Ratnik paorskog srca

kako da učim?? Toliko je cool blogova za pročitati. toliko je knjiga zapročitait. Evo, baš sam započeo novi roman alternativne povijesti harry Turtledovea, u kom su španjolci pobijedili engleze i zavladali engleskom u 16. stoljeću, a glavni lik je Shakespeare. pa mi je frend posudio ogromnu knjigu o pomorskim ratovima kroz povijest. pa sam kupio kompletna šekspirova djela u Algoritmu. Nisam još dovršio ni 'Real middle Earth' o mašti i stvarnosti u ranom srednjem vijeku. A imam i kompletnog Howardovog Conana. A tu je i Civilizacija III. život bi mogao biti tako lijep, samo da nema obveza. Dolaze topli dani, mogao bih klinca voditi u šume i planine. Ali neeee, ja moram učiti. bang bang.

Jučerašnje dežurstvo nije bilo tako strašno. Osim dakako što je bila nedjelja, što je samo po sebi grozno. A radio sam i u subotu. jebote, imam spojena dva tjedna, ne znam kako ću to izdržati. i radim na odjelu za dojenčad. što nije samo po sebi strašno da šefica nije umišljena babetina kojoj su valjda kirurški odstranili smisao za humor i totalno je gadura. Treba izdržati mjesec dana. Sreća pa je mjesec pun blagdana, a imam i četiri dežurstva, pa onda u svakom tjednu imam barem dan poštede. Fuj! Brojat ću dane ko u vojsci.
Iz dežurstva sam otišao zubaru. S obzirom na nedostatak sna ni anestezija mi nije trebala. doktorica je zadovoljna i vjeruje da će mi uspjeti spasiti zub. S obzirom da se radi o donjoj šestici ne bih ju želio izgubiti.
Gledam programe naših nacionalnih televizija i osjećam stezanje u dnu želuca koje se ubrzo pretvara u želju za povraćanjem. Što današnje hrvatsko dijete može pogledati na teleiviziji? Crtići su danas katastrofa. Vladaju on ogavni japanski crtići, anime, koji to ime definitivno ne zaslužuju, jer je animacija u njima praktično nepostojeća. Ako je četri sličice u sekundi i to je puno. a crtež je upravo ogavan. kad ih vidim gnjev pravednika se diže u meni i najrađe bih uzeo sjekiru i iscijepao tv u komadiće. Samo kad novi ne bi bio tako skup. zaboga, gdje su nestali Kremenko i svi oni crtići iz našeg djetinjstva? ovo je katastrofa. da ne spominjem da svi imaju jednu podležeću pornografsku komponentu. zašto bi inače sve junakinje nosile srednjoškolske uniforme. Umro bih od smijeha kad vidim plavokosu plavooku curicu koja se Sadako Sukiyaki ili tako nekako.
prije par godina bio sam na Sferakonu, i bila je retrospekitva Miyazakija. e, to je nešto drugo. Ti su crtići bili blago slični ovim sranjima, ali su imali i priču i kvalitetnu animaciju, bili su duhoviti. U svakom kukolju ima žita, valjda.
vidim, bliži se nekakvo prvenstvo u nogometu. I televizije su pripremile alternativne programe za žene čiji muževi gledaju nogomet, valjda da se i one nečim zabave za to vrijeme. A što je s muškarcima koje nogomet ne zanima? Kao recimo ja. Sporta sam se odrekao još u petom osnovne. Ljudi su nešto što je trebalo biti igra jednostavno preozbiljno shvaćali, i to mi se nije svidjelo, dakle baj-baj. Što onda da ja gledam na televiziji? sapunice? i don't think so. Ne gledam čak ni Pensacolu, koja je, kako je moj kum rekao, Usurpadora za muškarce. Srećom, dolazi lijepo vrijeme, pa neću niti morati provoditi puno vremena pred televizorom. A ako zaružni, učit ću. Bar se nadam.
Ovaj mjesec mi je rođendan. Nižem dvije iste brojke. najradije bih zaboravio na njega, ali vjerojatno neće ići, pa se mirim s tim da će mi za najbliži vikend doći svi živi i oni koji se tako osjećaju, eda bi mi isti čestitali. Bila je davno pjesma od zdravka čolića

najciše na svijetu mrzim
rođendane a svoj posebno
mrzim kad me gnjave gosti
bilo grupno bilo osobno

Možda će biti drugačije kad mi djeca odrastu pa mi krenu čestitati, ali ovo sad...baaah. Sama tlaka.
Eto, ostavljam vas s veselim mislima.

