Korak od sna

Mislim, ja sam miroljubiv čovjek. Ja sam stvarno napredovao u svakom pogledu što se tiče svoje tolerancije. Mislim, uvijek sam mogao razgovarati i družiti se sa svakim. To je stvar osobne prirodne. Nacionalist jesam. Za to je zaslužan rat. I tu nema puno. Jednostavno volim ovu zemlju više nego druge. Iako trenutno nemam previsoko mišljenje o vlastitim sunarodnjacima, tijekom povijesti uvijek se našlo genijalnih pojedinaca, koji su proistekli iz toga naroda. Teško je opisati nekome koji to tako ne doživljava. Nisam odgajan nacionalistički. Mislim da rijetko tko odgaja djecu da mu se govori da je Hrvat. Nakon 1971. u mojem domu su uglavnom teme nacionalne tematike bile negdje zabijene, kao što su knjige o Radiću, Starčeviću, nacionalne povijesti i slično bile zabijene u drugi red knjiga. Biblija nije bila na vidljivom mjestu. Hrvati su paranoičan narod. Da komunizam nije vrijedio i valjao svjedoči ta blesava činjenica da se literatura skrivala. Da je upala Udba, svakako bi je našla. Ali taj strah od očitovanja. Kao da su Starčević i Radić ikome ikada nanijeli zla. Prvi opčinjen institucionalnom borbom, drugi opčinjen pacifizmom.

Kažu da se sakupilo preko 700 000 potpisa. Ajmo reći da se možda netko potpisao duplo, možda netko stavio krive podatke, pa da bude onako strogi i svedemo broj na pol milijuna. Osmina stanovništva. Iziritirana bahatošću i prijezirom vlasti spram vlastitog naroda. Koji kažu, organizirat ćemo referendum, ali eto, mi to pravno ne moramo staviti u Ustav, ako prođe. Zdravstveni odgoj je pao zbog nepoštivanja procedure. Kakav prijezir bi osjećao Ante Starčević spram ove ekipe. Govorimo o čovjeku koji je bio posvađan s Crkvom, koji je bio računovođa zagrebačkih bordela, koji je živio pod mađaronskim krovom, koji je ljubovao s jednom zagrebačkom madam, dakle jedan liberalni čovjek, jedan čovjek širokih obzira, koliko bi prezirao ovu vlast jer ova vlast prezire a) hrvatskog čovjeka, b) proceduru i institucije c) prezire zdrav razum.

Znam dosta ljudi. Dijete sam starih roditelja, pa sam uronjen u dva svijeta, svoj i njihov. Oduvijek je bilo homo-populacije u Hrvatskoj. Još kako sam shvatio seksualnost, bio sam fasciniran činjenicom, da ih je dobar dio od stare gay ekipe u brakovima i da redovno imaju djecu. Ovi desno orijentirani te gay katolici, oni su uglavnom se nikad nisu ženili. Ludo odzvanjava kada se nekoga okruni kao "onaj peder i ustaša". Što sam čuo više puta. Ali od ove mlade ekipe, u mome svijetu, nikada nisam čuo izljev ljubavi spram vlastite zemlje ili vlastitog naroda. Narod ne moraš voljeti, ali voli zemlju, voli državu, kakva je takva, tvoja je. Ja se cijeli život, kako nekakav Hrvat, katolik, heteroseksualac svađam s cijelim svijetom i platio sam masnu cijenu za svoj osobnost i neki vlastiti izražaj, ali nikada nisam prestao voljeti ovu zemlju.

Jučer me je birokracija prešetavala. Na prokletoj i beskorisnoj burzi totalno bez potrebe, pa malo po općini za drugu stvar, pa sam danas dobio temperaturu od toga svega, pa sam preskočio rundu, pa ću na višu instancu ići u petak. Stvarno ne razumijem kako me može birokracija toliko zajebavat, kada sam nezaposlen, imam kikiriki prihode, ali vidjet ćemo što kažu ovi na Ministarstvu financija. Iskreno, kad su me prešetavali, samo mi je bila jedna stvar na pameti, moram emigrirati, ovo je prokleta zemlja. Koju ja unatoč tome, što nisam više ne znam što da napravim i kako da se pokrenem, ipak volim.

