srijeda, 28.05.2008.

Travellin' on far and wide (Episode: Ravenna- Rimini - San Marino)

Budući da smo zahvaljujući kolektivnoj neslozi kao razred bili "oslobođeni" prvog izleta u ovoj školskoj godini, za drugi su dogovori bili mnogo manjeg opsega i gotvo nepostojeći pa je per acclamtionem odlučeno da ćemo umjesto put Beča (gdje sam se ove zime tako lijepo udomaćila) krenuti u drugu nam susjednu državu i upoznati njenu verziju turizma koja se, bar sudeći prema mejstu u kojemu smo bili smješteni, pokazala iznimno komercijalnom i ofucanom. Jer nakon 8 sati viožnje i k tome još puna četiri školska sata odrađena prije puta nije bilo nimalo očaravajuće i(li) obećavajuće ugledati obrise riminija koji se ugrubo može opisati shemom hotel-gotel-dućan-hotel (uz pregršt štandova) s prevelikim brojem stranih turista i domaćih stranaca.
Samo putovanje proteklo je onoliko dobro koliko osmerosatno putovanje može proteći s time da smo jadni naivni kao i uvijek izvisili s muzikom koja je očito bila preopaka da bi se puštala imalo glasnije od kategorije jedva čujnoga (pitate se o opakim izvođačima? Cannibla Corpse? death metal? grindcore? Ne. Azra, Partibrejkersi i Hladno Pivo), a tek smo poslije shvatili da je glasnoća proporcionalana elementima istoka, seljaštva i nekvalitete u odabranom glazbenom (ne)djelu. Ipak, na sam se autobus ili iznimno tolerantnog i simpatičnog vozaa ne može požaliti,a nekim je i muzika sigurno odgovarala.
Hotel, koji je bio iznenađujuće pristojan, jelili smo s nekom, očito veoma dobro raspoloženom, francuskom nogometnom ekipom koja je uspjela manje il više indirektno postići ad se nitko od pripadnika ženskoga roda nije usudiou ući u lift, a i ulscima u sobe prethodila su objašnjenja kako nismo Francuzi i ne, nećemo silovati potencijalne žrtve i rasprodati im organe. Untaoč svim mjerama opreza, jedna je iznimno ljupka Francuskinja toliko lupala na vrata između naše i njene sobe da smo se pomirile s time da ćemo uskoro imati malo više životnog prostora nego kada smo došle, a Pil je od našeg susjeda jedno jutro dobila začuđen pogled pošto njemu očito nije bilo normalno vidjeti ju na balkonu u pidžami; on je naime, bio u boksericama.
Prva razgledavanja obavili smo u Ravenni gdje je najčešći komentar bio "pa zar nismo to već vidjeli" s obzirom na to da sve tamošnje ckve doista izgledaju tako slično ad je lako sti dojam da se cijelo razgledavanje zapravo vrti u krug oko jedne te iste građevine, a vidjeli smo i grob Dante Alighieri, s obzirom na "visok" prosjek razreda u hrvatskom jeziku svačiju omiljenu temu. Na slici obratite pažnju na "božju ruku", mislim da je sada konačno jasno koji je to izabran narod XD. (vjerojatno se malo slabije vidi =S).