Sinoć smo opet igrali AD&D. Samo sam ovaj put ja vodio. Igrali smo staru Grčku i došlo je vrijeme za moje igrače da se natječu na olimpijskim igrama. Spartanski hoplit se natjecao u petoboju, Artemidina svećenica u trčanju i streljaštvu, makedonac u konjskim utrkama i utrci četveroprega, kao i Atenjanka. A lopov s amnezijom natjecao se u skoku uvis i udalj. No nisu se baš proslavili. Pobijedio je hoplit u bacanju diska i u trčanju. no dobro su se zabavili, u svakom slučaju. Sad imam dva tjedna da smislim što ću dalje s njima. Hmmmm...
Inače, olimpijske igre, kao što smo svi učili u školi, prema predaji su zasnovane 776 godine BCE, mada današnji povjesničari smatraju da su igre još starije, i da su natjecanja u Olimpiji zaopočela još negdje između 1400 i 800 godine-s takvim razmakom očito ni oni nisu baš najsigurniji. U početku se natjecalo samo u trčanju, a kasnije su postepeno uvođene druge discipline-bacanje diska i koplaj, skok u vis i dalj, utrka pod oružjem, konjske utrke i utrke četveroprega, a u šestom stoljeću i discipline za dječake, mi bismo rekli juniore. Igre su imale prvensteveno religijski značaj, jer su se održavale u čast olimpijskog Zeusa, i tijekom trajanja igara u grčkoj je vladalo primirje, tzv. heiromenia ili sveti tjedan, i nitko ga se neije usudio prekršiti iz bogobojazni i straha od izopćenja iz zajednice. Pobjednici su bili ovjenčani lovorovim vijence, dobijali su značajne nagrade, a u rodnom gradu bi u pravilu dobili pozlaćeni kip i čak rentu od države. S obzirom da je u staroj Grčkoj sport bio vrlo cijenje, osim toga su dobijali pozive na sportske manifestacije u gradovima diljem Grčke.
Osim olimpijskih, i druge slične velike priredbe održavale su se u grčkim gradovima. Recimo, istamske igre ukorintu svake druge godine u čast Poseidonu, ili Nemejske igre u Argu, koje je prema legendi utemeljio heraklo kada je savladao Nemejskog lava. U Delfima su se održavale pitijske igre, u kojima su se učesnici natjecali u gimnastici, govorništvu i pjesništvu, a naravno bile su posvećene Apolonu Pitijskom. međutim, nijedne od ovih igara nisu imale prestiž kakav su nosile olimpijske.

Toliko sam se radovano nadolazećem vikendu da sam potpuno smetnuo s uma da radim i u subotu i u nedjelju-takozvani dvostruki užitak. jebo taki život. Spoje ti dva tjedna, pa se sredinom slijedećeg osjećaš ko da nisi nikad ni prestajao raditi. Jedva čekam da se maknem iz ovog rudnika soli. ma šta rudnika. Ova je klinika prava Austro-Ugarska kaznionica. Ne smijem napisat koja da ne bi tko pročitao, a onda sam obro bostan. tu postoje pravila da bi postojala pravila, zakon o radu se krši lijevo i desno, tretiraju te kao da nemaš drugog života osim rada na klinici. Jebote, protuzakonito je ne dati čovjeku jedan neradni dan u sedam. A ja to eto neću dobiti. i tako jedan vikend svaki mjesec. jedva čekam da prođe još godina dana da se maknem i sa jebene klinike i iz jebenog zagreba. Muka mi je i od gužvi na cestama, neurasteničnih vozača koji ti trube čim vide da ti registracija nije ZG, i od usmrđenih tramvaja, i od toga da morma izgubiti sat vremena samo na put kad negdje idem i vraćam se. Dajte mi provinciju bilo koji dan. Alergičan sam na gužvu. A da ne spominjem gomile ljudi, srećom srećem sve manje takvih, koji si misle da su bolji od tebe jer su slučajem usuda rođeni u prectonici. da parafraziram Edu: jebo Zagreb: jebo!, jebo kliniku: jebo!, jebo gužvu: jebo! I kad kažem gdje radim, pa mi ljudi oduševljeni odgovore: A, oni su tako super organizirani!", jesu, pička im materina, i to preko leđa robova koji sve rade za sitnu lovu i ne smiju pisnut jer im slijedi specijalistički ispit na toj istoj klinici. ma ne bi ja tu radio za stalno ni za sav sir na Zlatiboru, i karton vinjaka pride.
A vani sunce, povjetarac njiše grančice nižepomenutih javora. Još sat i pol, pa idem po dijete u vrtić pa ćemo nas dva u laganu šetnju po kvartu. Hvala ti Bože za sitne radosti. Još kad pojedem špinat s dva jaja na oko, svijet će vjerojatno izgledati bar malo ljepši.

