ponedjeljak, 14.01.2008.

Jabuke

"Voljela bih da nisam ono što jesam, voljela bih da jesam ono što nisam; ono što jesam ne mogu odrediti, ono što nisam ostaje mi daleko. Voljela bih da mogu biti oblak, ali sputana sam realnošću. Poslušala sam savjet; našla sam posao i sada brinem za sebe. Teško je, ali, ne govore li uvijek svi kako je život težak?"
Aurora spusti pero i zastane, prvo precrta poslijednji red ispisan nadasve sitnim rukopisom, a zatim uzdahne pa zgužva papir i baci ga u vatru. Uz izraz lica koji bi se mogao opisati jedino kao neka vrst gađenja prema samoj sebi, ona uzme nož i u pregaču stavi nekoliko crvenkastih jabuka. Već uvježbanim pokretom ona ih počne guliti dok je kora u spiralama padala na drven brodski pod.
«Izgleda da sutra isplovljavamo», progovori stara sluškinja koja je stajala na vratima uporno pokušavajući čuti razgovor njihove poslodavke s kapetanom broda koji je, na Aurorino veliko iznenađenje, bio poprilično daleko od predodžbe kakvu je stekla slušajući priče bezbroj puta ponavljane na dvoru. (Gdje mu je drvena noga, pitala se djetinje naivno, stojeći na drvenom molu pri ukrcaju).
«Već bi bilo i vrijeme», žena nadoda brišući ruke u vječno masnu pregaču, «više od tjedan dana trunemo u ovoj vražjoj luci.»
Aurora slegne ramenima i dobaci joj nekoliko jabuka pa joj se pridruži u poslu. Šutjele su; jedino što se čulo bilo je tiho pucketanje slabašne vatre u kuhinjskom kaminu. Sluškinja ju je promatrala s prijezirom, njene mlade ruke izranjavane od nesigurnih poteza nožem prvih dana rada koje su sada radile bez zastajkivanja. Nije ju voljela, nije ju voljela od prvoga dana, tu djevojku u predobroj haljini koja je prenevješto radila; vidjelo se na njoj da nije samo seljančica kakvom se predstavljala i sve je to u njoj izazivalo samo prijezir. Bila je strogo i prizemno odgojena i sigurna da samo tako odgojene djevojke mogu doista raditi; nikakve gospođice. Uz tu pomisao ona se namršti, a licem joj preleti izraz čistog gađenja.
Još joj jednom uputi zrikav pogled i ubaci u posudu poslijednju jabuku sa svoje hrpe.
«No, požuri se, Qu'essan, samo se tvoje jabuke čekaju», ona ju samozadovoljno prekori pa ustane i krene k spavaonicama ostvaljajući princezu da sama obavi ostatak posla.
Aurora opet uzdahne i ubaci novu jabuku u zdjelu, fiksirajući je pogledom. Pokuša na njih usmjeriti sav bijes, ali jabuke samo ostanu stajati u iskrzanoj drvenoj zdjeli, a jedina promjena na njima očitovala se u smeđim mrljicama na mjestima gdje su se doticale.
U stanju teške rezignacije ona ih počne rezati na sve manje komadiće. Na trenutak pomisli kako sve to i nije bilo toliko vrijedno, a sloboda i precijenjena. Bježala je da bi bila slobodna i što joj je to donijela? Samo bol i razočaranje, samo još jednu priču o idealima koje nije mogla postići. Ona bijesno baci jabuku među prije narezane komadiće i krene na palubu brišući ruke o pregaču baš poput stare sluškinje koja joj je i nesvjesno dala povod da pukne u tako brzo nakupljenom nezadovoljstvu. Još uvijek bjesna nagne se uz ogradu i pogled uperi u tamu mora ispod sebe koja je očito uvijek morala biti ovdje baš onda kada su njeni osjećaji bili uzburkni poput površine mora sama. U navali bjesnih misli i proklinjanja, kako same sebe tako i svih ostalih kiji su joj se u poslijednje vrijeme našli na putu, ona se uspije zapitati kada se poslijednji put osjećala sretnom. I začudi se kako li se brzo prisjetila; prisjetila se kako je prvoga jutra bila sretna vidjevši kako li je lijep dan, a nebo i more iste plave boje , kako je bila sretna kada je uspjela izvršiti zadaću bez da ništa uništi ili ozlijedi samu sebe (a tek je sad otkrila koliko je zapravo nespretna kada pored nje stalno nisu sluškinje koje bi joj mogle pomoći)... Njen se bijes i dodatno pojača kada shvati kakve li ju gluposti mogu razveseliti.
Boje i sunce? Pa nije li to samo stereotip? Biti uslužna sluškinja? Tko bi to htio? Ona rukom udari po ogradi.
Šakom joj prođe oštra bol te se ona svine, a na oči joj navru suze; možda i ne samo od boli. Svinutih koljena i još uvijek stišćući bolnu šaku ona okrene leđa moru i ogradi. Drugom rukom obriše suzne oči te se još jednom zapita treba li joj uistinu sve to, ne traži li opet od sebe previše. Misli joj se uspokoje poput mora poslije bure, a nova se spoznaja počne oblikovati u njenu umu. Možda doista i nije trebala više no da bude dobra sluškinja; pa sreća je sreća, zar ne? Nije bila tuđa krivnja što je ona novostečenu slobodu koristila da bi donosila krive odluke, to nije značilo da je sloboda loša. Niije se morala vraćati daleko u prošlosti da bi se sjetila kako se lako razočarati sobom...Nije to željela opet prolaziti, nije željela opet se uvjeravti da ničega nije vrijedna, a onda se zanositi pričama lijepih mornara koji su se kraj nje samo zatekli u pravome trenutku. A priče o oblacima brzo se riješila i shvatila kako to ne može slijediti. Lijepo je biti nesputan, ali živjeti se mora, a od zraka to još nitko nije uspio. I mnogo ju je spona sputavalo kojih se nije mogla riješiti tako lako; sputavala ju je realnost, napokon je shvatila. A od realnosti se nije mogla osloboditi niti je mogla preletjeti ponor između onoga što je oko sbe vidjela i onoga što joj je onaj tako prisan glas govorio. Morala je za sebe preuzeti odgovornost, a nadnaravne sile poput vjetra umjesto nje to sigurno neće učiniti.
Ona protrese glavom kako bi bol u ruci nesvjesno zamijenila onom emocionalnom kada se prisjetila Renor. Zapita se što li je nju natjeralo da ju onako ostavi i koje li je borbe sama sa sobom vodila. Je li Renor D'Issan sada bila sretna? Nije znala, kao što nije znala što bi trebala osjećati; treba li joj oprostiti ili je jednostavno, u bolu, zaboraviti.
Ona se vrati u kuhinju i nastavi rezati jabuke.
«Ne valja razmišljati previše dugoročno», pomisli, «sada je najbitnije da štrudel bude dobar.»

