Dakle, bilo je to još jedno dežurstvo. Jedno od onih koje obično zovem «zasrano na kraju». Nakon poslijepodnevne gužve, večer je bila relativno mirna. Istinabog, kapali su stalno po malo, toliko da se radni čovjek ne može opustiti. Ali je katastrofa nastupila nakon dva, kad sam se ispružio na zasluženi počinak. U idućih dva sata uslijedila je serija grubih buđenja. Ajde, razumijem ja, ljudi se razbole, ne krivim ja njih. Ali u tri ujutro ja mogu biti jedino zombi. Nerealno je očekivati da funkcioniram kao da je bijeli dan. Za tog zadnjeg se samo sjećam da sma ga smjestio u dnevnu bolnicu. Cijela mi je scena kao da sam gledao da ju netko drugi radi. I to kroz zamagljeno staklo. Nadam se da je čovjek preživio :D
Al zato kad dođem kući, skuham kavicu sebi i ženici koja je isto iz noćne, i dočeka me najljepši mali čovjek na svijetu. Ovaj sa slike. Moj mali klon. Što može biti bolje od toga? Negdje sam nedavno vidio pitanje koji vam je naljljepši dan u životu. Za mene, bez trunke oklijevanja to je dan kad sam postao tata. Sama ta činjenica nekako je opravdala moje postojanje. Ništa drugo mi nije i ne može biti tako važno. Karijera? Jebo ju! Ne želim da me odvuče od obitelji. Zabava? Nema ništa zabavnije nego gledati Pericu kako otkriva nove stvari u svijetu.
Ukratko: klinci su fantastična stvar. Svakom bih preporučio najmanje jednog.
Post je objavljen 19.05.2004. u 17:02 sati.