A kad se gavinan azreda za vrijeme slobodnog vremena razbježala po dućanima i igraonicama, nas dvije (+H) zalutale smo na placcu i kupile kilo trešanja koje smo potom, u duhu neobaveznog putovanja s natruhom hedonizma, pojele sjedeći na glavnom gradskom trgu i promatrajući šaroliku gomilu. I nekako mi se, kad pomislim na Talijane, uvijek vraća onaj stih Parafa "Rijeka je zaražena, zarazila ju šminka, zarazio ju Trst" jer iako je Trst tu zbog malo drukčije simbolike, quidquid id est; alternativaca je tamo malo (ili su vještinu skrivanja razvili do savršenstva).
Nakon Ravenne odveli su nas na onaj kao "najzabavniji" dio izleta koji se sastojao od "Minimundus wannabe" parka minijatura s vodenim topovima i vrtuljcima za malu djecu. Naravno, vodenim su topovia neki i podlegli, ali je hit dana ipak ostala kontroverzna kugla koja unutra prvezan par za 2.1 s izbacuje 50m u visinu pa potom strmoglavo dolje, ali je njena upotreba ograničena na punojetne pa ću radi održanja duhova mirnima (a tamo se bila digla poprilična frka) zasada ostati na tome.
Poslije ta dva, relativno izgubjena sata, vratili smo se u hotel, a onda i famozni shopping koji se zahvaljujući genijanom tajmnigu povratka pretvorio isključivo u šalabajzanje po štandovim tragično nalik onima duž naše obale koje drže tragično slični doseljenici koji ne govore niti riječ engleskog.
Poslije večere uslijedio je obećani na izazak na plažu ispresjecanu ogradicama koje označuju koji komadić pripada kojem hotelu i toliko prepunjenu zabodenim stalcima za suncobrane da izgelda poput groblja kakve nove religije. Poučeni iskustvom od prošlonoćne šetnje kada smo velik dio plaže donijei sa sobom u hotel prilagodili smo odjeću i obuću (Marte XD) pomalo pustinjskim uvjetima i krenuli se ludo zabaviti.
I iskreno, prošlo je mnogo bolje nego sam očekivala . Doduše, uskoro jekraj mene umjesto Pil stajala gusarica spremna mijenjati školkice za alkohol (koje joj očito i nije pofalilo), a i ostatak je razreda doživo popriličan šok kada je jedan i neponovljivi dežurni pehist igrajući odbojku toliko iščašio rame da je završio na hitnoj, a ruka mu je još uvijek povezana (inače, pred manje od mjesec dana su ga ni krivog ni dužnog istukli ispred škole). Mora da je taj udarc doista bio veličanstven.
Tom nemilom događaju uslijedio je incident s jednim od lakalnih urođenika koji nam je uporno ponavljao sad već izlizanu "go to your bitch" a nije se tu radilo o nikakvoj usluzi već jednostavno o talijanskom engleskom. poslije toga zabava je nastavljena na "našem" dijelu plaže iako smo se veoma brzo vratili u hotel, moj gusar u popaljenim japankama udući ad su njene starke misteriozno nestale i još se misterioznije pojavile u hotelu. Sve u svemu sasvim solidno, gotvo pa i bolje od headbanginga uz zeleni čaj petkom u Big Rock Mami (više nam ne toče alkokol =S).
Slijedeći, ujedno i poslijednji dan, bio je rezerviran za posjet državi San Marino koja me doista oduševila podsjećajući me na Hum ili Motovun sa svojim uskim uličicama i utvrdom na brdu. Uz malo pješačenja isključivo prema područjima veće nadmorske visine, stigli smo vidjeti i iznimno pretencioznu izmjenu straže te poručati i prošetati se ulicama jedne od najmanjih država u Europe. Naravno, i ondje s nam svašta pokušali prodati, a ručak od dva sendviča i dvije pive platili smo preko 150 kuna od čega bi se kod kuće puno bolje najele, pogotvo iamjući u vidu pritužbe Talijana kako je kod nas sve skupo.
Što se tiče kupovine svojima smo najmilijima i sebi priuštile tonu oružja u vidu samostrijela (streljaštvo je najtrofejniji sport republike San Marino) i noževa oji se prodaju na svakom koraku.Majice ne bendove bila su naravno rezervirane za samo i jedino amo Tokio Hotel -.-.
Ipak, ono što najviše pamtim iz San Marina, a vjerujem da nisam jedina, svakako je muzej torture sa svojim originalnim eksponatima sprava za mučenje od kojih se većini okreće želudac pri čemu nimalo ne pomažu precizni opisi i crteži s uputama za uporabu iako moram priznati da mi je pri pogledu na jedan izložak srce malo brže zakucalo, ali iz sasvim drugih razloga.


A onda je došao red na novih 8 sati vožnje, nove pregovore oko muzike, pjevanje (pra)starih talijanskih uspješnica i na kraju tragičan rastanak na Delti gdj se odjednom za 200% povećao broj osoba iznad 18 i pasa.
Sve u svemu veoma pozitivo iskustvo i iako sam s vremena na vrijeme imala osjećaj da je putovanje samo moje i Pilino (err..recimo da se malo odvajamo) ostat će mi sigurno u lijepom sjećanju.

utorak, 06.05.2008.

Who saves me from hell? And who is my god? And where is my soul? (Questions right from the start)