Sjedim u ponedjeljak na kratkoj pivici (sram me bilo, nezaposlen, a pije 0,3 pivu, mjesto da gradim prugu Brčko-Banovići ili da volontiram u Domu za nezbrinute SDP-ovce) i govorim nezaposlenim prijateljima tko je zaposlen i gdje je zaposlen. Svi su od reda zaposleni za državu. Bilo na redovnoj, bilo na 1600 kn crkavici. Jedna osoba radi za privatnu firmu. Koja je 80% radi za državu. Sve te ljevičarske platforme, sve te sanjejuras, svi ti skvičavci financirani su od države. Jedan prijatelj je odlučio otići u privatnike (naravno prodaja) i već je u minusu, iako je ludjak spretne ruke, pa mu držim fige da bude u tolerantnom minusu i da uspije. Ali, svi su nadoštuklani generalno na budžet. Ludilo, opće.

Presuda u Haagu? Neću o tome. Opet će Ameri malo vući, ako imaju neke koristi od toga. Rat s Muslimanima/Bošnjacima je možda od ponajvećih grešaka hrvatske povijesti. Ali svakako, nije samo naša krivica. Kvragu i rat.

Tužna, tužna je ovo zemlja. Ljudi se ne razumiju, rat i dalje nije gotov, birokracija svemoćna, gospodarstvo nemoćno, svi teže da se ubiju nekim opijatom, svi bi srkali budžet, nitko ne zna kamo i kuda i kako. Može li se izvući? Naravno da može. Samo se mora željeti izvući i imati pritom neki plan (Plan21 nije plan). Ovdje nitko nikada nema nikakav plan. Ako je život kao auto vožnja, onda je Hrvatska jedan veliki autobus u kojem vozač mijenja cd na radiju i ne drži volan, nego pušta autobus neka pleša na zavojitoj cesti dok putnici vrište od straha.

Bit će bolje.

Pero Panonski

Za razliku od malicioznog destruktivnog kretena koji se nalazi na čelu izvršne vlasti (ne mislim na Predsjednika Republike), Hrvatsku ne smatram slučajnom državom. Doduše smatram je katastrofalnom. Jer ovi izbori su pokazali jednu stvar, a to da Hrvati odbijaju koristiti krvlju izborena prava. Pravo na glas je izboreno krvlju. Svi oni naši jadnici, od male djece, preko staraca, civila, pa do žena i muškaraca u hrvatskim uniformama koji su poginuli u ratu izborili su vama pravo da idete glasati. Jer da je Hrvatsku 1991. pregazila JNA i da je bila uspostavljana srpska vojna uprava, još i danas bi neki pukovnik odabirao izvršnu vlast. Vrlo vjerojatno bi slični likovi bili u njoj kao što su danas, ali to nije važno.

Zagreb. Izbor između Milana Bandića, SDP-ovog i HDZ-ovog zajedničkog kandidata, te dr. Metle u Guzici, kandidata malicioznog destruktivnog kretena, mogao je biti lako presječen da se glasalo za Ferdeljija. Kao što sam ja glasao. Uspješan čovjek. Samo kako kaže ona stara poslovica, Hrvati opraštaju sve, samo uspjeh ne. Mogli smo se riješiti kumokracije, mogli smo se riješiti SDP-ovskog destruktivizma, ali vi lijeni kreteni, 55% vas ostalo je doma. Sram vas bilo. Ovako u drugi krug ide majstor obmane nasuprot čovjeku koji se ne zna nasmijati. Po svem sudeći, vrlo vjerojatno ću glasati za Bandića, jer dopustiti SDP-u da se dočepa gradonačelnikova mjesta značilo bi pristati na samoubojstvo grada. SDP je stranka destruktivnih namjera. Sve što taknu unište. Udruga nesposobnih, ali bolesno ambicioznih osoba. Grobari svega dobroga i lijepoga. Ubojice nerođene djece. Istina, poznajem i dobrih SDP-ovaca, ali kada se statistički pogleda, sve to urone u bazen zla, zlobe, zlonamjernosti, nesposobnosti i bolesne destruktivne ambicije.

