|
|
| travanj, 2007 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
online
Moj mail:
paix.blog@gmail.com
Volim:
Glazbu
Čokoladu (the movie)
Čokoladu (the book)
Mitologiju
Stinga
Kavu s mlijekom
Moj laptop
Šetati
Spavati
Kestene
Njega
MOJ STARI BLOG
VOLIM ČITATI:
Anchi
Apple
Aries
Black Pearl
Blues Svezenski
Born to be wild
Clarisss
Dagoberhr
Detalj
EmptyHeartedGirl
Gedeon
In my place
Ima jedan svijet
Kaira
kiiiik
Krijesnica
Lakeisha
LondonSKY
Magicna Noc
Marsijanka
Mini Maxine
Muha
Nadobudan
Nemam pojma
Nikad kao Bane
Nihonkichigai
Pegy
SamohranaMajka
Siobhan
Staticna
Vitae
Zena zmaj
He runs and runs and runs. And when he's exhausted himself, he returns to me, puts his head in my lap and asks me to help him find a way to die.
FIELDS OF GOLD
You'll remember me when the west wind moves
Upon the fields of barley
You'll forget the sun in his jealous sky
As we walk in fields of gold
So she took her love for to gaze awhile
Upon the fields of barley
In his arms she fell as her hair came down
Among the fields of gold
Will you stay with me, will you be my love
Among the fields of barley?
We'll forget the sun in his jealous sky
As we lie in fields of gold
See the west wind move like a lover so
Upon the fields of barley
Feel her body rise when you kiss her mouth
Among the fields of gold
I never made promises lightly
And there have been some that I've broken
But I swear in the days still left
We'll walk in fields of gold
''On/ona te voli te.''
''Znam''
''Kiša postoji''
''Znam''
''Onda zašto izgledaš kao da to ne znaš?''
''Znam da postoji, ali je ne osjećam''
Jeste li se to ikad zapitali? Znali ste nešto, ali znanje o tome vam ne donosi toliko zadovoljstvo. Tek kad osjetite kišu na dlanu, ne samo da znate da postoji nego je i osjećate, tad se osjećate potpunima.
Nije dovoljno znati. Možda bi trebalo biti, ali nije.
Znate da vam roditelji žele samo dobro, ali bolje je kad to osjetite na svojoj koži i kad vam to uistinu pokažu.
Znate da vas supružnici, cure/dečki vole, ali zapravo se osjećate voljenim tek kad vam to kažu u oči.
Duboko u sebi znate da ste pametni, ali osjećate se pametnim tek kad dobijete neku peticu.
I mogla bih tako nabrajati do nedogled.
Čudno je kako nešto znamo, a stalno nam se to treba dokazivati jer bi u protivnom izgubili vjeru to. Zapravo, evo vam razloga zašto sve više ljudi postaje ateistima… nema dokaza. U starim zapisima piše puno o Božjim čudesima i ljudi su tad stvarno vjerovali. Danas nema tih dokaza i nema vjere.
Tako se izgubi i vjera u ljubav. Kad si dugo u braku, izgube se nježnosti, izgubi se i ono ''Volim te'' i ako ga dugo ne izgovaramo ljubav postane samo nešto što postoji, ali ne i nešto što se osjeća na svojoj koži.
Mislim da se ja nikad neću zadovoljiti time. Želim osjetiti vjetar na licu, a ne samo znati da postoji, želim osjetiti kapi kiše, sunčeve zrake… Želim osjetiti poljupce, čuti ''Volim te'', osjetiti zagrljaje, gledati u dobru ocjenu na papiru.
Možda to nije dobro. Možda to nekim znači da mi vjera u nešto nije dovoljna. Možda. Ali znate što? Zašto bi bila? Ako ne mogu imati dokaze, potrudit ću se da vjera i znanje bude dovoljno. Ali ako mogu, želim ih.
.
Prije nekih tjedan dana sam mirno sjedila na terasi svog omiljenog kafića i pijuckala kavu s mlijekom kad sam začula neke glasne bubnjeve, a potom i ženski i muški glas koju su se nešto derali. Nije mi trebalo dugo da skužim da se radi o Prijateljima životinja ili nekoj drugoj sličnoj organizaciji. I iskreno, zgadili su mi se.
Da naglasim, ja volim životinje i svatko tko ih muči i kažnjava treba biti kažnjen. Čak i rijetko jedem meso jer ga ne volim. Ali kad sam čula kako ovi protestiraju, postalo mi je muka.
Naime, ti su ljudi doslovce ljudima vikali da su kukavice i stalno su skandirali ''Shame, shame, shame on you''.
Gdje su pogriješili? U par stvari.
Prvo, ako želiš nešto postići s ljudima, ne možeš to na silu i vikati im da su kukavice. Time ih se automatski odbije. Npr. odlični su mi oni tihi prosvjedi kad se ljudi zatvore u kavez ili kad se pokazuju one stravične slike mučenja životinja. E to bi već moglo imati uspjeha. Ali ovo što su ovi radili… došlo mi je da iz inata ubijem i pojedem neku kravu. Hiperboliziram naravno, ali ipak..