Svaka se slobodna osoba, još od davnih dana, slobodno može prikloniti bilo kojoj religiji i to je nešto što svi bespogovorno prihvaćamo i njihove različitosti imamo na umu govoreći o vjerskim sukobima ili drukčijim načinima života. Opet, kao osoba koja je bila kršćanin i prošla kroz mnogo razmišljanja o izborima poput toga, čini mi se da su sve religije u nekim najgrubljim i najuopćenijim crtama iste. Jer, bit svake religije slična je i u temelju dobra; ljubav, mir, istina, ali oko te početne (pozitivne) ideje gradi se kult događaja i ličnosti, predstavljaju nam se razni idoli i razne dogme; da bismo došli do onog središnjeg čemu se želimo prikloniti pred nas se stavljaju zakoni, službe, uvjeti... toliko toga što moramo gotovo nasilno prihvatiti.
Ne predstvljaju li svi proroci u suštini isto samo su ih ljudi ogradili i razdvojili? Kako vjera zbog koje se vode ratovi može biti dobra? Zašto bi naš svijet morao na kraju biti uništen, a mi spašeni ili otjerani u bezosjećajno ništavilo? Zašto bi itko tko predstavlja ljubav, istinu, život morao sebe dokazivati spašavanjem iz ognja koji će nas progutati samo da bi zbog (od) njega mogli biti spašeni? Zašto bi morali biti kažnjeni za svoje grijehe? Ne postoji li ravnoteža već u ovom životu, mora li ona uopće postojati? Je li vjera samo još jedan bijeg od surove stvarnosti s kojom se svakodnevno susrećemo, još nešto što nam želi zamazati oči uvjeravajući nas da će biti bolje? A bolje će biti, naravno, ako poštujemo zakone koje su ljudi nametnuli, jer ako vjera i je od nekog višeg bića, od boga; propovijedaju je i zakone donose, ipak ljudi, poročni i okrenuti sebi i svom profitu kao što nam je to svima bliže ili dublje u prirodi. A opet, ako nam religija ne može pokazati put, što može?
Naravno, tu je i neizbježno pitanje smrti i onoga što za njom slijedi. Ima li raja, ako vjerujemo da ga ima ili nas čeka razočaranje? Hoćemo li uopće dobiti priliku da se razočaramo? Hoćemo li zbog sumnji gorjeti u paklu? Ima li uopće ičega poslije smrti ili bi i tako i tako trebali težiti ništavilu?Ako i nema, je li dovoljno umrijeti sretan tj. uvjeren da ćemo biti sretni poslije, čak i ako to nije istina? Može li smrt biti samo trenutak mimoilaženja budući da dok smo mi tu smrti nema,a kad ima nje nema nas, kako je tvrdio Epikur?
Znamo da naša tijela, u kojem god obliku, prije ili poslje postaju dio životnog kruga te da svaki novi organizam na neki način nosi dio nas u sebi jednako kao i energije koja ne može jednostavno nestati već samo promijeniti oblik. Možemo li stoga vjerovati u neku vrst reinkarnacije kada već dajemo dio onoga što smo bili drugim životima ili je to samo gorka realnost biološke ravnoteže i kemijskih procesa?
I tako, nevjerovanje nosi više pitanja od vjerovanja oblikujući tako još jedan paradoks po kome je čovjek koji se oslobodio stege religije i vjere još jače sputan strahom i neznanjem. A svemu tome u korijenu je osnovna ljudska potreba da shvati koja je njegova svrha i zašto li je uopće ovdje jer po tome se razlikujemo od životinja, po tome smo «sapiens», po želji da shvatimo svoju ulogu u toj čudnoj igri koju nazivamo životom. Naravno da vjera u više biće tu pomaže, naravno da je tada lakše objasniti ono u što ni znanost nije sasvim sigurna.
Ipak, većina prirodnih reakcija je spontana tj. nije im potreban vanjski poticaj da bi se dogodile, ali zbog nečega; možda ljudskom rodu tako slične egocentrije, mi odbijamo povjerovati da je i stvaranje svijeta, svemira, života započelo slučajno jer bismo time izgubili na važnosti. Kada bismo znali da ne postoji nitko «iznad» tko se za nas brine već da smo plod lančane reakcije potaknute slučajem ne bismo se više mogli smatrati posebnima i nadmoćnima. Zato trebamo religije, zato moramo u nešto vjerovati pa iako to ne znači da ćemo zboga toga biti bolji ili se okrenuti istini i moralu. Istina je individualna, savtko od nas ima svoju istinu; moral smo sami izmislili.
Kako onda znati čemu ćemo se okrenuti? Nekoj višoj slil, nerealnoj, onoj koja preuzima odgovornost zasigurno nam je najprivalčnije.
Zašto ne bi mogli jednostavno ostvariti ciljeve koje si zadamo i realno prihvatiti da sada možemo živjeti i biti sretni, a da ćemo poslije biti samo karika u biološkoj izmjeni tvari baš poput svega živog i neživog?
Jer smo ljudi; još uvijek u toliko djeca da trebamo nešto što bi nam pred surovom realnošću zatvorilo oči i činilo nas, makar prividno, bitnijima no što doista jesmo.

EDIT: ovo je pisano dosta prije, ali je svojevrsan odgovor na ovo valarauko pa eto ...