S druge strane imamo HDZ. Imamo Karamarka. Stvarno opasnog čovjeka. Špijune i ljude iz sigurnosnih struktura se ne bi trebalo pustiti u politiku. Da se razumijemo, autor ovih redaka cijeni tajne službe. Tajna služba je jedna od najjačih oružja koje svaka država posjeduje u svojoj obrani. Tajna služba treba biti kvalitetna, natrpana s najobrazovanijem kadrom, treba znati kako trava diše, treba imati najpametnije glave u državi. Tada je jača od svakog topa, zrakoplova i tenka. Ali ujedno treba biti pod jakom civilnom kontrolom i uvijek u službi države i državljana, nikad protiv države i državljana. Karamarko funkcionira u špijunskoj paradigmi i ja se ga jednostavno bojim. Znam da nisam jedini. Mislim, od Zoke Preponaša gori ne može biti, ali može vrlo lagano doći do pristanka masa na deficit demokracije u odnosu na sigurnost. HDZ je postigao uspjeh, kako sam to pisao za europske izbore, unatoč Karamarku. Neka zamisle koliko bi glasova dobili da njega nema.

Posebno tužna priča je skupljanje potpisa za referendum. Koji je pokazao da je lezbogay populacija jednaka gamad kao i ostatak Hrvatske. Paljenje štandova, napadi na štandove, fizički napadi na volontore, svjedoči samo jedno, lezbogay populacija je agresivna kao i ostatak zemlje. Gori su po meni u onom aspektu u kojem su uvjereni da su kao elita. Jer, drugačiji oblik seksualnog ponašanja, navodno, čini te posebnim. Ono što mene smeta su laži koje plasiraju da je riječ o ljudskim pravima. Niti brak ide u kategoriju ljudskih prava, a jednako tako nitijedan dokument o temeljnim ljudskim pravima ne spominje istospolne zajednice. To što sam ja osobno za registrirano istopolno partnerstvo, to je moja dobra volja jer, eto, mislim da ljubav ne poznaje granice. Ali kako živim u Zagrebu, pa znam puno više gaylezbo populacije od neke nadrkane katoličke bakice iz Sikirevaca, jednako znam da stabilne i dugotrajne veze među gaylezbo populacije su više iznimka nego pravilo. Da ponovim, to nije brak, niti se može zvati brakom u pravnom smislu. Ako gaylezbo jurišnici nastave s ovakvim ponašanjem, okrenut će i one koje ih toleriraju protiv sebe. Tolerancija je liberalni princip. Prihvaćanje je emotivni. LGBT jurišnici brkaju te pojmove.

Umjesto da je glavna tema ekonomija, u državi u kojoj su svi na državnom proračunu, uključujući i najvećeg privatnog zemljeposjednika koji pobire strašne poticaje, pa do najvećeg zemljoposjednika pravne osobe u obliku Kaptola koji je isto lijepo ugužen na državni proračun, mi se lijepo bavimo pizdarijama. Svi prijatelji i znanci koji mi rade, rade za državu ili im firme imaju najveći promet od države. Sve ima svoj kraj, pa i budžet. Dok Linić dokrajči ekonomiju s previše poreza, onda ćemo svi lijepo propasti.
Zato je ovo katastrofalna država.
Zahvaljući primarno malicioznom destruktivnom kretenu.
Samo vi glasajte i dalje za HDZ i SDP.
Mulci.