Drugo, ponašaju se kao da su superiorniji. Nemaju nikakvo pravo vikati prolazniku da ga treba biti sram i da je kukavica samo zato jer jede meso neke životinje koja je bila ubijena. Zašto se tako ponašati prema čovjeku čiji je jedini grijeh sto je samo došao u Konzum i kupio kilu pilećih bataka? Razumijem i potpuno opravdavam da se bore protiv mučenja životinja, ali ne i to da praktički prisiljavaju na vegetarijanstvo. Na žalost životinja, neke njihove vrste su uzgajane samo za hranu. Baš kao što se i neke biljke (naglašavam, također živa bića) uzgajaju za njihovu hranu.
Zato mi je ova akcija bila jedno neugodno iznenađenje jer na ovakav način neće ama baš ništa postići. Ako žele uloviti i kazniti gamad koja mučki ubija i muči životinje, trebaju se malo bolje potruditi, a ne se praviti boljim i superiornijim, a ponašati se na rubu barbarizma i lošeg odgoja.
Sad će možda neki reći ''Ali kad mirnim putem ne ide pa su morali biti malo agresivniji''. Ja kažem ''Ma da? ''
Zamislite ovo:
1. Kupite šampon od neke tvrtke koja svoje proizvode testira na životinjama. Tad vam netko priđe i mirno vam saopći što sve rade sa tim jadnim stvorenjima, pokaže vam par slika toga i tužno vas zamoli da ubuduće ne koristite taj šampon.
2. Kupite šampon od neke tvrtke koja svoje proizvode testira na životinjama. Tad vam netko priđe i počne se derati na vas da ste kukavica, zvijer i da se trebate sramiti što ste to kupili.
Kad biste prije prestali koristiti taj šampon? Ja bih sigurno u prvom slučaju.
Dakle, dragi moj, pokrenimo akciju ''Sloboda životinjama, pristojnost njhovim zaštitnicima''.
.
Dok sam neki dan ubijala vrijeme s 24 sata na predavanju, pročitala sam da je netko izjavio da je najbolji način kojim muškarac može osvojiti ženu toljagom po glavi i u pećinu. :-)
Sad bi se feministice javile i počele prosvjedovati, ali to nije potpuno netočna i nelogična tvrdnja. Naravno, svi se mi zalažemo za ravnopravnost u vezi, zajedničko donošenje odluka i sl. I sve to stoji, ali s vremena na vrijeme, mislim da svaka žena poželi da muškarac jednostvano preuzme vodstvo, uzme nešto u svoje ruke i jednostavno nas obori s nogu. Ponekad, kažem.
Postalo je popularno da žene prve prilaze muškarcima. To je super, ali ne za mene. On, homo sapiens masculinum bi se trebao potruditi oko nas. Mislim da nisam staromodna, ali samo volim i sviđaju mi se one stare manire. Možda gledam previše starih filmova iz vremena kad su kavaliri (btw., jel znate da kavalir dolazi od rijeci konj :P ) još postojali i znali držati curu/ženu kao kap vode na dlanu. Tad bi i najveci grubijani postali nježni poput cvjetića u blizini žene. Sjećate se Levina iz Ana Karenjine? On mi je bio najdraži lik i makar izvana grub, priprost, znao je kako dobiti Kittynu ljubav.
Ne kažem da nema toga i sad, ali to su već rariteti.
A i sad su drugačiji muškarci. Pomuče se prva dva tjedna da nekim cool forama osvoje curu i onda kad ''službeno'' postanu cura i dečko, prestanu se truditi i opuste se. Što je veeeelika pogreška jer je lako osvojiti curu. Prava misija je znati je zadržati.
Dakle, ozbiljno sam razmišljala da ja budem ta koja će konstruirati vremenski stroj i vratiti se stoljeće-dva unatrag. Ali.. predomislila sam se jer bi me tamo muškarac oborio s nogu i onda me zatvorio u kuhinju da mu kuham i rađam djecu. Zato sam se više usredotočila na ove današnje raritete. I nisam požalila. :-)
.
Znate li cijeniti ono što imate? Ili uvijek tražite nešto više? Ponekad bih se mogla smjestiti u drugu kategoriju.
Imate nešto i bili ste sasvim zaluđeni time, a nakon nekog vremena, zaluđenost prestaje jer nije onako kako ste očekivali da bude. I što radite? Pomirite se s time jer možda bolje ni ne može biti, možda je to ''bolje'' već utopija, nešto što ne može biti jer je preidealno. Ali… možda postoji bolje.
A kako znati? Da li zaista želimo riskirati?
