Ratnik paorskog srca

Bilo je to davne jeseni predzadnje godine prošlog stoljeća. Taman sam se vratio sa služenja maćehi domovini i još povremeno imao nesanice kad se bih se sjetio opanaka koji su me gazili, a budio me i kašalj zbog neliječenog bronhitisa pojačanog nervoznim pušenjem. Vratio sam se u rodni grad, te počeo izlaziti s prijeteljem s faksa i iz vojske, i s njegovim društvom.
Sjećanja su malo mutna, i obojena emocijama, i ja sam lijen kada je pisanje u pitanju. pitate se kamo sve ovo vodi. Polako.
jedne smo se večeri trebali naći s nekim curama s kojima se on družio ispred Bambija Brođani će znati o čemu govorim, za ostale nije bitno. dakle, neke sam znao, neke nisam. jedna se od njih sama sjetila predstaviti kao marija. ne znam da li ona ili ja, netko se prvi predstavio, kao ono kad nas već nitko neće upoznati. No, društvo je otišlo u birc, mi svi skupa. Nisam skidao oči s nje. Zračila je nečim...ne znam. Možda je jednostavno bila stvar u tome da sam prvi put sreo nekog tko mi je stvarno mogao uspješno paririati na jeziku, a da je ženskog roda. jasam se upravo oporavljao od bolnog telefonskopg vojničkog prekida.(Mislim da ti se tako nešto dogodi sa 27...mulac!), i nisam još spustio štitove. Jest, uvlačila mi se u misli tu i tamo idućih dana i tjedana, al sve onako na sitno. pa sam čuo te ima nekog, te nema nikog, povremeno bi izašli u istom društvu, al sve bez nekog zblićžavanja. Do jednom...
Sreli smo se opet negdje mjesec dana kasnije, kod istog frenda na piću i kolačima. Pa je pao neki razgovor o tome kako ljudi više ne pišu pisma. I onda ja isprovociran (kao, jel) predložim da se dopisujemo, pa da vidimo tko će dulje izdržati.
Počeli se mi tako dopisivati kroz zimu, otkrivati sve više jedno od drugom, sve više dodirnih točaka, i sve su se nestrpljivije nekako ta pisma dočekivala. A susrete smo propuštali zbog lijenih prijatelja kojima se nije dalo voziti po snijegu. Dok ja nisam napravio nesvakidašnji potez-poslao u pismu broj telefona, kao, šteta da se ne vidimo, javoi se da izađemo na piće, kao prijatllji naravno =)
I da vidiš, jesmo. javila se ona. Al se iznenadila kad je na cipeliću ugledala samo mene. No, otišli smo u obližnji birc koji je radio do jutra. Pričali smo dugo. Negdje do 4. A onda sam ju poljubio. I nismo prestali idućih dva sata. Do fajronta. Sutra sam ju ispratio na vlak. telefon je zamijenio pisma. ja sam išao za ZG 8taman kupio novi auto) nekim vikendima, ona za SB nekim drugim. na jesen smo išli na Kretu i uživali u grčkim jelima, svježim rogačima, sopasio sam ju od utapanja kad je struja postala prejaka.
zaručismo se za moj 30 rođendan. baš je taj dan Đole imao koncert u areni. Bili smo na rubu da sve otkažemo ili da jednostavno pobjegnemo za Pulu, a gosti nek slave. Ali je osjećaj dužnosti prema drugima prevagnuo, pa smo ostali.
Svatovi su bili prije dvije godine. na današnji dan. e sad vidite zašto sve ovo pišem. Postali smo i roditelji jednog malog živahnog stvora koji raste ko iz govana i sve je živahniji i zanimljiviji. a nama je sve bolje i bolje skupa.
Ukratko...ljubavi moja..sretna ti godišnjica!!! Želim to podijeliti s cijelim svijetom. I nemoj se uplašiti, al ja sam ti od onih...do smrti...pa i dalje ;o)

Za one koji se sjećaju, imam ekipu koju vodim kroz strau Grčku u AD&D-u. (Ima slobodnih mjesta ako se netko želi priključiti. Uvjet je da je stariji od 20 i shvaća igre ozbiljno =) )

