da se moram naginjat kroz prozor, a kat je treći. jednom nsam živio dva tjedna na 14. katu. nisam nijednom prišao prozoru. Mda, to je fobija.
A što se klaustrofobije tiče, ona mi je sasvim malečka. Nisu mi problem recimo liftovi, pa ni ormari ako su veći. Al provlačit se kroz cije recimo promjera po metra i dugu deset, pa zaurlao bih već nakon dva. ili sakrit se u sanduk za posteljinu? nema šanse, odma bi me našli. Dakle prostori niži od mene me užasavaju, al mogu izdržat par sekundi ako je potrebno. jel to fobija?
Ima još jedna stvar, na koju sam naišao kad sam učio psihijatriju, a to je mislimd a s ezove, opći socijalni strah. Bojim se novih situacija koje su mi nepoznate. uglavnom kad su povezane sa službama. recimo, bio sam presretan kad je Najbolja Supruga ponudila da će ona nazvati majstora za plin, jer ja sam se već počeo znojiti od pomisli, s obzirom da to nikad nisam radio. Ili kad moram otić imat posla s nekom novom adminstracijom. Ma užas! Ponekad to uspijem kontrolirat, nabacim smajlić pa i upali, onda s eosjećam ko da sam oslobodio Slavonski Brod. A nekad se još dublje zakopam, pa vičem neću nikad više tamo.
Smrti sam se bojao kad sam bio mali. onda sam se pomirio s tim da će doći. Al se još ko vrag bojim umiranja. Sama pomisao da sam svjestan kako mi dolazi kraj ispuni me panikom. Ili zamisli da znaš da si toliko bolestan da ti ostaje manje od 24 h života. Jebešmimater ako se ne bi tako nadrogiro da više ničeg ne budem svjestan dok to ne prođe. Sanjam o tome da umrem u snu ko moj djed Pero. jednostavno se ujutro ne probudiš. Bože, kakovo blaženstvo!
jedno se ne bojim: Da će mi nestati štiva za čitanje. Jučer sam opet zgriješio u Algoritmi, potrošivši 300 kuna, računam da bi plaća trebala za koji dan, a još nisam u minusu. Kupio sam 'Fortress Malta', 'Warships of the world' i 'War planes of the world'. A na Trgu sam kupio najdražoj krasan buketić s ljiljanom za svega 5 kuna. To su ti prednosti popodnevnog šopinga, svi spuste cijene da bi isšli doma :) Nije da joj ne bi kupio i da je skuplji, al eto, potrefilo se.

Ovaj me posao ubija. Dežurstvo ili smjena: ponedjeljak, četvrtak, nedjelja, ponedjeljak, nedjelja. Uspjeli su mi u dva tjedna pred godišnji utrpati tri dežurstva i jednu radnu nedjelju. jezivo. A mogu uzeti samo dva tjedna godišnjeg u komadu. puno premalo. I kako onda da se javim na blog? kako, pitam ja vas? Evo, imam sreću opet sam na odjelu s intenretom. No šef u pravilu sjedi do mene, tako da ne mogu baš raditi što bih htio. Al evo sada stignem. I hvala bogu promijenio sam boxove jer to nisam mogao od kuće.
Evo, dan je šugav, ko da nije ljeto, bose noge mi se smrzavaju pod tijesnim stolićem za komp, jedino me razveseljava pogled s prozora na veliki himalajski bor (Pinus wallachiana) koji se izdiže pored predavaonice. Ima predivne šišarke, nekih dvadesetak centimetara dugačke, staln ih nosim kući a ne znam što bih s njima.
Imao sam sad sukcesiju gostiju kroz kuću. Najprije su Marijini bili kod nas gotovo dva tjedna, a potom su moji došli za vikend, pa je moja mama ostala čuvati petra jer se jadan opet razbolio, i opet ima upalu uha. A najdraža ide idući tjedan na godišnji, pa nam je bilo bezveze da uzima bolovanje prije godišnjeg. pa se sad lijepo družimo.
Moram se pohvaliti, žena mi je bila na sestrinskom dijelu onkološkog kongresa u Opatiji s referatom o samopregledu dojke, i pobrala je ovulacije, ovaj ovacije od publike. I donijel mi zgodnu torbu u kojoj su dobili materijale. Samo s obzirom na knjižurine koje ja vučem okolo, pitanje koliko će torba izdržati.
Gladan sam. užasno gladan. preskočio sam doručak, jer se sve ove dan do sad s obog odjela stalno naručivala neka klopa, pa sam računao s tim, kad ono danas cvrc milojka, ništa. I tako ja umirem s jednim makijatom i jednim čokoladnim bombonom u želucu. ma da mi je barem kikirikija!
Uživajte u receptu koji sam stavio sa strane. Oproban je i dobar. Servirajte povrće na novi način, možda se svidi djeci. Ili mesojednim muževima/dečkima/braći. Objavljivat ću samo oprobane recepte. Ili originalne. Ma časna riječ.
za vikend nam je riknula regulacija na zadnjem plinskom kolu na štednjaku. I zovemo jučer i tražimo plinske servise po gradu, pa jebote gore neg da tražim jamce za kredit! il ih nemoš dobit, il imaju telefonske sekretarice. ostavili poruku na tri mjesta, nitko se nije javio za popizdit! i još ja njima trebam ostavit hrpu novaca kad mi dođu. Uh, što mrzim majstore. A u plin se baš ne želim sam petljat.
Inače, skužio sam da me u dežurstvu ćopi vela glad za kalorijama tamo iza jedan po ponoći, prošli put sam mazno dva mandolata i ono od žitarica ma kako se zove, pločica od zrnja i voća. i malo mi bilo, jedva sam zaspo. I u pet me probudilo dvoje kretena od roditelja dovevši mi zdravo dijete. Jadno malo, ma pustite ga da spava!
Eto, srećo, imam još samo jedno dežurstvo rpije godišnjeg, ali je zato u nedjelju. Fuj! Dirat mi u svetinju-vikend. Njegovo veličanstvo Vikend. Jedino čemu se klanjam. Moglo je bit i gore, mogla je bit subota.
Stvarno sam prolupo. Pišem gluposti koje ne bi pas s maslom pojeo. Drugi bar imaju neku temu kad pišu blog, ja serem bez kraja i konca. Možda drugi put. E, da, pogledao i ja zbog čega su me ljudi tražili preko googlea. jedan iz danske je tražio wheellock. jedan iz kanade 'boys for gentlemen'. Što li mu to znači? Strah me pomisliti. brrr...ostali su konvencionalniji.
Ajd dosta. možda drugi put ispričam kako je moj djed sreo moju babu. To sam bio spremao za dan AF borbe, pa nisam uspio postati. Možda drugi put. Sve je možda