Svojevremeno sam obećo da će na ovom blogu bit i vojne povijesti. Obećo pa izdo. A ko izda....izdajica. Evo, da ne bude izdaja baš potpuna, danas ću vam malo pisati o 17. stoljeću.
Elem dakle, nako što su 15 i osobito 16 stoljeće revolucionirali ratovanje u Europi, otevši ga iz ruku plemićima i prepustivši profesionalcima, u sedamnaestom stoljeću, poznatom, između ostalog i po tridesetogodišnjem ratu, vojske su ugalvnom bile relativno male i sastavljene od plaćenika. Mnogi plaćenici su potjecali iz krajeva koji nisu baš podržavali druge načine zarade-recimo, Švicarska. Jer tad su banke još bile u povojima, a čokolada nije bila tako popularna. tako da su švicarci spadali među popularnije plaćenike u europskim vojskama.
Vojnici su bili opremljeni različito. neki su imali muskete na fitilj, tada zadnji krik vojne tehnike, a neki su još imali duga koplja, to su bili takozvani pikeniri. bila su potreban oba roda, jet su muskete bile prenezgrapne da bi nosile išta slično bajonetu. tako da su pikeniri štitili musketire od napada neprijeteljske konjice, na koju su bili posebno osjetljivi. i, naravno, svi su vojnici nosili mačeve, jer, ruku na srce, muskete su stvarale više buke nego što su stvarno ubijale. I Imao si jedan plotun, najviše dva, a onda pet klanje. Konjanici su još ponegdje nosili koplje, ali su ga sve više zamjenjivali pištoljem na kolo, koji je bio zajeban zbog kompliciranog mehaniznma, te su ih uglavnom radili urari. Zato i nema puno pušaka sa tim mehanizmom. A bili su i skupi. I koristili su željezni pirit za bacanje iskara, koji je relativno rijedak mineral. naravno, oni su svi imali fine dugačke mačeve, jako zgodne za sjeći pješake s konja. nego, gjde sam ono srao, ovaj stao? Ah, da. recimo njemački plaćenici-konjanici, zvani reiteri, imali su taktiku u kojoj bi napadali u uskoj koloni, pri čemu bi oni na čelu kad bi se našli u dometu ispucali svoje pištolje, makli se u starnu i jahalina začelje, usput puneći oružje, a oni iza njih bi pucali. tako su postizali koncentraciju vatre na jednom mjestu. Španjolci, s druge strane, su imali tzv. 'tercio', miješanu formaciju pikenira i musketira koja je bila teška za razbit i vrlo flekisbilna. A zapovjednik se zvao 'coronal', odatle dolazi colonel.
Inače, to je bilo doba velikog napretka u gradnji utvrda i opsijedanju istih. najbolji u tome bio je francuz vauban, koji je postavio principe koji su važili i stopedeset godina kasnije. Smislio je bastione, kavalire i ostale dijelove utvrđenja koji su se međusobno pokrivali vatrom, tako da tvrđavi nije bilo lako prići. Onda se opsadna aktika sastojala u tome da se iskopaju rovovi što bliže utvrdi, dovuku topovi i tuče po jednom mjestu u zidu dok se ne napravi breša, tojest rupa. Onda bi se prekidala vatra i dala šansa braniteljima da se predaju-na keraju krajeva i oni su bili samo plaćeni vojnici koji rade svoj posao. ako bi se predali, imali su pravo otići pod oružjem, sa zastavama i svime, a pobjednici bi zauzeli utvrdu, sve mirno. Ali ako se ne bi predali, onda je nastupao juriš na brešu. i ako bi napadači osvojili tvršđavu, imali su pravo branitelje staviti pod nož, i tri dana pljajčkari i harati po gradu. tako da je često pritisak građana natjerao vojsku da se preda. takvo je bilo nepisano ratno pravo.
A na slici gore je par schiavona. Takav je dizajn mača poznat pod tim imenom u cijelom svijetu. A naziv je venecijanskog podrijetla, jer su mlečići slavenske plaćenike s obala jadrana, koji su nsili takve mačeve zvali schiavoni, odnosno slaveni. tako da se zapravo radi o dalmatinskom maču. Ma zar nismo mi super?