Tako smo preksinoć nakon ljetne stanke ponovno zaigrali. Nismo jako dugo, jer smo si imsli puno stvari za reći pa smo prvo pokazivali slike, pričali doživljaje s odmora (jedni su bili na raftingu na Tari!) i slično. A i kad smo igrali bilo je toliko digresija i zajebancije da smo se više smijali nego akcijali. No ja sam zadovoljan, ovo je prva avantura koju sam sam smislio, a da sam s njom zadovoljan. Naravno, nijedan plan ne preživi prvi susret s neprijateljem. pa i moji igrači nađu načina da me zeznu, a da toga nisu bili ni svjesni. Ovaj put je to jednostavno ne sjetivši se banalnih stvari. Nalaze se u Efezu i rješavaju problem kuge koja ubija narod, za koju su saznali da se u stvari radi o drogi, koja stiže brodom s nekog otočića. I umjesto da se raspitaju u lučkom registru, pitali su na svim drugim mjestima, gdje je malo teže doći do takve informacije. Pa sam ih morao izvlačit. jer ni meni nije zanimljivo kad igra stagnira. naravno, stalno apdaju fore na račun spartančevih seksualnih sklonosti, i djevičanstva artemidine svećenice. A lopov u družini pati od amnezije, te nema pojma tko je. Njih troje su ostali jedini stalni igrači. na žalost. Možda izginu jer ih je malo. što im ja mogu. No, i kad su saznali da se trgovac drogom redovno ukrcava na brod na Theri, nisu se sjetili potražiti transport do tamo, nego bi išli njegovim brodom koji radi kružnu trgovačku turu po Egeju. Mogao bi im cijeli grad izginut dok se vrate. A opet, ne može se svaki put uspjeti. Možda nešto i nauče iz toga }:D

Imam jedan veliki strah u životu, Od svih mojih strahova možda najgori. A to je strah da ću ispasti budala. To me toliko užasno opterećuje da sam punos tvari u životu propustio, samo da se ne bih osjećao glupo. Teško mi je napraviti prvi korak u nečemu, bilo to nazvati auto servis, laboratorij zbog nalaza koje dosad nisam zvao, ili prići ženi, a sve u strahu da ne ispadnem glup. I kad po svojoj procjeni, naravno, ispadnem glup, to me obično opterećuje danima, iako to drugi možda nius niti primijetili. I dan danas mi se vraćaju neke situacije od prije deset i više godina, kada bih se poždera jer sam rekao krivu rečenicu i ispao glup u svojim očima. osobito noću pred spavanje. ako nisam totalno iscrpljen kad legnem, često mi se baš te slike vraćaju i ne daju i usnuti. ubio bi se onda. I sad vi meni recite jel to normalno.

Dakle, dogodilo se to onaj tjedan kad smo se vratili s godišnjeg. Bijaše nejdjelja, i najdraža i ja smo šetali juniora po kvartu. Kad smo skužili da je napunio pelenu, krenuli smo natrag, a meni je pažnju privukao jedan neugledni sivozeleni grmić ispred jedne od zgrada u susjednom naselju. Gle čuda-kadulja, prava, pravcata. Još ne cvate. I uberem ja par grančica, bez neke definitivne vizije što ću s njima. dođem kući, spremim ih u ostavu.
Prekosutra je Jedina radila cijeli dan, a potomak je bio u vrtiću, te me je dopalo, budući sam bio iz dežurstva, da sam spremam sebi ručak. Sjetim se ja tako da imam nekakvo mljeveno u frižideru koje bi bilo pametno iskoristiti, pa što ću, ne da mi se dinstati, niti nekakve musake, nemam baš ni nekog povrća, e pa se sjetim i napravim te faširance. Nije potrebno ni reći da se čak i petar koji je jeo u vrtiću otimao za njih 8al to dijete i nije neko mjerilo, jede sve što vidi, bojim se da će otići s prvim koji mu ponudi hranu), da je jedina jela za večeru, i još mi je ostalo za doručak par komada. Nisdam pravio nikakav prilog, dovoljan mi je bio Mavrovićev kruh i gomila salate od svježeg paradajza iz maminog vrta. Mmmmm....dozrio na suncu toliko da je kožica sama otpadala.

Tako obično nastaju moje kulinarije. Počelo je to davno, još sam u osnovnoj izrezivao recepte iz maminih časopisa, i tu i tamo se okušao u nekom jednostavnijem receptu. Na studiju sam postao majstor improvizacije-kako pripremiti obrok od ostataka. Cimeri su se gušili u tjestenini s jajima, čudeći se da se od tako banalnih stvari može pripremiti obrok. A ja sams e čdio kako im samima nije to palo na pamet. U biti, tek sad, kad sam se oženio, jošk tomu ženom koja voli kuhati, i koja je jedina osoba koju mogu podnijeti u kuinji dok nešto spremam, sam došao na svoje.
netko slika, netko piše poeziju, a ja kuham. Kad imam vremena. To je moja umjetnost.

