Toliko sam se radovano nadolazećem vikendu da sam potpuno smetnuo s uma da radim i u subotu i u nedjelju-takozvani dvostruki užitak. jebo taki život. Spoje ti dva tjedna, pa se sredinom slijedećeg osjećaš ko da nisi nikad ni prestajao raditi. Jedva čekam da se maknem iz ovog rudnika soli. ma šta rudnika. Ova je klinika prava Austro-Ugarska kaznionica. Ne smijem napisat koja da ne bi tko pročitao, a onda sam obro bostan. tu postoje pravila da bi postojala pravila, zakon o radu se krši lijevo i desno, tretiraju te kao da nemaš drugog života osim rada na klinici. Jebote, protuzakonito je ne dati čovjeku jedan neradni dan u sedam. A ja to eto neću dobiti. i tako jedan vikend svaki mjesec. jedva čekam da prođe još godina dana da se maknem i sa jebene klinike i iz jebenog zagreba. Muka mi je i od gužvi na cestama, neurasteničnih vozača koji ti trube čim vide da ti registracija nije ZG, i od usmrđenih tramvaja, i od toga da morma izgubiti sat vremena samo na put kad negdje idem i vraćam se. Dajte mi provinciju bilo koji dan. Alergičan sam na gužvu. A da ne spominjem gomile ljudi, srećom srećem sve manje takvih, koji si misle da su bolji od tebe jer su slučajem usuda rođeni u prectonici. da parafraziram Edu: jebo Zagreb: jebo!, jebo kliniku: jebo!, jebo gužvu: jebo! I kad kažem gdje radim, pa mi ljudi oduševljeni odgovore: A, oni su tako super organizirani!", jesu, pička im materina, i to preko leđa robova koji sve rade za sitnu lovu i ne smiju pisnut jer im slijedi specijalistički ispit na toj istoj klinici. ma ne bi ja tu radio za stalno ni za sav sir na Zlatiboru, i karton vinjaka pride.
A vani sunce, povjetarac njiše grančice nižepomenutih javora. Još sat i pol, pa idem po dijete u vrtić pa ćemo nas dva u laganu šetnju po kvartu. Hvala ti Bože za sitne radosti. Još kad pojedem špinat s dva jaja na oko, svijet će vjerojatno izgledati bar malo ljepši.
Post je objavljen 27.05.2004. u 13:57 sati.