...u indigo svijetu

Čekam ga u grijehu svake večeri
Više se i ne šulja
Slobodno me dira gdje ne smije



Često smo sjedili uz obale rijeke i razgovarali. Bio je suzdržan,no oči su ga izdavale. Predvidjela sam što me čeka,ali ipak sam ga voljela. Znao me je držati na lancu. Davati mi komadiće sebe sa sigurne udaljenosti. Mislio je da neću tražiti više, da neću posegnuti za nebeskim pričama i pamučnim snovima. Gledado me je, ali me nije vidio.
Petak je bio dan za pokazivanje. Obukao bi me u crvenu haljinu i stavio mi osmijeh na lice. On je bio u klasičnim crno-sivim tonovima s gospodskim manirima u rukavu. Bili smo školski primjer para.
Obitelji su bile zadovoljne, jer je ona znala kuhati i prati, a on je pametan i studira za liječnika. Imat će tri zdrava sina i kamenu kuću sa psom.
Međutim, ja sam prohodala, s vremenom i progovorila. Gledao me je u čudu, strahovao je od mojih glasnih misli. Iznenađen mojom strašću,mojom željom za dodirom,poljupcem,seksom.... Redovito me je stišavao u društvu.
„ On ju je istjerao, nije bila dovoljno dobra za njega...“ govorilo se... Ali nije, ja sam pobjrgla.
Ja težim visinama,a ti me vezivaš svojim nedjeljnim ručkovima, crvenim haljinama i obiteljskim sastancima.
Odlazim,dušo....jer ja sam nebeska ptica,iako slomljenih krila.....