Početkom mjeseca moji su starci proslavili 34 godine braka. Otkako znam za sebe, još nijednom nije prošao 8.8 a da nije bila barem nekakva mala proslava, svečani ručak kod kuće u najmanju ruku. Još nijednom se nije dogodilo da se moj stari nije pojavio s buketom na kon posla. Stvarno, kad ih uspoređujem s parovima njihove dobi, imam osjećaj da su ostali puno bliskiji. A nije ni čudo, kad se uzme u obzir što su sve prošli skupa. protivljenje obaju obitelji, potucanje i selidbe u potrazi za poslom, gradnja kuće, gotovo svojim rukama, i uz sve to podizanje dvaju dripaca sve do završenih fakulteta, kao kompletnih osoba. Stvarno su srasli kao nokat i meso, štono se kaže. I bojim se, jednog dana, kad ode jedno od njih, da ni ono drugo neće dugo izdržati. Uostalom, možda tako i jest najbolje. Kad su toliko vremena proveli skupa, nije red da dugo budu razdvojeni. A ja se samo mogu nadati i vjerovat, jer na kraju krajeva, s takvom pretpostavkom se i ulazi u zahjednicu, da ću proći barem približno kao oni.

No, kao što je rekao onaj dok je padao s nebodera:

«So far so good!»

Mama, tata, sretna vam još jedna godišnjica! I dabogda vas unuci i praunuci ovako pozdravljali i učili na vašem primjeru.

A jesam se rapekmezio. Fuj!

Čitam izvrsnu knjigu. Znam, znam, trebao bih učiti a ne čitati, al vjerujte čitam uglavnom na WC-u i tu i tamo kad uhvati trenutak. Knjiga se zove 'Civilizations', a autor Felipe Fernandez-Armesto. Čovjek daje fantastičan presjek civilizacija svrstanih prema okolišu u kojem su se razvile. S tim da sprda sam termin 'civilizacija'. I u pravu je. Svi smo mi užasno eurocentrični u našim pogledima na svijet, i tko god je različit i tehnološki inferioran, ne smatramo ga civiliziranima. Okej, znam ja da blogeri većinom nisu takvi. Al većina ljudi je. ma tko ima pravo reći 'ovo je civilizacija, a ono kultura'. I kao glupi aboridžini, imali su luk i strijelu, pa su ih napustili. Ajde molim te. Koliko god učinkovit, luk je relativno složena sprava i težak za izradu i održavanje. Ako su mogli dobro lovit bez njega naravno da su ga napustili. A koji su duhovni život imali. Dok im nisu došli 'civilizatori'.
Ali ono što me najviše oduševilo je što je dao relativno detaljne prikaze manjih i nama nepoznatih ili manje poznatih društava. Benin, Togo, Zimbabwe, pa obalne civilizacije južne amerike, miksteci, tolteci, zapoteci, cahokia, otočni narodi sjeverozapadne europe, pacifika,, Malta, ljudi s mora iz jugoistočne Azije. Prešao sam pola knjige i jedva čekam da vidim što se skriva dalje. Rijetko se nađe takva knjiga da me s pika oduševi. A kad samo pomislim da sam se dvoumio da li ju kupiti ili ne. Srećom, donio sam pravu odluku. Ljubitelji povijesti i slični, ne oklijevajte!
Doduše, bio sam jučer u Algoritmu i nisam ju više vidio. Izgleda da su ju već otkrili J

