...u indigo svijetu

I dalje je sjedio na klupici pognute glave
Ovaj put nije gledao za njom dok je odlazila
Suzdržao se od plakanja,
Barem na nekoliko trenutaka..

Razmišljao je o oblacima i puževima
Ali svaka misao je jednako završavala,pa je odustao
I dok je čekao nečiju poruku na svom jeftinom mobitelu
Zaboravio je da upravo izgubio sve što je imao...

Putem „kući“ brojao je kamene stupiće
To ga je prisjetilo na školu koju je napustio
I neke davne prijetelje koji ga sada ne pozdravljaju.
Nije se obazirao na čudne poglede prolaznika.

Stigavši do velikih zelenih vrata,nešto se u njemu gušilo
Neki grozni,stari osjećaj se vratio
Mrzio je to...to neobjašnjivo lupanje srca
Svaki put kad bi ulazio u svoj „dom“

Zakoračio je još jednom u tu prostoriju sa slikama
Slikama nekih prošlih ljudi,prošlih događaja
I glava obitelji je sjedio na svom starom mjestu,nepomično ga promatrajući
Mater familia ga je pitala nešto u vezi s hranom,nije se obazirao

Nastavio je brojati stupiće na ogradi velikog stubišta
Primjetio je da su danas neobično čisti
Zamislio je da opet ima svoju sobu i zakoračio u neku novu prostoriju
Nije sličila na njegovu sobu...nimalo

Visoke police s knjigama i stol za biljar zamijenili su njegovo djetinstvo
Nije se snašao u trenutku,ali je hrabro nastavio dalje
Tražio je jednu malu sobu u toj velikoj kuli
Jedinu sobu punu topline,zagrljaja,neprospavanih noći,suza i ljubavi...

Nije ju našao.....više nikad....
Brzo se okrenuo i zazvao ju..

Jednostavno ne može bez nje i ne voli kad ga napušta
On misli da bi to mogla biti ljubav,
Ali u školi još nisu učili značenje te riječi,pa nije siguran....