
''On/ona te voli te.''
''Znam''
''Kiša postoji''
''Znam''
''Onda zašto izgledaš kao da to ne znaš?''
''Znam da postoji, ali je ne osjećam''
Jeste li se to ikad zapitali? Znali ste nešto, ali znanje o tome vam ne donosi toliko zadovoljstvo. Tek kad osjetite kišu na dlanu, ne samo da znate da postoji nego je i osjećate, tad se osjećate potpunima.
Nije dovoljno znati. Možda bi trebalo biti, ali nije.
Znate da vam roditelji žele samo dobro, ali bolje je kad to osjetite na svojoj koži i kad vam to uistinu pokažu.
Znate da vas supružnici, cure/dečki vole, ali zapravo se osjećate voljenim tek kad vam to kažu u oči.
Duboko u sebi znate da ste pametni, ali osjećate se pametnim tek kad dobijete neku peticu.
I mogla bih tako nabrajati do nedogled.
Čudno je kako nešto znamo, a stalno nam se to treba dokazivati jer bi u protivnom izgubili vjeru to. Zapravo, evo vam razloga zašto sve više ljudi postaje ateistima… nema dokaza. U starim zapisima piše puno o Božjim čudesima i ljudi su tad stvarno vjerovali. Danas nema tih dokaza i nema vjere.
Tako se izgubi i vjera u ljubav. Kad si dugo u braku, izgube se nježnosti, izgubi se i ono ''Volim te'' i ako ga dugo ne izgovaramo ljubav postane samo nešto što postoji, ali ne i nešto što se osjeća na svojoj koži.
Mislim da se ja nikad neću zadovoljiti time. Želim osjetiti vjetar na licu, a ne samo znati da postoji, želim osjetiti kapi kiše, sunčeve zrake… Želim osjetiti poljupce, čuti ''Volim te'', osjetiti zagrljaje, gledati u dobru ocjenu na papiru.
Možda to nije dobro. Možda to nekim znači da mi vjera u nešto nije dovoljna. Možda. Ali znate što? Zašto bi bila? Ako ne mogu imati dokaze, potrudit ću se da vjera i znanje bude dovoljno. Ali ako mogu, želim ih.
.
Post je objavljen 22.04.2007. u 23:05 sati.