EDIT: Iako se nitko ne može mjerit s mojom nonom, moram priznati da i Pilgrim radi poprilično dobar štrudel XD

petak, 04.01.2008.

Palach

"Jan Palach (11. kolovoza 1948. - 19. siječnja 1969.), češki rodoljub, student filozofije na Karlovom sveučilištu u Pragu. Nakon invazije pet zemalja Varšavskoga pakta na Čehoslovačku (1968.), Palach je 16. siječnja 1969., usred Praga sam sebe zapalio i tako postao simbolom suvremene borbe Čeha i Slovaka za slobodu." (Wikipedia)

Ipak, kada nekome od riječke mlađe, ali i one malo starije, populacije spomenete Palach većina će odmah znati da se radi o kultnome klubu u Kružnoj ulici koji ovih dana navršava četrdeset godina otkako je otvoren, najprije kao studentski klub, a poslijednjih deset godina i kao multimedijalni centar.
Iako se ne radi o nikavom posebno dobro uređenom ambijentu ( iako se nakon nedavnog preuređenja i na tom polju klubu može dodati plus), a sa stanovišta nekoga tko sluša normalan metal i rock ne mogu baš ni izbor glazbe pohvaliti osim u rijetkim prilikama kada smo i tamo znali čuti nešto što bi okarakterizirali doista kvalitetnim, Palach u gradu Rijeci ima poseban značaj.
Naime, unatoč svim pokušajima da se održi imidž Rijeke kao alternativnog grada i doista velikog broja mladih koji bi se u te i takve skupine mogli svrstati, činjenica je da ta ista mladež i nema mnogo mjesta na kojima bi mogla provoditi večeri pogotovo ako žele izbjeći komercijalu i narodnjake (tragično, ali postoje primjeri dobrih mjesta koja su se preorijentirala na razne Dare Bubamare isl.), a možda čak i otići nekamo gdje ih neće baš svi gledati čudno zbog crnine, šminke ili frizure. I tu dolazimo do Palacha koji je oduvijek bio i ostao mjesto na kojemu su se sve vrste alternativaca mogle osjećati kao kod kuće. S obzirom da je slušanje metala u našoj obitelji nekako prijelazno ( to nam je u krvi ) i moj je otac u danima svoje mladosti odlazio u Palach, a već je onda to bilo jedno od rijetkih, ako ne i jedino mjesto gdje se takva vrst glazbe puštala.
Naravno da je danas situacija mnogo drukčija i da možda starijima svo to vrijeme izgleda, iz današnje pozicije, mnogo bolje nego je doista bilo, ali činjenica ostaje da su generacije metalaca, punkera i sličnih učinile Palach kultnim i omiljenim mjestom gdje su uvijek mogli otići i biti kakvi jesu, ali ne progonjeni čudnim pogledima.
Ono što me potaknulo da napišem sve ovo zatvaranje je Palacha koji i službeno prestaje raditi od 7.1 ove godine, a sve zbog uobičajenog prepucavnja na razini grad – vlasnik potaknuto ničime osim profitom kojeg u klubu očito nema dovoljno. Naravno sada slijede razne isprike i objašnjenja, priče o klauzuli o radnom vremenu i zvučnoj izolaciji, ali na kraju krajeva sve se svodi samo i jedino na novac.
I bilo je tužno danas zadnji put sjediti tamo savršeno svjesni da više nećemo dolaziti poslije škole niti sjediti na klupicama po sunčanu vremenu dok se ostatak vječno prisutnih metalac nabacuje lopticom ili barem nešto slično.
Na kraju krajeva, mnogi su mladi bendovi dobili priliku svirati upravo u Palachu, a tamo su se i veoma često održavali razni performansi ( festival nove umjetnosti održan je krajem 2007.) tako da se moglo doista svašta vidjeti; od prijatelja prvi put na pozornici ( yep, na ovogodišnjoj Gitarijadi sudjelovao je jedan od članova Freak cluba) do feminističkog punka i čovjeka koji ima golu ženu u hladnjači (performans, naravno), dok je podlijednja ideja bila postavljanje spomenika Parafima tj. riječkom valu punka čiji su se znaci života s vremena na vrijeme baš tamo mogli vidjeti.
Duh pravoga Palacha odumro je odavno, izgleda da će sada kapitalizam pojesti i ono što smo pod tim imenom, kao barem djelić mladenačkog bunta i samosvijesti, poznavali.