|
|
| < | svibanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
online
Moj mail:
paix.blog@gmail.com
Volim:
Glazbu
Čokoladu (the movie)
Čokoladu (the book)
Mitologiju
Stinga
Kavu s mlijekom
Moj laptop
Šetati
Spavati
Kestene
Njega
MOJ STARI BLOG
VOLIM ČITATI:
Anchi
Apple
Aries
Black Pearl
Blues Svezenski
Born to be wild
Clarisss
Dagoberhr
Detalj
EmptyHeartedGirl
Gedeon
In my place
Ima jedan svijet
Kaira
kiiiik
Krijesnica
Lakeisha
LondonSKY
Magicna Noc
Marsijanka
Mini Maxine
Muha
Nadobudan
Nemam pojma
Nikad kao Bane
Nihonkichigai
Pegy
SamohranaMajka
Siobhan
Staticna
Vitae
Zena zmaj
He runs and runs and runs. And when he's exhausted himself, he returns to me, puts his head in my lap and asks me to help him find a way to die.
FIELDS OF GOLD
You'll remember me when the west wind moves
Upon the fields of barley
You'll forget the sun in his jealous sky
As we walk in fields of gold
So she took her love for to gaze awhile
Upon the fields of barley
In his arms she fell as her hair came down
Among the fields of gold
Will you stay with me, will you be my love
Among the fields of barley?
We'll forget the sun in his jealous sky
As we lie in fields of gold
See the west wind move like a lover so
Upon the fields of barley
Feel her body rise when you kiss her mouth
Among the fields of gold
I never made promises lightly
And there have been some that I've broken
But I swear in the days still left
We'll walk in fields of gold
Jednom su mi rekli da nije dobro druge podređivati svojim željama jer tada na nekoj razini nesvjesno utječemo na njihove živote. Kao kad otpuhnete trepavicu ili vidite zvijezdu padalicu.
Ali istina je da ih mi ne podređujemo nama, samo zavaravamo sebe. Koliko ste puta u svoju budućnost uključili nešto ili nekoga i jednostavno se izjalovilo i ostali ste praznih ruku kad ste shvatili da se to neće dogoditi?
Ja volim planirati, razmišljati o budućnosti, dopuštati joj da me vodi, da joj se veselim… ali sve više i više shvaćam kako to baš i nije dobra ideja. Samo što vi sanjate ne znači da se taj netko/nešto s tim slaže.
Planirate kupiti nove cipele i jasno ste si zacrtali trenutak kad ulazite u dućan i kupujete ih. Ali dodđete tamo i shvatite da vas žuljaju i ne možete ih kupiti.
Planirate se zaposliti u velikoj tvrtki koja baš traži tek diplomirane ________ , ali ups… diploma vam neće u ruke.
Planirate s frendicom na more i vec ste kupili badić i isplanirali sve dane koje ćete tamo provesti, ali… frendica ne ide s vama. Odlučila se radije na put s dečkom.
Planirate dijete jer ste vec nekoliko godina u braku i zamišljate se kako ćete za godinu dana ljuljuškati bebu u kolijevci. Ali… baš vam je sada muž priopćio kako ne voli djecu i nema šanse da posije sjeme na ovom svijetu.
I mogu tako nabrajati u nedogled…
Bilo bi dobro da u jednadžbu budućnosti polako uvrštavate samo poznate varijable onakvim redoslijedom kakvim dolaze. Ja više neću riskirati nepoznanice. Kategorički odbijam planirati svoj život dalje od mjesec-dva unaprijed.
Sad mlatim praznu slamu jer mi neće uspjeti, ali ipak bi vrijedilo pokušati.
Paix je u životnoj školi naučila još jednu lekciju: Budućnost je jednadžba s previše nepoznanica. I na kraju često ne ispadne rezultat koji ste si zadali.
.
Gledala Paix jučer onu seriju na Novoj- Sex Inspektori. I Paix ostade šokirana.
Kao primjerak ženskog roda Paix se okomila na predstavnika muškog roda. Muškarci često misle samo na sebe (možda im je to u prirodi), ali on je bio kralj egoizma.
Prvo, nikad nije svojoj ženi govorio da je lijepa. A ženi koja mu je upravo rodila dijete nije naodmet da to čuje. Zašto je to tako teško? Ako da komplimet neće mu otpasti jezik, a i narasti će u ženinim očima.
Drugo, nema predigre. Zašto? Jer muškarcima ne treba predigra da se napale. Ženama, za razliku od njih treba, ali njegov stav je bio ''Who cares? Ima da se uzbudi čim joj ja the alfa muzjak priđem''.
Treće, njegov ego se lako povrijedi i ne žele ni pomisliti da žena ne doživi orgazam s njim. E pa sad… ako su imalo učili/čitali/slušali znali bi da otprilike samo polovica žena (ili manje) doživi orgazam tokom seksa. I da ako ne doživi orgazam ne znači da iznimno ne uživa.