Prikažimo to najglupljijim primjerom kojeg se sad mohu sjetiti. Dakle, ovako: Na sjevernom ste polu, hladno vam jer imate samo običnu košulju na sebi. Grije vas barem malo. Kako bi mi rekli ''bolje išta nego ništa''. Tad dođete do kolibe i imate dva izbora: Ući i izaći van s debelom bundom ili pak potpuno goli.
A možete ne ući i produžiti svojim putem. I što birate? Ako uđete i izđete goli, cijelog života ćete se lupati po glavi što ste ušli, a mogli ste imati barem onu košulju za koju tek sad shvatite koliko vam je značila. A ako uđete i dobite bundu, bit ćete sretni što ste dobro odabrali. A ako samo produžite dalje, s vremena na vrijeme ćete se ipak pitati ''Što bi bilo da je bilo?''
Da se to pita nekoga u filmu, odgovor bi bio jasan: '' Tko ne riskira taj ne profitira.'' Glavni junak bi ušao bez ikakvih pitanja (i vjerojatno izašao ogrnut bundom), ali što je sa stvarnim životom? Mi nismo tako hrabri da bi riskirali ono što imamo i ostali bez ičega. Osobito zato jer se bojimo da ćemo naučiti onu staru lekciju da nešto počnemo cijeniti tek onda kad izgubimo. U dva slučajeva ćemo biti nezadovoljni, a samo u onom jednom zadovoljni. 2:1. Tko bi od nas ljudi riskirao?
Onda se zapitate: kako jedan homo sapiens poput nas može biti zadovoljan i voditi ispunjen život?
Namjerno nisam stavila što je to ''nešto'' jer može biti puno toga. Neka materijalna stvar koju imamo i mislimo da možemo da možemo imati bolju, izbor fakulteta ili zanimanja, ljubav i životni partneri, prijatelji… bilo što. Od najmanje nevažne stvari do najvažnijih životnih odluka.
Koliko ste hrabri? Koliko ste spremni riskirati da izgubite sve što imate? Ili da dobijete što ste uvijek htjeli? Biste li se igrali s time?
.
Poslijednjih 6 mjeseci, dok trunem na ekonomskom fakultetu, shvatila sam da više ne čitam knjige (osim udžbenika), da ne pišem i da sam se prestala kulturno uzdizati. To je bila moja noćna mora, postati zadrti ekonomist koji samo misli na brojke i jedino štivo su mu ''osnove ekonomije''.
Ali opet… i dan danas ne znam dobro zbrojiti lovu u kafiću tako da nema straha od toga.
A to je sve bio i jedan od razloga zašto sam se vratila- ne želim zaboraviti ni staviti na stranu stvari koje sam prije voljela. A jedna od njih je bio i blog. Uz sve to, u vrijeme onih dana u mjesecu sam prilično nostalgična pa je to vjerojatno i drugi razlog moj povratka. Treći razlog je bilo nagovaranje sa svih strana.
I tako ja šećem Zrinjevcem , promatram ljude, razmišljam o svemu što se dogodilo u poslijednjih 6 mjeseci i shvatim da nemam s kime podijeliti moje misli i da to polako frustrira. Ne pišem dnevnik zato jer ne bi bio osobito zanimljiv, ali blog je savršeno mjesto za povremeno trkeljanje i ako mi se posreći, možda tu i tamo to neko pročita. A ako ne želi, ne mora. To je dobra stvar kod bloga. Slušaju te tj. čitaju samo oni koji žele. Ne moram gnjaviti frendove ili nekog drugog i ujedno se pitati jel im se stvarno da slušati mene ili su samo pristojni.
Zapravo svi to radimo. Ponekad slušamo nekog iz pristojnosti i samo kimamo glavo i govorimo da se slažemo. Kad mi netko dva sata drži monolog o jednoj te istoj stvari, poželim mu reći ''Ajd to napiši i objavi na blogu pa smo mirni i ti i ja.'' Ne samo da rješava frustracije, nego pomaže i da ispraznimo misli, prisjetimo se hrvatskog jezika (što nažalost, mnogima treba) i tad možemo mirno zaspati.
Sometimes you can't make it on your own, pjeva U2. Pa istina je. Sometimes trebas blog.
.
Ni sama ne znam koliko sam se puta nećkala oko povratka na blog. Nekoliko sam puta napisala povratnički post i onda ga izbrisala. Ali ovaj puta sam se sigurno odlučila vratiti. Ali.. ovaj sam puta ujedno i zaboravila username od bloga. Ironija na djelu. Nemam drugog izbora nego otvoriti novi blog.
I evo ga.
Evo link na moj stari dragi blog: KLIK
Možda me se neki sjete. A možda se ja s vremenom sjetim i usernamea
Nisam znala koje ime odabrati, a kako paix na francuskom znaci mir, pomislila sam ''Zasto ne?'' Ostat će dok se ne sjetim boljeg. Ili, ponavljam, dok se ne sjetim kako ući u stari blog
Dotad, s vama ce se družiti Paix.
.