Kad sam bio klinac, moji su starci odselili u Bosnu trbuhom za kruhom, tako da sam do svoje šeste godine živio u Lukavcu, malom industrijskom mjestu nedaleko Tuzle. E sad, osim tri velike tvornice nije se tamo imalo bogznašto vidjeti. Ali, zahvaljujući očito brzoj ekspanziji gradića, na desetak metara od zgrade u kojoj smo živjeli otpočinjala je divljina. odnosno, on što je za mene bila divljina. Livade, koje su jednom petogodišnjaku definitivno djelovale nepregledno, ispresijecane potocima, koje smo se muku mučili kako prijeći, i močvarnim šumarcima crne johe, s ponekim hrastićem na višim dijelovima zemljišta.
Pravi raj za klince. Savršen teren za lov na žabe, pijavice i ostale vodene beštije. Mnoštvo materijala za lukove i strijele. Zaklona za ratovanje pomoću istih. Drveća za penjanje. jednom sam ljosnuo na leđa s drveta na koje sam se popeo, u tadašnjim mjerilima neizmjerno visoko, a i sad mi se čini da je moralo biti barem 5-6 metara. Znam samo da od bola nisam mogao mrdnuti par minuta. Srećom, nisam imao nikakvih vidljivih posljedica, a staroj sam to priznao tek kojih 10-12 godina kasnije.
A tek istraživanje vegetacije! u stvari, ovo i pišem jer sam nekida iz auta vidio žute perunike kako rastu iz nekog kanala. Eeeej! Al sam tih godina cvilio za tim perunikama. tako su prekrasno izgledale, ono, ko pravo cvijeće, fine, velike latice, a ne ko štajaznam onaj sitnež od maslačaka, ljutića i kojekakvog poljskog (češkog) cvijeća. Al ko za inat, uvijek bi rasle u taman toliko vode da ne možeš do njih a da ne uliješ. Uliti, za neupućene=dozvoliti vodi da ti uđe u cipelu. Onda moraš odma kući inače dobiješ batina i prehladiš se. tako da su perunike uglavnom bile nedostupne. A kad bi se koja i prevarila i narasla u dosegu branja, ej, koji je to bio trijumf! Odma se cvijet slavodobitno nosio mami (vidi šta sam ti donio), kao da si u najmanju ruku ulovio mamuta pa ga donio za ručak.
I danas su mi perunike ostale najdraže cvijeće. A od svih njih opet mi je najmilija ta žuta, vodena (Iris pseudoacorus), i sav se nekako raznježim kad ju vidim. A uspomene navru. I baš mi je bilo drago kad sam nedavno pročitao da je baš perunika (doduše Iris croatica) izabrana kao simbol Hrvatske. Nije da patim za službenim simbolima, ali perunika je perunika.
Inače, perunika je dobila ime po bogu perunu, gromovniku, i starim je Slavenima simbolizirala Perunovu munju. Baš mi je to zgodno.
Za prvi moj rođendan otkako smo prohodali, moja mi je draga poslala dostavom buket od 29 perunika. Moja stara je frknula nosom, kao, kako muškarac dobuija cvijeće, al ja sam se baš oduševio. Mislim da još taj buket imam negdje sasušen na ormaru.
Post je objavljen 13.07.2004. u 12:14 sati.