Četvrto, on je nju prestao oralno zadovoljavati dvije godine prije nego što je ona prestala njega (za osvetu najvjerojatnije :p ). Kao gadi mu se. I onda mu je teta seksualna terapeutkinja objasnila da je u ženskoj Virginiji (you know what I mean) prisutno 10-15 vrsta bakterija, a dok se ljubimo nekoliko TISUĆA vrsta baketrija. Hahahahahahahahaha.
I tako Paix gleda te Engleze kako zapostavljaju svoje žene (jesam li spomenula da ju je i varao) i još to prikazuju na tv-u i mučno joj je. I postaje joj sve jasnije zašto većinu žena ''boli glava'' kad im se njihovi mužjaci žele približiti.
Eto, to su Paixini dojmovi od jučerašnje epizode. I da, ona je pisala o sexu. Remember this day. Neće se opet uskoro dogoditi. :))))
.
Znate li one scene iz filmova kad iskljuce zvuk i samo stave glazbu u pozadini i to daje neki dramatičan štih? Uvijek sam mislila da je to nemoguće ostvariti izvan filmskog platna, ali varala sam se.
Nabijem slusalice u uši, stavim na dovoljno veliku glasnoću da mi se isključe zvukovi okoline i dovoljno malu da ne izgubim sluh. I tad pustim Garyja Julesa i Mad World.
All around me are familiar faces
Worn out places, worn out faces
Bright and early for their daily races
Going nowhere, going nowhere
Their tears are filling up their glasses
No expression, no expression
Hide my head I want to drown my sorrow
No tomorrow, no tomorrow
Tad vidiš samo lica, lica u tom ludom užurbanom, okrutnom svijetu. I možeš svašta zamišljati... Kuda idu, o čemu razmišljaju, zašto su tako tužni? I prođeš pored njih da te ni ne zamijete, da ni ne shvate da su tvoje misli bile upućene njima. Za njih si samo vjetar kojeg su osjetili na koži, silueta koju su pogledali krajičkom oka samo da znaju da je moraju zaobići i miris koji im je poškakljao nosnice kad si prošao kraj njih. A oni ne znaju ni da postojiš.
I tad se i ja počnem pitati... Koliko sam puta jednostavno prošla kraj nekog, a da ga nisam primjetila ili još gore, koliko sam puta zanemarila nečiji krik za pomoć iz jednostavnog razloga... nisam ga vidjela.
Stvarno smo zaokupljeni sami sobom koliko god tvrdili suprotno.
Dobro kažu neki da je bitno očima nevidljivo. Treba gledati i srcem. Jasno ću vidjeti da netko ima crvenu haljinu na sebi, ali treba više da bih vidjela kako se ta osoba u tom trenutku osjeća i treba se više potruditi, a mi to više ne radimo. Grad je tako užurban da ljudi jednostavno isključe sve ostalo i gledaju samo ono materijalno, fizičko: pješaka ispred sebe treba zaobići, treba provjeriti je li zeleno svijetlo, ne zaboraviti sići na pravoj tramvajskoj stanici, provjeriti izlog nekog dućana. Sve drugo je.. sekundarno. Svi smo takvi, uključujuci i mene. Ja sam samo svjesna toga. Da promatram i da bivan promatrana. Kao i svi mi.
U pravu je Gary Jules... mad word it is...
.
Ulazim u dvoranu na predavanje. Kava iz automata u jednoj ruci, svježe izdanje 24 sata u drugoj ruci. Kolega me zeza da mi jos samo nedostaju papuče i pidžama bila bih ko tipični Amerikanac iz filmova. U šali ga lagano tresnem novinama po glavi. Do kraja predavanja pročitam novine i par puta se nasmijem profesoru jer se jasno vidi da je opet malo pocugao prije dolaska na predavanje. Slijedi kava s frendicom i šetnja gradom. Nevečer me možda dočeka iznenađenje i Dragi mi se pojavi na vratima prije planiranog.
To je više-manje opis mog petka. Volim petke i tad živim život koji sam oduvijek htjela. Još kao 15- godisnjakinja kad sam sjedila u svojoj sobi i sanjarila o velikom gradu i trenutku kad ću se barem malo izvući iz čahure u koju sam se nekako zatvorila. Željela sam se izgubiti u metropoli. Željela sam neprimjetno hodati ulicama, promatrati užurbanost ljudi i držati se na nekoj distanci od njih. Biti s njima, ali nikad jedna od njih. Približiti se onima sličnima meni, ignorirati one fancy površne i bahate.
Uspjela sam savršeno izbalansirati miran i povučen život s malo društvenosti, zabave i puno smijeha i zezencije.
Ovaj gore opis je bila moja ''the scena''.
Jeste li ikad zamišljali scenu u kojoj biste se u bliskoj budućnosti voljeli vidjeti? Ne mislim sad na daleku budućnost ili neke važne ciljeve u životu. Samo jednu običnu svakodnevnu scenu u kojoj želite biti. Ja sam uspijela svoju zamišljenu scenu pretvoriti u stvarnost. I sad zamišljam novu. Ne bi ljudi bili ljudi da se nečim u potpunosti zadovolje, zar ne? :-)
.