Korak od sna

Mislim, ja sam miroljubiv čovjek. Ja sam stvarno napredovao u svakom pogledu što se tiče svoje tolerancije. Mislim, uvijek sam mogao razgovarati i družiti se sa svakim. To je stvar osobne prirodne. Nacionalist jesam. Za to je zaslužan rat. I tu nema puno. Jednostavno volim ovu zemlju više nego druge. Iako trenutno nemam previsoko mišljenje o vlastitim sunarodnjacima, tijekom povijesti uvijek se našlo genijalnih pojedinaca, koji su proistekli iz toga naroda. Teško je opisati nekome koji to tako ne doživljava. Nisam odgajan nacionalistički. Mislim da rijetko tko odgaja djecu da mu se govori da je Hrvat. Nakon 1971. u mojem domu su uglavnom teme nacionalne tematike bile negdje zabijene, kao što su knjige o Radiću, Starčeviću, nacionalne povijesti i slično bile zabijene u drugi red knjiga. Biblija nije bila na vidljivom mjestu. Hrvati su paranoičan narod. Da komunizam nije vrijedio i valjao svjedoči ta blesava činjenica da se literatura skrivala. Da je upala Udba, svakako bi je našla. Ali taj strah od očitovanja. Kao da su Starčević i Radić ikome ikada nanijeli zla. Prvi opčinjen institucionalnom borbom, drugi opčinjen pacifizmom.

Kažu da se sakupilo preko 700 000 potpisa. Ajmo reći da se možda netko potpisao duplo, možda netko stavio krive podatke, pa da bude onako strogi i svedemo broj na pol milijuna. Osmina stanovništva. Iziritirana bahatošću i prijezirom vlasti spram vlastitog naroda. Koji kažu, organizirat ćemo referendum, ali eto, mi to pravno ne moramo staviti u Ustav, ako prođe. Zdravstveni odgoj je pao zbog nepoštivanja procedure. Kakav prijezir bi osjećao Ante Starčević spram ove ekipe. Govorimo o čovjeku koji je bio posvađan s Crkvom, koji je bio računovođa zagrebačkih bordela, koji je živio pod mađaronskim krovom, koji je ljubovao s jednom zagrebačkom madam, dakle jedan liberalni čovjek, jedan čovjek širokih obzira, koliko bi prezirao ovu vlast jer ova vlast prezire a) hrvatskog čovjeka, b) proceduru i institucije c) prezire zdrav razum.

Znam dosta ljudi. Dijete sam starih roditelja, pa sam uronjen u dva svijeta, svoj i njihov. Oduvijek je bilo homo-populacije u Hrvatskoj. Još kako sam shvatio seksualnost, bio sam fasciniran činjenicom, da ih je dobar dio od stare gay ekipe u brakovima i da redovno imaju djecu. Ovi desno orijentirani te gay katolici, oni su uglavnom se nikad nisu ženili. Ludo odzvanjava kada se nekoga okruni kao "onaj peder i ustaša". Što sam čuo više puta. Ali od ove mlade ekipe, u mome svijetu, nikada nisam čuo izljev ljubavi spram vlastite zemlje ili vlastitog naroda. Narod ne moraš voljeti, ali voli zemlju, voli državu, kakva je takva, tvoja je. Ja se cijeli život, kako nekakav Hrvat, katolik, heteroseksualac svađam s cijelim svijetom i platio sam masnu cijenu za svoj osobnost i neki vlastiti izražaj, ali nikada nisam prestao voljeti ovu zemlju.

Jučer me je birokracija prešetavala. Na prokletoj i beskorisnoj burzi totalno bez potrebe, pa malo po općini za drugu stvar, pa sam danas dobio temperaturu od toga svega, pa sam preskočio rundu, pa ću na višu instancu ići u petak. Stvarno ne razumijem kako me može birokracija toliko zajebavat, kada sam nezaposlen, imam kikiriki prihode, ali vidjet ćemo što kažu ovi na Ministarstvu financija. Iskreno, kad su me prešetavali, samo mi je bila jedna stvar na pameti, moram emigrirati, ovo je prokleta zemlja. Koju ja unatoč tome, što nisam više ne znam što da napravim i kako da se pokrenem, ipak volim.

Sjedim u ponedjeljak na kratkoj pivici (sram me bilo, nezaposlen, a pije 0,3 pivu, mjesto da gradim prugu Brčko-Banovići ili da volontiram u Domu za nezbrinute SDP-ovce) i govorim nezaposlenim prijateljima tko je zaposlen i gdje je zaposlen. Svi su od reda zaposleni za državu. Bilo na redovnoj, bilo na 1600 kn crkavici. Jedna osoba radi za privatnu firmu. Koja je 80% radi za državu. Sve te ljevičarske platforme, sve te sanjejuras, svi ti skvičavci financirani su od države. Jedan prijatelj je odlučio otići u privatnike (naravno prodaja) i već je u minusu, iako je ludjak spretne ruke, pa mu držim fige da bude u tolerantnom minusu i da uspije. Ali, svi su nadoštuklani generalno na budžet. Ludilo, opće.

Presuda u Haagu? Neću o tome. Opet će Ameri malo vući, ako imaju neke koristi od toga. Rat s Muslimanima/Bošnjacima je možda od ponajvećih grešaka hrvatske povijesti. Ali svakako, nije samo naša krivica. Kvragu i rat.

Tužna, tužna je ovo zemlja. Ljudi se ne razumiju, rat i dalje nije gotov, birokracija svemoćna, gospodarstvo nemoćno, svi teže da se ubiju nekim opijatom, svi bi srkali budžet, nitko ne zna kamo i kuda i kako. Može li se izvući? Naravno da može. Samo se mora željeti izvući i imati pritom neki plan (Plan21 nije plan). Ovdje nitko nikada nema nikakav plan. Ako je život kao auto vožnja, onda je Hrvatska jedan veliki autobus u kojem vozač mijenja cd na radiju i ne drži volan, nego pušta autobus neka pleša na zavojitoj cesti dok putnici vrište od straha.

Bit će bolje.

Pero Panonski