Dakle, dogodilo se to onaj tjedan kad smo se vratili s godišnjeg. Bijaše nejdjelja, i najdraža i ja smo šetali juniora po kvartu. Kad smo skužili da je napunio pelenu, krenuli smo natrag, a meni je pažnju privukao jedan neugledni sivozeleni grmić ispred jedne od zgrada u susjednom naselju. Gle čuda-kadulja, prava, pravcata. Još ne cvate. I uberem ja par grančica, bez neke definitivne vizije što ću s njima. dođem kući, spremim ih u ostavu.
Prekosutra je Jedina radila cijeli dan, a potomak je bio u vrtiću, te me je dopalo, budući sam bio iz dežurstva, da sam spremam sebi ručak. Sjetim se ja tako da imam nekakvo mljeveno u frižideru koje bi bilo pametno iskoristiti, pa što ću, ne da mi se dinstati, niti nekakve musake, nemam baš ni nekog povrća, e pa se sjetim i napravim te faširance. Nije potrebno ni reći da se čak i petar koji je jeo u vrtiću otimao za njih 8al to dijete i nije neko mjerilo, jede sve što vidi, bojim se da će otići s prvim koji mu ponudi hranu), da je jedina jela za večeru, i još mi je ostalo za doručak par komada. Nisdam pravio nikakav prilog, dovoljan mi je bio Mavrovićev kruh i gomila salate od svježeg paradajza iz maminog vrta. Mmmmm....dozrio na suncu toliko da je kožica sama otpadala.
Tako obično nastaju moje kulinarije. Počelo je to davno, još sam u osnovnoj izrezivao recepte iz maminih časopisa, i tu i tamo se okušao u nekom jednostavnijem receptu. Na studiju sam postao majstor improvizacije-kako pripremiti obrok od ostataka. Cimeri su se gušili u tjestenini s jajima, čudeći se da se od tako banalnih stvari može pripremiti obrok. A ja sams e čdio kako im samima nije to palo na pamet. U biti, tek sad, kad sam se oženio, jošk tomu ženom koja voli kuhati, i koja je jedina osoba koju mogu podnijeti u kuinji dok nešto spremam, sam došao na svoje.
netko slika, netko piše poeziju, a ja kuham. Kad imam vremena. To je moja umjetnost.
Post je objavljen 18.08.2004. u 10:36 sati.