Na poslu. Vrijeme mi se vuče kao kišna glista na asfaltu. Gledam sunce vani kako obasjava krošnju javora vrste Acer pseudoplatanus i mislim se koja je to jebena sreća, da po ovako sunčanom danu moram biti tu zatvoren u sobičku, i kao mlađi raditi na zagovnanom starom kompu kojem treba minuta da otvori stranicu. Bljak! A da stvar bude bolja, iz nekog razloga Paint mi neće otvoriti nijednu sliku koja nije bitmap. tako da ću sliku dodati naknadno kad se vratim kući. A baš imam jednu sjajnu.
Tako mi nedostaje priroda. obožavam šume, rijeke, šikare, livade, močvare. takav sam od malih nogu. Sretniji u šumi nego u gradu. A nisu loši ni močvarni predjeli. Pisat ću vam jednom o tome.
Nego, jeste li znali da kod nas raste veliki broj vrsta javora? Evo, ja ih kroz prozor vidim četiri. Nizinski javor (Acer platanoides), brdski (A. pseudoplatanus), klen (A. campestre, onaj klen iz Jesenjinovih pjesama) i američki srebrni javor (A. saccharinum). javori su baš super drveće. imaju takvu intenzivnu zelenu boju da me uvijek razvesele. Pa onda one njihove sjemenke pod jesen, kad ih poduhvati vjetar i lete uvis ko mali helikopteri. Idealne dječje igračke, instant rastu na drveću.
Prošle sam noći opet kasno legao. Em mi Petar nije dao spavati, ostao je budan do iza 11, em sam počeo gledati Armageddon, drugi put, ne znam zašto. mislim, nije tako loš film, al nije nešto zbog čega vrijedi gubiti san. kad malo bolje razmislim, što sam stariji, to je manje stavri vrijedno da se zbog njih gubi san.
Učenje. Nikako da počnem učiti. Evo me na 14 mjeseci od specijalističkog ispita, imam cijeli postdiplomski za ispolagati, a ja nikako da počnem. Toliko je zanimljivijih stvari u životu. Da sam barem studirao jezike il nešto slično. A ovako, u jebenoj medicini nikad kraja učenju. A odavno mi je prestala bit toliko zanimljiva da bih joj posvećivao slobodno vrijeme. Muke nikako da prestanu.
Inače, saznao sam da glavna sestra odjela kat nižeuzgaja maine coon-ove. Morat ću popričati s njom, da svratim pa ih pogledam izbliza. Slike znaju varati. Mada je ovaj mali crveni na slici ispod stvarno sladak.
neka, proći će i to. iduće godine već ću moći sina voditi u prirodu. nadam se da ću mu uspjeti usaditi ljubav i poštovanje prema prirodi kao što su moji roditelji usadili meni. Šetnje šumom i proplancima spadaju međui najranije uspomene koje imam. pa čak i branje gljiva. Ali o gljivama ću drugom prigodom, da sad ne pretjerujem. I tako sam već svašta udrobio.
U stvari su ovi blogovi nekakav vid poluprikrivenog ekshibicionizma. Svi pišemo ono što želimo pokazati drugima, a ne usudimo se to napraviti na neki neposredniji način. Ma u redu je to. Šteta što edo maajka nema svoj blog. To bi sigurno bilo nešto ludo zanimljivo za pročitati.