A što da vam pričam. Eto, vratio sam se, već treći dan nazad u rudniku. Tek sam sinoć stigao do kompjutera, a danas do bloga.
Ljetovanje je bilo baš fino. Samo baško polje je bivše vojno odmaralište, a sadašnje tzv. hotelsko naselje. Bili smo smješteni u depadansi 50 metara od mora. Soba nije bogzna što, ali je čista i uredna, ima balkon-što ćeš više. Okolo alepski borovi po kojima trče vjeverice. nema gužve. Idila. Hrana ukusna i obilna, prste za polizati, a more toplo. Osoblje ljubazno. Stvarno me oduševila hrana, evo vraćam se opet na to. Ujutro švedski stol ,a li stvarno obilat, hrpe jaja sa šunkom, hrenovki, jogurta, dječjih radosti, pa i mueslija i cornflakesa za dijetalce-meni to dođe ko desert nakon poštene hrane. A za večeru jela jedno bolje od drugog-pašticada, skuša na žaru, sojini medaljoni...da ti pamet stane. Sve vrhunski pripremljeno.
Plaža uobičajena za te krajeve šljunčana, s betonskim dodacima. Junior se oduševio vodom, nije se dao van. jedino mu se valovi baš nisu sviđali. Pa smo mu napunili čamčić vodom i strpali ga unutra, dijete se banjalo satima, polijevajući se kanticom i slično.
Otišli smo jedan dan u Makarsku, i onda sam se zahvaljivao i bogu i vragu što nisam tako negdje u mjestu, nego malo izvan. Jebote, koja gužva! nemoš se okrenut. A parking skuplji nego u zagrebu. Odšetali mi i do baške vode. isto ljudi za popizdit. A kad su moji straci bili u prolazu otišli do promajne. i ajde kao poješćemo mi sladoled, mada se meni ideja baš nije svidjela, ja sam uvijek za ledo iz dućana, što se pokazalo opravdanim. U nekakvoj prčvarnici kraj obale naplatili su nam po 25 kuna tri kuglice sladoleda s malo šlaga, nazvavši to voćnim kupom. A voću ni traga! i naravno sve bez računa. A najbolja je fora što je na kartončiću s cijenom lsadoleda vidljivo prepravljena brojka 4 u 5 kuna, kemijskom olovkom. Koji ogavni gadovi! To je bogme bilo zadnje što sam 'vanpansionski' potrošio, ako ne računam kavu u hotelskoj kavani koja je bila pristojnih 6 kuna. kao što rekoh, sve bi ja njih poslo na Kretu na obuku.
Jedan smo dan krenuli do imotskog na ona čuvena jezera. Dođemo do auta, 9i onda se ustanovi da je pametni tata (to jest ja) ostavio svjetla upaljena cijelu noć i ispraznio akumulator. no srećom uz pomoć dobrih ljudi s kablovima, sat vremena kasnije krenuli smo na put. Jedina mi se skoro izrigala na užasno zavojitoj cesti, apotomak skoro dehidrirao jer smo dakako putovali po najvećoj vrućini. Al sam zato uslikao još nekoliko stećaka, osim prvih na koje smo naišli kod Cista Velike. No, došli smo i do imotskog, provukli se zavojitim ulicama grada koje još k tome i raskopavaju, i došli do modrog jezera, slikali ga odozgo, jeli, pa sam ja još malo prošetao i napunio džepove divljim timijanom koji tamo raste u izobilju, sad imam barem godišnju zalihu. A obožavam tu aromu.
A crveno smo jezero skoro fulali, koliko je dobro označeno . u stvari, jesmo ga fulali pa se vratili. I bili smo tliko iscrpljeni da smo se zadržali cirka 5 minuta. Vratili se u baško polje i pozaspali ko trube.
Vrijeme nas je poslužio savršeno, pokvarilo se taman kad smo se vraćali. a na staroj cesti od/do udbine nigdje nikog, milina za vozit, jebo Bechtel i ostale.
Digitalac me služio savršeno, nasliko sam fotki i fotki, oš cvijeća, bilja, pejsaža, jezera, i dakako najviše Petra i nešto manje Marije.
Onda smo bili tjedan dana u Brodu. I napokon se sjetili malo aktivirat u potrazi za kućama. Home sweet home. valjda. jednom. jedna je bila zgodna, al je imala gornju ploču od trske i crvljive grede. Druga je malo nedovršena, al nije bilo nikog kod kuće-tu se još nadamo. A onda smo se vratili u Nekropolu pa starci gledaju dalje.
I u svemu tome mi umre otac od frenda. A mrzim sprovode. Al eto, dok sam pušio velikodušno je dijelio cigare sa mnom, pa sam otišao čovjeku na sprovod. Srećom nije dugo trajalo.
I sad sam opet među sidašima. Uvaljeno mi je 6 dežurstava ovaj mjesec, i to u zadnja tri tjedna. kad sam to vidio odmah sam odjurio i prijavio drugi dio godišnjeg za početak rujna. Trebat će mi bar tjedan dana da se od tog tempa oporavim. ponedjeljak, subota, četvrtak, ponedjeljak, petak, nedjelja. Sad sam shvatio čemu služi vojska-uvijek možeš reći da ti je negdje bilo gore nego što je sad. Pih i to mi je utjeha.
Vidim da sam nedostajao nekima. nije mi to baš najjasnije. Ne pišem priče ko leb ni pametna razmišljanja ko zrinči, ptica i bigmama, ne dajem porno sličice ko mladi tata, ne dajem izviješća iz dalekih i egzotičnih zemalja. što vuče ljude da se vraćaju mom blogu? To je misterij, ravan onima arthura clarkea. Možda bi njega trebalo pozvati da ga razriješi. hmmm...kad sam zadnji put pročitao Odiseju?