Pero Panonski

Na ovaj dan se ništa ne slavi. Na ovaj dan se tuguje. Prvo što ću reći da uopće ne želim polemizirati s onima koji opravdaju postupanje Jugoslavenske armije sa zarobljenim civilima (žena, djeca i neuniformirani muškarci) i s hrvatskim vojnicima (bilo domobranima, bilo ustašama bilo koje fele, bilo legionarima). Onaj koji 2013. opravdava masovne grobnice i uništavanje nekoliko generacija, sve iz pozicije ideologije i mržnje, taj neka duboko pogleda u sebe. Jer nije čovjek, nego je bezumna živina.

Bleiburg je paradigma odnosa Europe spram Hrvatske. Veliki slože situaciju, mali je plate. Složit ću se s Ivom Bancem, da ustaštvo je najveća nesreća koja je zadesila Hrvatsku u 20. stoljeću. Vrlo vjerojatno krvolok Tito nikad ne bi primirisao vlasti da nije bilo Pavelića. Ali ta hrpa civila, ta hrpa domobrana i ostalih hrvatskih vojnika, na tome jadnome Bleiburškom polju i na još nekoliko sličnih mjesta na granici Slovenije i Austrije, ta jadna masa, produkt je igre velikih. Dijete je nacističke Njemačke, koja nas je povela na put ludila i uništenja bez da su nas išta puno pitali, a svakako i prljave engleske rabote kojoj su ljudi malo značili. Općenito, to je bila igra velikih sila, a ta igra nije za male, kao što je mudro, ali i kukavički primijetio Vladko Maček (zanimljivo, umro baš na današnji dan), koji je svojom blesavom politikom zakuhao svašta. Da je Vladko Maček imao pameti i poštenja, rekao bi, ili svi za NDH, ili svi za Tita. Pa kud puklo da puklo.

Kao što uvijek pišem, na samom Bleiburgu malo je ljudi izgubilo glavu. Hude jame i razni tenkovski rovovi kao onaj u Mariboru, to su grobišta hrvatske mladosti, hrvatskog seljaka i građanina, mlade hrvatske inteligencije. Slovenija je najveća hrvatska grobnica. Prokleta je zemlja u kojoj leže desetina tisuća prvih susjeda. Ubijani kao živine, dehumanizirani, mučeni, ostavljeni da se živi uguše, s Očenašem na usnama i tugom u srcu. Zaboravljeni, duhovno silovani i drugi put ubijeni od povjesničara kao što su Tvrtko Jakovina i Ivo Goldstein. Doduše, sve je učinjeno da se ove naše žrtve ostave i izbrišu, ali kosti viču.

Bleiburg je paradoks. Da su Englezi primili tu masu ljudi, Hrvatska bi demografski umrla. Doduše, danas bez rata i bez koljača, u dobu mira, po svem sudeći ova zemlja će demografski nestat. Tko je preživio Križni put, taj je stvarno bio izvanredan. Partija i Tito, pobili su mnoge, ali najžilavije su ostavili na životu. Ti najžilaviji su ostali živi spomenik onih mrtvih. Kao što reče Bolto Jalšovec 2000. na Bleiburgu je stvarno sjeme hrvatske države. Jer nakon tih muka i gubitka države, nema te generacije koja će dopustiti da itko više pregazi Hrvatsku i da hrvatski civili i hrvatski vojnici prođu taj pakao opet. Osvojeni Vukovar 1991. prošao je bleiburšku torturu. Nema puno razlike između postupanja Jugoslavenske armije 1945. i 1991. To je ista vojska, s istom ideologijom. Četnici 1945. su bili obrijani i presvučeni, a 1991. nisu čak ni to. Uz JNA, rame uz rame, bili su bradati četnici svih oblika i vrsta. Komunističko-četničko bratstvo u zločinu.