Otkad znam za sebe više sam volio mačke nego pse. Kad sam bio sasvim mali, moja je baka još imala krave, i mačku koja joj se redovno macila u štali. tako da sam se gotovo uvijek kad bih došao kod bake mogao igrat s mačićima. I ta mi je ljubav ostala i kasnije. Na žalost, mačka koju smo kasnije imali posjedovala je takve nezgodne navike da su se mojoj mami mačke zgadile za sva vremena. I tako ja nisam imao svoju mačku od svoje, ne znam dvanaeste godine.
nemojte me krivo shvatiti, nemam ja ništa protiv pasa. Ali psi su mi nekako dosadni. mačke imaju više karaktera. neki to ljudi ne vole, i zovu mačke prevrtljivima. To su oni što od svojih životinjskih partnera očekuju slijepu poslušnost i predvidivost. Toga kod maček nema. Dobro se kaže da mačka bira gospodara, a ne obrnuto. mačka se igra kad se njoj igra, a kad joj je dosta upozoritt će ugrizom ili izvlačenjem pandži. A onda kašžu 'mačka grebe ruku koja ju miluje'. bogme sam i ja poželio često ogrebat kojekakve tetke i tete koje su pretjerivale s milovanjem. zašto ne bismo mački dali to pravo?
A mačići? Nema slađih stvorova na svijetu, kad us zaigrani skaču i prevrću se ko mali majmunčići. ili kad se priviju uz tebe šapicama. Jedan pas to ne može jednostavno anatomski. I mačke su lovci. Stvarno je užitak gledati mačku kako se šulja kroz travu ne proizvodeći nikakav zvuk. ili kako vreba vunenu vrpcu koja se miče, kako skače i lovi. Sve su stare kulture mačku štovale i cijenile dok nisu došli jebeni kršćani i izmislili joj vezu s đavlom da bi izbrisali sve što je bilo prije njih. Ali nisu uspjeli. mačke su i dalje s nama. i bit će-dok im to bude odgovaralo. A ja osobno, kad budem imao svoju kuću, nabavit ću psića i mače i pustiti ih da odrastu zajedno. To će sigurno biti ludo zanimljivo.
I da, ako netko zna da negdje u Hr ima uzgaijvač mačaka rase maine coon, nek mi javi. Zaljubio sam se u tu rasu kad sam vidio slike na internetu.

Sjećam se ko da je bilo večeras...imao sam možda deset godina, ljeto je bilo vruće a proljeće suho, i Sava je pala kao rijetko kada. Stari me odveo preko u Bosanski brod, spustili smo se niz nasip i pješke prešli na Adu. To mi je dugo bila jedna od najuzbudljivijih uspomena iz djetinjstva. Sama pomisao da hodam po koritu rijeke koje je ostali dio godine prekriveno dubokom i opasnom vodom na neki me način činila većim i važnijim. Valjda sam se tad zaljubio u rijeku.
jer tamo kod nas nizvodno Sava je prava rijeka. Ne ovaj malo veći zamućeni potok koji vi u Zagrebu imate. I za razliku od Zagreba, moj grad živi sa svojom rijekom. kad sam bio mlad i lud, kad sam imao 16, 17, 18, znao se red, petkom i subotom, središ se, onda kreneš na Korzo, a kad dođeš do kraja Korza, zaokret pod 90 ulijevo, pa niz kej pokraj Save. Tu si bio suiguran da ćeš sresti Onu Koju Očekuješ, a tko zna, možda će ti se ovaj put nasmiješiti u prolazu. I kasnije, s Onom Koju Si Dočekao, špartao si istom rutom, među rijekom lica, pet-šest puta gore-dolje, dok se mrak ne zgusne, onda na drugi kraj korza, pa u park, na Vašu Klupu, na partiju ljubljenja i pipkanja. Nije tada bilo toliko ni kafića, niti smo imali para svaki dan za sjedenje i piće. otišli bi eventualno u disko malo kasnije da se istreskamo.
Umjesto toga, pravili smo tulume. Piće je ipak bilo jeftinije kad ga kupiš u trgovini, a Alen je imao vječito prazan stan na Mikro-rajonu. Tako smo davje '88 napravili četrdeset i nešto tuluma. Al to sa Savom nema direktne veze, pa neću više.
Sava. nekad je spajala, sad razdvaja. nakon tih godina, došle su one druge. kad su oni s druge strena save odjednom povampitrili. Nije se više moglo šetati ni po keju ni po Korzu. Odrasle su generacije mladih, dok sam bio na faksu, koje nisu znale što znači prošetati se po Keju u deset navečer. Tužno. tek sad, deset i više godina kasnije, život se vraća na Kej, i ponovo platane prosipaju sjemenke na zaljubljene parove koji sjede na zidiću uz stazu.
Osim te, pitome Save, ima i ona druga, malo divljija. Kad odeš malo izvan grada, na poloj, imaš Savu u kojoj se kupa. Bila je tamo tad prava plaža, pješčana, koja bi se ljeti tako usijala, da sam jednom stao na upaljen čik a da nisam primijetio razliku. I bili su štandovi s pićem, tada je još coca-cola bila u bočicama od 0.33. prava mjera za žeđ. Sada je, čujem, poloj razminiran. već par godina ljudi se kupaju ponovo. Ali plaže nema, odnijela je voda u međuvremenu. Samo zemlja. A i 0.33 cole nema već odavno.
A kad odeš u neko od sela, malo dalje od grada, imaš pravu nekultiviranu Savu, s utvajima uz obalu, gdje se još bijele jata pataka i gusaka, gdje krave dolaze na pojilo, a mali crni psi ih teraju u red. Gdje vrbe rakite rastu uz bare u kojima je ostala voda nako što se Sava povukla poslije proljetnog bujanja. GDje sve miriše na riječnu vodu, mentu i koprivu, i sedefaste ljušture školjaka krckaju pod nogama dok prilaziš vodi. Gdje bucov rauba goneći bjelicu prema površini. I samo gledaš gdje je gustiš u kojem štuka čeka spretnog lovca s blinkerom da joj okonča karijeru. To su lica moje rijeke. I volim ih sve. Jer, ipak, ni Spree, ni Dunav, ni Vltava, ne mogu se mjeriti sa mojom, jednom i jedinom Savom.

