Sjećam se ko da je bilo večeras...imao sam možda deset godina, ljeto je bilo vruće a proljeće suho, i Sava je pala kao rijetko kada. Stari me odveo preko u Bosanski brod, spustili smo se niz nasip i pješke prešli na Adu. To mi je dugo bila jedna od najuzbudljivijih uspomena iz djetinjstva. Sama pomisao da hodam po koritu rijeke koje je ostali dio godine prekriveno dubokom i opasnom vodom na neki me način činila većim i važnijim. Valjda sam se tad zaljubio u rijeku.
jer tamo kod nas nizvodno Sava je prava rijeka. Ne ovaj malo veći zamućeni potok koji vi u Zagrebu imate. I za razliku od Zagreba, moj grad živi sa svojom rijekom. kad sam bio mlad i lud, kad sam imao 16, 17, 18, znao se red, petkom i subotom, središ se, onda kreneš na Korzo, a kad dođeš do kraja Korza, zaokret pod 90 ulijevo, pa niz kej pokraj Save. Tu si bio suiguran da ćeš sresti Onu Koju Očekuješ, a tko zna, možda će ti se ovaj put nasmiješiti u prolazu. I kasnije, s Onom Koju Si Dočekao, špartao si istom rutom, među rijekom lica, pet-šest puta gore-dolje, dok se mrak ne zgusne, onda na drugi kraj korza, pa u park, na Vašu Klupu, na partiju ljubljenja i pipkanja. Nije tada bilo toliko ni kafića, niti smo imali para svaki dan za sjedenje i piće. otišli bi eventualno u disko malo kasnije da se istreskamo.
Umjesto toga, pravili smo tulume. Piće je ipak bilo jeftinije kad ga kupiš u trgovini, a Alen je imao vječito prazan stan na Mikro-rajonu. Tako smo davje '88 napravili četrdeset i nešto tuluma. Al to sa Savom nema direktne veze, pa neću više.
Sava. nekad je spajala, sad razdvaja. nakon tih godina, došle su one druge. kad su oni s druge strena save odjednom povampitrili. Nije se više moglo šetati ni po keju ni po Korzu. Odrasle su generacije mladih, dok sam bio na faksu, koje nisu znale što znači prošetati se po Keju u deset navečer. Tužno. tek sad, deset i više godina kasnije, život se vraća na Kej, i ponovo platane prosipaju sjemenke na zaljubljene parove koji sjede na zidiću uz stazu.
Osim te, pitome Save, ima i ona druga, malo divljija. Kad odeš malo izvan grada, na poloj, imaš Savu u kojoj se kupa. Bila je tamo tad prava plaža, pješčana, koja bi se ljeti tako usijala, da sam jednom stao na upaljen čik a da nisam primijetio razliku. I bili su štandovi s pićem, tada je još coca-cola bila u bočicama od 0.33. prava mjera za žeđ. Sada je, čujem, poloj razminiran. već par godina ljudi se kupaju ponovo. Ali plaže nema, odnijela je voda u međuvremenu. Samo zemlja. A i 0.33 cole nema već odavno.
A kad odeš u neko od sela, malo dalje od grada, imaš pravu nekultiviranu Savu, s utvajima uz obalu, gdje se još bijele jata pataka i gusaka, gdje krave dolaze na pojilo, a mali crni psi ih teraju u red. Gdje vrbe rakite rastu uz bare u kojima je ostala voda nako što se Sava povukla poslije proljetnog bujanja. GDje sve miriše na riječnu vodu, mentu i koprivu, i sedefaste ljušture školjaka krckaju pod nogama dok prilaziš vodi. Gdje bucov rauba goneći bjelicu prema površini. I samo gledaš gdje je gustiš u kojem štuka čeka spretnog lovca s blinkerom da joj okonča karijeru. To su lica moje rijeke. I volim ih sve. Jer, ipak, ni Spree, ni Dunav, ni Vltava, ne mogu se mjeriti sa mojom, jednom i jedinom Savom.
Post je objavljen 22.05.2004. u 14:28 sati.