Da se danas pita nekog dvadesetogodišnjeg krvnički ubijenog domobrana, taj bi rekao da je ova država brod luđaka. Ubijanjem i klanjem hrvatskog čovjeka 1945. probao se stvoriti novi sovjetski čovjek. Pa nakon 1948. novi jugoslavenski čovjek. Bogme su uspjeli. Zoran Milanović je primjer toga novoga čovjeka. Sve što takne, uništava. Razaratelj po mentalitetu, duhovno dijete ubojica s Bleiburga, unapredio je uništavanje hrvatskog naroda. Ovaj put ne trebaju rovovi i žica, ovaj put nisu potrebni mitraljezi i noževi. Ovaj puta nema ni oznaških popisa za ubijanje članova HSS-a i sve onoga što je moglo ugroziti vlast. Ovaj put imamo Linića, imamo Ostojiće, imamo Miranda, imamo ljude kao Fred i Kotromanović, imamo ministre čija imena niti ne znam.

Istini za volju, Hrvatska 15. svibnja 2013. je u gorem stanju nego Hrvatska 15. svibnja 1945. Netko je Križni put i preživio. Milanovića i njegovu kliku, to će samo Bog i Joža Manolić preživiti. Tužno je, žalosno je i grozno je, da je Hrvatska na rubu propasti. Jer Sanader je možda krao, ali ovi su gori i od Sanadera i od Koče Popovića i od Koste Nađa i od Sime Dubajića. Ubijaju duh, uništavaju gospodarstvo, a bogme da im se da prilika kao njihovim duhovnim očevima, ponovili bi Bleiburg i križne puteve i poubijali nas sve koji smo im oporba. Jer samo znaju uništavati i nemaju ni d od duše. Duhovni mrtvaci koji šire zadah svoje ideologije smrti i uništenja. A vi budale glasate za njih.

Spasi nas Bože ovakve vlasti jer je gora od svake prijašnje.
A onima koje su 1945. poubijali, utješi ih kako samo Ti znaš.

Pero Panonski

"Optimističan" pogled hrvatskog domobrana sve govori.

Kažu da sam ciničan, kažu da sam težak čovjek. Neki će reći onu krasnu riječ, zajeban. Nekako sam u razgovoru s prijateljem sjetio se da sam ciničan postao negdje 1998. ili 1999. Relativno premlad, ali sjećam se kad mi je jedna draga prijateljica tada rekla, da sve što izlazi iz mojih usta, sve je tako crno, ali doduše s dozom humorom, pa je nekako podnošljivije. Po mome skromnom mišljenju i koliko poznajem sebe, postao sam cinik jer su mi ljudi često obećavali, pa zatim izdavali vlastita obećanja, a ja sam bio optimističan i naivan, pa sam vjerovao tim tuđim obećanjima. Zato sam izbjegavam obećavati da ću nešto napraviti, iako stvar napravim. Cijeli svoj blesavi i pomalo beskorisni život pokušavam biti pošten. Genetika mi je takva.

Zašto ovakav uvod? Narodi Istočne i Srednje Europe vidjeli su u Europi neki ludi san. Pogotovo Hrvati. Za prosječnog mislećeg Hrvata, Srbija je uvijek bila i ostat će dio turskog commonwealtha, Srbija nije Europa. Kao što za Poljaka Rusija isto nije i ne može biti Europa. Hrvati su luđački za prve Jugoslavije gledali u Europu. Hrvati su pod Titom malo više gledali u Ameriku, ali bili su i dalje ludo zaljubljeni u Europu. Kada su ruskokomunističke gusjenice pregazile navedene dijelove Europe, san o Europi postao je lijek. Postao je sveti gral. Postao je nešto ludo. I tu leži kvaka. Ujedinjena Europa je desničarska ideja. Ujedinjena Europa je antikomunistička ideja. A ujedinjenje Europe provode ljevičari, nameću neku svoju Europu bez ukusa i mirisa. Sve ljude koje znam da su završili u eurobirokratskom aparatu u hrvatskoj kvoti su izraziti ljevičari. Tu je kratki spoj. Zato danas je ujedinjena Europa ne izumiranju. Zato jer za Istočnu i Srednju Europu, ovakva EU je jedna velika prevara.

