...u indigo svijetu

Pretakati misli u vrčeve smisla...
Prekrasan je osjećaj.
Moj maleni je dvojnik zavladao životom zvanim cirkus,
Vuče klaunove za nos,u jednoj ruci zvrčka
U drugoj lažna emocija.


/kako sam zalupila sinoć vratima
Moja mala soba dugo je i tiho drhtala/

Mnoga lica posjeduju,postoje
Ali uvijek se ista namiještaju pred objektive...
Zašto me baš sada tražiš?
Ne,mi nemamo ništa s ovom predstavom.
Ja sam već preboljela nekog sličnog tebi.

Mnoge,mnoge su riječi prisutne.
Izgrađuju potpuno novu realnost,uokviruju
Slike koje želiš gledati.
Ne,ja ih ne poznajem.
Zabunili ste se ,gospon.

Ja sam samo priglupi umjetnik i bolujem
Za ljepotom.
Koju sve teže na svijet donosim.

Zanemarujem glavnu ličnost moje osobnosti,
Pa se dogodi da zalutam u magli privida.
Pokušam se uvjeriti da sam s ovoga svijeta,
Pa mi često uspije.

Odjednom krah.

Udarac o popločanu stazu slavnih,
Na nečijem M stoji žvaka...lijeno razmeljana, uklopljena.
Kako je prirodan osjećaj ležanja na ugrijanom tlu,
Raširiti se i čekati potplate i potpetice.
Mirisati nevremena,opranu pljuvačku,
izjebani beton ljudskosti.

Toplo je na dnu mojih strahova,ima toliko
Toga.
Mnogo priča,događaja i alkohola tu prebiva.
Sjede za stolom ucjene i kartaju se mnome.
Maleni dvojnik smije se ogledalu.

/a tvoje divno divno lice s druge strane
Pod upitnicima/

Tužno je kad posjeduješ nekoga.
Bez cijene,nisi ni kurva
istine,ni stvaran
želje,potrebe...glumim
Je li moguće da ni danas ne prepoznaješ
Laž?

Sjedimo na tronošcu,
Nas dvoje.....troje.
Ljulja se bitak,
Nestalna je ova stvarnost koju gradimo.
Ciglama punim nepoznata materijala,
Vezane još jednom divnom idejom o mladosti.

/Ali sutra me ne spominji me ne spominji
Molim te
Ali sutra me ne spominji jer ne postojim
Volim te/

Oplakujem,večeras,za mnoge....



Večeras nosim ruzmarin u cvatu, na grob
Mog nerođenog djeteta.
Udahnula sam sve teško izahnute patnje
I pojmila ih duboko u duši Indije.
Večeras,ljubavi,
Želim nositi snove,bolne i smrtne.

Zatvaram sve izlaze kojima do mene dopirete.

U trenu sumraka,samog utonuća vrele kugle,
Pri zvuku muklog trenja i piskutanja usahle zemlje,
Lepet krila odnosi sve zastore.
Negdje iznad moje glave,daleko i blizu duša
Mojih izgubljenih,
Propinju se trošni kazališni zastori.

Večeras ću iskreno zagrliti očaj,
Ljubiti svaku svećeničku halju,
Podati se i jednime gadu mog života.
I nema tvoje zaštite,nema ni tebe,
Jer pred Ocem sam uvijek sama.
A ljubavi,boli me.

Moja jedina tone.
Krepka, čista ljubav koja ju je nekoć nosila
Večeras ju utapa u mirisnom baršunu.
Spokojno je,gledati u oči voljenome koji te ubija.
Dok ga ti u mislima cjelivaš....


Živote,večeras si proklet mojim bolima.

Osjećam uznemirene duhove što
Krajevima svojih života u moje diraju se.
Izoštravaju se bijeli likovi,
Sva lica koja uz mene stoje.
Oni večeras kleče,Oče,pred svojim jecajima.
A ja u suzama naga pretačem se u emocijama.

Drhtim,ljubavi,pred istinom onog neba.
Pilje u mene mnoge oči,ali nijedne s ovoliko oprosta.
Drhtim pred tolikom ljubavi,jer ne zaslužujem,
Jer ju ne mogu ni pojmiti.
Jer je nisam vrijedna....

Večeras bolujem u tišini,
Bez glasa,bez pompe,tijelo mi neće služiti duši ovaj put.
Dočekujem grube noćne vjetrove što
Iz Sahare putuju nošeni vrtlozima vjere.
Pretrpjet ću noć,ljubavi.

Uz muklo trenje,novi udisaj Majke,još jednom rađa se jutro.

Nešto je sinoć u plaču nestalo.......

Munch


Već poznata kaotična stvorenja oko mene.
Smijeh se gura kroz oblake,
A oni negdje među sunčevim trepavicama.
Podsjećaju me da sam nekad tkala nevin život.

Pucaju niti Božjeg platna,
Sve nade kojima omatamo realnost.
I teško pronalazimo putove.
...jer osjetila snažno otupljuju.
Priroda odjebava svoje dijete.

Vijorit će se palme za svakog sljedećeg,Oče.
I prodavati sloboda za zemaljski kruh.
A ja, za ljubav spuštati glavu u međunožje,
Samo ne traži da gledam u oči.
Svaku moju kap majka Priroda će sakupiti. U dlanovima cjelivati.



Bol nas čini okrutnima,.....Oče....