A ako ne baš najgora, definitivno je visoko u konkurenciji. Ne prošla, pretprošla noć. kada me iz čista mira zabolio zub, i to tako jako da nisam više znao ni koji me zub boli. U deset navečer. I nije reagirao ni na kakve tablete. Popio sam šaku brufena, bez efekta. Jedino što mi je pomagalo-držati hladnu vodu u ustima. I tako sam ja proveo noć uzimajući u usta hladnu vodu i pljujući ju kad se ugrije. Do jutra. bez sna. A prethodnu noć sam, kao što znate bio dežuran. I kad sam napokon dočekao jutro, sa ogromnim olakšanjem sam otišao zubaru. A imam stvarno super stomatologa. Imaju obiteljsku ordinaciju, inaju rentgen, sve rade ko svome. Ne mogu se požaliti.
I tako sad imam u donjoj šestici desno rupu veličine Like s Krbavom, ali bar me ne boli. Prije jela utrpam malo vatice i super. Danas idem na kontrolu. Nisam mislio da ću to ikad reći, ali HVALA BOGU ZA ZUBARE!!!

A sinoć smo imali AD&D. Opsijedali smo zamak. I dok je naša seljačka vojska ginula pod zidinama, elitni dio vojske je kroz tajni prolaz pokušao proboj iz podzemlja. Kako su hodnici bili uski, mala neprijateljska sila nas je zadržala i predugo vremena. Onda je knez Radu, tj. moja malenkost odlučio povesti osobnim primjerom. održavši kratki govor, bacio se u kreševo i krenuo sjeći lijevo i desno. Nakon kratke ali krvave bitke, neprijatelji su panično pobjegli, i uskoro je dvorac bio naš.
Sad se dvoumim da li pobiti zarobljenike ili ne.

Dakle, bilo je to još jedno dežurstvo. Jedno od onih koje obično zovem «zasrano na kraju». Nakon poslijepodnevne gužve, večer je bila relativno mirna. Istinabog, kapali su stalno po malo, toliko da se radni čovjek ne može opustiti. Ali je katastrofa nastupila nakon dva, kad sam se ispružio na zasluženi počinak. U idućih dva sata uslijedila je serija grubih buđenja. Ajde, razumijem ja, ljudi se razbole, ne krivim ja njih. Ali u tri ujutro ja mogu biti jedino zombi. Nerealno je očekivati da funkcioniram kao da je bijeli dan. Za tog zadnjeg se samo sjećam da sma ga smjestio u dnevnu bolnicu. Cijela mi je scena kao da sam gledao da ju netko drugi radi. I to kroz zamagljeno staklo. Nadam se da je čovjek preživio :D
Al zato kad dođem kući, skuham kavicu sebi i ženici koja je isto iz noćne, i dočeka me najljepši mali čovjek na svijetu. Ovaj sa slike. Moj mali klon. Što može biti bolje od toga? Negdje sam nedavno vidio pitanje koji vam je naljljepši dan u životu. Za mene, bez trunke oklijevanja to je dan kad sam postao tata. Sama ta činjenica nekako je opravdala moje postojanje. Ništa drugo mi nije i ne može biti tako važno. Karijera? Jebo ju! Ne želim da me odvuče od obitelji. Zabava? Nema ništa zabavnije nego gledati Pericu kako otkriva nove stvari u svijetu.
Ukratko: klinci su fantastična stvar. Svakom bih preporučio najmanje jednog.