Jer kada se sanjalo Europu pod komunističkom represijom, onda se nije sanjalo novog sovjetskog čovjeka. A ovo što EU predstavlja je isti drek kao sovjetski novi čovjek. Samo više nema tenkova, nego strane banke i strani kapital drži za gušu Istočnu i Srednju Europu. Crvena Armija i JNA su otišli. Kako stjerat strani kapital? Pravog kapitalizma zapravo ni nema. Jer Margaret Thatcher je u svojoj gospodarskoj politici imala jedan cilj, porazbijati monopole. Bio to monopol države, bio to monopol velikih firmi. Jedan DT/DTAG je monopolist, držeći za gušu Slovačku, Hrvatsku i Mađarsku. Kako stjerati kapital? Mađarska je, nažalost, budućnost Europe. Ta država lagano klizi u fašizam. A to čeka svaku državu u Europi. Jer "neprijatelja" ima na pretek. U našim austrougarskim susjedima, to su Romi. Na Zapadu, muslimani svih vrsta i oblika. Kada Nizozemci shvate da će im muslimani ubrzo postat apsolutna većina (a Nizozemci sporo kopčaju, ali kada shvate onda su okrutni), bit će vraga. Samo tko će kopat kanale onda?

Europska unija je babilonska tvorba. Iz pozicije biblijskog pisca, stvaranje nadnacionalnih carstava je šaka u oko Bogu. Povijest je pokazala da različiti narodi teško žive skupa. Međunacionalne tvorbe često umiru u ratovima u kojima je hrpa ljudi ostaje bez svega, zbog nekakve glupe ideje kao što da su Habsburzi bogomdani vladari, da je Jugoslavija prirodna tvorevina i tako to slično. Španjolska je u stanju raspada. Belgija je isto de facto raspadnuta. Škoti žele neovisnost. Irci-katolici u Sjevernoj Irskoj natalitetom šibaju u Ujedinjenu Irsku. Sastavni dijelovi Unije se raspadaju, a nekakva nazovi EU-elita bi stvarala novog europskog čovjeka.

Zato, jebeš Dan Europe. Označava uvođenje komunizma u jednu polovicu Europe.
Niti je EU naša Europa, niti su komunističke gusjenice išta bolje od onih nacističkih.
Narodi, oni koji su ostali istinski europski, a to su narodi Istočne i Srednje Europe, oni su prevareni.
Zapad će propast u svojoj dekadenciji, u svome babilonskom multikulturalizmu.
Jedna Slovačka će ostat na nogama, dok jedna Nizozemska će biti svašta, ali neće biti nizozemska.
Jebeš takvu Europu.

Pero Panonski

Ne volim kod našeg naroda tu jednu glupu odliku, a to je da je uvjeren da će netko drugi riješiti njegove probleme. Dobri Gospod Bog, EU, Arhanđeo Mihovil, strani kapital, vanzemaljci ili netko od te ekipe. Ja prosvjedujem s vremena na vrijeme. Nikad ne idem na gluposti profila "Occupy Croatia" ili nekakva takva gubljenja vremena gdje 10 ljudi tipa klaunovi iz Gradžanske akcije izvode svoje pizdarije. Ali bio sam u životu na relativno dosta prosvjeda. Zapravo, ja kao nekakav desničar sam često bio na nekakvim, uvjetno kazano lijevim stvarima.

Bio sam jučer na Trgu pet do podne. Slika je bila žalosna. Ekipa od PPDIV-a, desetak bedaka moga profila na suncu, nekoliko stotina znatiželjnih Zagrepčana u hladu, koji su valjda nadali da će biti showa, tipa da će policija nalupati prosvjednike. Tada sam bio ljut na cijelu državu. Mislim, sad je gore nego ikad. Prva misao, pa jebemu život, moram otići van. Ako je ovoliko ljudi došlo na prosvjed koje podržavaju najljući neprijatelji, primjerice Kaptol i homoudruge, primjerice braniteljske udruge i antife naporne, onda znači da nešto duboko ne štima s narodom! Kasnije se Trg popunio sindkalnom povorkom. Pa je ipak ličilo na prosvjed.