Ovo je ispričao iz prve ruke amerikanac koji je za vrijeme invazije bio mladi poručnik. Dakle, bilo je to na nekoj od onih krvavih plaža, Omaha ili koja već, iskrcali su se i on se instant našao bez svoje postrojbe. Skupio je nekoliko ljudi šarenih oznaka i krenuo naprijed. Uz njega je pala granata i razderala mu desni obraz. Požmikao je krv, okupio preživjele i krenuli su dalje. Pred prvom linijom kresne ga zrno iz MG 42 po lijevom obrazu. No, da ne duljimo, potuku se oni sa švabama, probiju se, idući dan nađe on svoju postrojbu, sav u zavojima. I onda mu ispričaju kako su čuli priču o poručniku koji se toliko derao na svoje ljude da mu je zrno probilo oba obraza ne ozlijedivši ništa u ustima.
pa ti budi dobar...

Iliti po naški o vojsci...

Govoreći ovdje o hrvatskoj vojsci reći ću nešto i o svim vojskama svijeta, tojest, o ročnim vojskama. A to je:

JEBEM IM SVIMA MATER!!!!!

Vojske nisu ništa drugo nego utočište za sadiste, kretene kojima je IQ jednak broju cipele. I za novopečene alkoholičarske prvoborce, koji su išli u rat jer nisu imali što drugo radit, a sad misle da im to daje neka prava nad normalnim ljudima.
kad bi opet zaratilo, i recimo da me mobiliziraju. prvo bih pucao u svoje zapovjednike. osobito ako su mi poznati. To i tako nisu ljudi nego gamad koju treba istrijebiti.
Zarekao sam se da ću radije u zatvor nego ponovo u maskirno. I bogme mi sin neće u vojsku. Već ću mu naći neku dijagnozu. Ako do tad ne ukinu jebene gadove.
Toliko od mene. Oni koji su prošli pakao Borongaja razumjet će. osim informatičara. Oni se uvijek izvuku.
ne dajmo djecu proždrlivoj nemani! Neću ja svoje dijete paziti 18 godina da ga raznese mina zbog nepažnje nekog narednika, ili mu zbog maltretaže pukne žila u glavi. Bogme bi bilo pokolja.

Nisam mislio da ću se danas ponovno javiti ali moram. Kupio sam danas novi Đoletov album. Kad sam ga stavio svirat suze su samo tekle. Ima tu stvarno dragulja, bisera i ostalih dragocjenosti.
'Čivutski vrt' je novi Vasa ladački ako mene pitate. A 'kao rani Mraz' je na tragu 'Poslednje neveste'.
Ima tu opet nostalgične austro-ugarštine, rječnih kapetana, galicije, neizbježnih ciganskih orkestara i vina. A tko ne bi otkinuo na stihove:

Pipneš jedared šlingu u bećaruše
pa cela veka snevaš divlje jagode
zbog nje se rime raspare i razruše
i sve bi htele da se njoj prilagode

Toliko od mene. Odo se još malo drogirat. A onda ću putit novog Edu da me rastrijezni...možda. Dakle, ako ste se dvoumili, nemojte više. Rani Mraz čeka na vas. Upijte svoju dozu melankolije i romantike. I sanjaj...