Čitam memoare Josipa Horvata. Horvat je bio između dva svjetska rata jedan od vodećih novinara u Hrvatskoj. Mason, liberal, ne podnosi Antu Starčevića. Pogotovo mrzi zagrebačku i sjevernohrvatsku purgeriju (malograđane), koja je bila stronghold pravaštva. Jedan od mojih pradjeda je baš bio pravi pripadnik toga sloja. Obrtnik, dovoljno novaca da uzdigne familiju, da ima glasačko pravo u Austro-Ugarskoj. Uspio je poslati moga djeda za učitelja, te moj djed ne samo da je završio srednju, nego je postao i diplomirani zrakoplovni izviđač u pričuvi, što je ipak visokoškolska kvalifikacija. Horvat kaže da purgerija pati od potreba za pravicom. Priznajem, ja isto patim od te lude potrebe. Pravice mora biti. Jedan drugi moj pradjed je bio pak srednje dobrostojeće građanstvo. Kada gledam ovoga moga obrtnika i ovoga moga kapitalista, draži mi je obrtnik, jer mu je bilo više do pravice. Ali da imam dijete, kako bih mu išta mogao danas pružiti? Moj djed je od malograđana skočio u srednje građanstvo, oženio se za kćer suvlasnika banke, moju baku. To mu je omogućio moj pradjed tišljar Mijo (piše se Mihovil, hihi).

Čitajući press ova dva dana, ispada da su sindikati velik problem. Daleko sam ja od fana vođe sindikata, ali za svoje članstvo, sindikati relativno rade dobar posao. Npr. državna i lokalna uprava je katastrofična, ali drže neki level radničkih prava. Ako se državnim službenicima spuste prava, to je put u provaliju. Naravno da privatni sektor pati, da privatni sektor je u groznom stanju, ali kakva je to logika da kad imaš dvije noge, a jedna je ranjena, da uzimaš pištolj i fino se samokresom upucaš u drugu nogu.

Zato ne razumijem tu šutnju. Mi idemo u ponor. SDP je kronično nesposoban. Ja to ovdje oduvijek pišem. Hrvatska je stvarno pred nestankom. Nizak natalitet, najbolji idu van (kaže mi danas kolega s prvog faksa da je sredio papire za Kanadu i da ide tamo, čovjek je veći nacionalist od mene, a ide van), ništa ne funkcionira, beznađe je. A ljudi odbijaju prosvjedovati. Dokaz da su Hrvati kreteni.

Nitko, pogotovo ovdje, ti ništa neće dati u životu. Po svojoj procjeni, kada gledam svoj život, nisam napravio ništa pretjerano pametno. Gledam si pretke. Koliko si ti ljudi bili sposobniji od mene. Kaže mi prijatelj, završio si fakultet. U ovakvoj Hrvatskoj, to je bezvrijedno. Žalim što nisam kriminalac. Istina, u Hrvatskoj je konkurencija velika, jer i država se bavi tom djelatnošću (ZAMP kao svijetli primjer legalne pljačke ili pak tiskani mediji kao najniži oblik prostitucije), ali kako da čovjek ovdje nešto privredi? Onda je bolje alanfordovski i robinhudovski biti pljačkaš. Svi koji imaju novaca su osigurani. Ne bih ja krao od bakica. Krao bih od onih koji imaju. A osiguranje nek isplaćuje.

Obećao sam sebi, do srpnja se odluči, ostati ili otići. Piši strukovnim organizacijama u inozemstvo. Neće biti lako, vrlo vjerojatno ništa od toga. Ali treba probat. Znam da će me psihički slomiti što uopće pišem ljudima vani. Kakva šteta. Ali što me ovdje drži? Svakim danom sam sve gora osoba. Ja sam brbljiv, od 1999. se dopisujem s ljudima širom svijeta. I moram reći da su ljudi normalniji od nas Hrvata. Mi imamo totalno iskrivljene vrednote.
A kad sve pogledam, Kanada je dozlaboga dosadna, fina i uređena zemlja, sa zdravom dozom perverznih cura.
Sve što Hrvatska nije.

Pero Panonski