Zanimljiva je stvar, kada sam prije par dana otvorio blog nakon dulje pauze, opazio sam da sam dospio na almost cool listu blogova. Zanimljivo je to da sam na tu listu dospio u vrijeme dok nisam pisao na svom blogu. Da li to znači da sam to više cool što manje pišem? Hoću li sad ponovo nestati s liste? Pitanja, pitanja. Uostalom, koliko je dobro biti almost cool? Zvuči pomalo jadno. Nešto kao gotovo kritična masa urana 235. fali ti, recimo , dvajspet deka do kritične mase, i nikada nećeš postići fisiju i pravu eksploziju. Ali gotovo si tamo. Hm.
Ma ne patim ja od slave. Nikd se nisam uklapao u trendove. Osim kad sam se pretvarao da sam takav, kako bih napokon prišao ženama. jer žene, odnosno bolje rečeno cure, bilo je to u mlađim danima, su uvijek patile za tipovima u trendu. I uvijek padale na najgore hulje, bar po mojoj procjeni. Baš se sjećam, kako je jedna na jednom forumu rekla, da je u studentskim danima, kad ju je zanimao samo provod, tražila površne i uzbudljive tipove, a kad treba zasnivati obitelj i tako dalje, onda se traži netko ozbiljniji. A je li? kad treba uživati, onda ‘dobri dečki’ nisu dovoljno dobri. A kad treba trpjeti i dijeliti terete i nedaće onda valjaju. E pa neće moći. Svaku ženu, koju sam recimo vidio da je na nekom tulumu otišla s ‘frajerom’ te vrste, zauvijek sam prekrižio. Čak i kad su mi kasnije davale znakove. Hvala, dušo, ti si se izjasnila. Kasnije sam i ja morao glumiti takvog da bi se dočepao svog komada kolača. Nisam se uvijek osjećao ugodno u toj koži, ali, hej, ševa je ševa, a poklonjenoj ševi se ne gleda u zube. ili kljun.
ma nije da ja ne priznajem nikom pravo na grešku. Imao sam i ja gomilu grešaka u životu. ono ’Aaaa!!! tko si ti?’ što bi reko Đole, kraj kakvih smo se krokodila budili. Al ne volim brate da se greška odvijala na moje oči. Imam previše bujnu maštu. i slike koje imam onda mogu me omesti u funkcioniranju.
No, sve su to duhovi iz prošlosti. Samo se eto malo ventiliram. uostalom, tome blog i služi zar ne?
Nego, nisam vam ispričao o zadnjem sessionu AD&D koji sam vodio. Naši su se starogrčki junaci našli u Efezu, koji je nedavno pao pod vlast Lidijaca, i u kojem vlada čudna kuga. Artemidina svećenica među njima je dobila zadaću istražiti što se događa. za sada su uglavnom pili po krčmama i postavljali nezgodna pitanja. napravili su raciju u kupleraju i razbili nekoliko skupocjenih vaza. i naravno, spartanac je završio na tulumu lokalnih pedera, hoću reći intelektualaca. I povukao je makedonca za sobom. uostalom, ovaj mu je već dao guze kad mu je ostao dužan dvije drahme u Olimpiji. I izgleda da mu se svidjelo. i tako oni tumaraju lučkom četvrti gdje se širi smrad nepokopanih leševe, i već se može očekivati najezda štakora, a možda i duhovi osvetnici i gore stvari. A nemaju pojma…al ne smijem vam reći što je po srijedi (osim četvrtka) jer se nikad ne zna tko čita ovaj blog. Nastavit će idući mjesec. A ja se javim nakon dežurstva. Ako me ne zatuče totalno.

Sigurno će se neko zaletit da pročita i moj blog. he he. Ma samo lajte kere. Za sada ništa nova, svi su mi zanimljivi materijali kod kuće na hardu, a sad sam na poslu. Nije baš da nemam posla, ali tko bi ovome odolio. Nije baš da mi je i posao nešto omilje, uostalom. Liječim ljude. Bah! Nimalo originalno.
Sutra sam dežurni, znači prekosutra sam cijeli dan kod kuće pa ću i ovo nadam se malo urediti. Do tada sweet water and light laughter till we meet again...
A na slici, za one koje zanima, je par prekrasnih španjolskih pištolja na kolo, iliti po hrvatski, kolašica, iz sedamnaestog stoljeća. Ovakvi su pištolji omogućili da konjica odbaci koplje, dobivši novo oružje, pogodno i za upotrebu s konja. Više o tome kad budem imao lekciju 'vatreno oružje kroz vjekove'.