Marketing
Palach
"Jan Palach (11. kolovoza 1948. - 19. siječnja 1969.), češki rodoljub, student filozofije na Karlovom sveučilištu u Pragu. Nakon invazije pet zemalja Varšavskoga pakta na Čehoslovačku (1968.), Palach je 16. siječnja 1969., usred Praga sam sebe zapalio i tako postao simbolom suvremene borbe Čeha i Slovaka za slobodu." (Wikipedia)
Ipak, kada nekome od riječke mlađe, ali i one malo starije, populacije spomenete Palach većina će odmah znati da se radi o kultnome klubu u Kružnoj ulici koji ovih dana navršava četrdeset godina otkako je otvoren, najprije kao studentski klub, a poslijednjih deset godina i kao multimedijalni centar.
Iako se ne radi o nikavom posebno dobro uređenom ambijentu ( iako se nakon nedavnog preuređenja i na tom polju klubu može dodati plus), a sa stanovišta nekoga tko sluša normalan metal i rock ne mogu baš ni izbor glazbe pohvaliti osim u rijetkim prilikama kada smo i tamo znali čuti nešto što bi okarakterizirali doista kvalitetnim, Palach u gradu Rijeci ima poseban značaj.
Naime, unatoč svim pokušajima da se održi imidž Rijeke kao alternativnog grada i doista velikog broja mladih koji bi se u te i takve skupine mogli svrstati, činjenica je da ta ista mladež i nema mnogo mjesta na kojima bi mogla provoditi večeri pogotovo ako žele izbjeći komercijalu i narodnjake (tragično, ali postoje primjeri dobrih mjesta koja su se preorijentirala na razne Dare Bubamare isl.), a možda čak i otići nekamo gdje ih neće baš svi gledati čudno zbog crnine, šminke ili frizure. I tu dolazimo do Palacha koji je oduvijek bio i ostao mjesto na kojemu su se sve vrste alternativaca mogle osjećati kao kod kuće. S obzirom da je slušanje metala u našoj obitelji nekako prijelazno ( to nam je u krvi 
) i moj je otac u danima svoje mladosti odlazio u Palach, a već je onda to bilo jedno od rijetkih, ako ne i jedino mjesto gdje se takva vrst glazbe puštala.
Naravno da je danas situacija mnogo drukčija i da možda starijima svo to vrijeme izgleda, iz današnje pozicije, mnogo bolje nego je doista bilo, ali činjenica ostaje da su generacije metalaca, punkera i sličnih učinile Palach kultnim i omiljenim mjestom gdje su uvijek mogli otići i biti kakvi jesu, ali ne progonjeni čudnim pogledima.
Ono što me potaknulo da napišem sve ovo zatvaranje je Palacha koji i službeno prestaje raditi od 7.1 ove godine, a sve zbog uobičajenog prepucavnja na razini grad – vlasnik potaknuto ničime osim profitom kojeg u klubu očito nema dovoljno. Naravno sada slijede razne isprike i objašnjenja, priče o klauzuli o radnom vremenu i zvučnoj izolaciji, ali na kraju krajeva sve se svodi samo i jedino na novac.
I bilo je tužno danas zadnji put sjediti tamo savršeno svjesni da više nećemo dolaziti poslije škole niti sjediti na klupicama po sunčanu vremenu dok se ostatak vječno prisutnih metalac nabacuje lopticom ili barem nešto slično.
Na kraju krajeva, mnogi su mladi bendovi dobili priliku svirati upravo u Palachu, a tamo su se i veoma često održavali razni performansi ( festival nove umjetnosti održan je krajem 2007.) tako da se moglo doista svašta vidjeti; od prijatelja prvi put na pozornici ( yep, na ovogodišnjoj Gitarijadi sudjelovao je jedan od članova Freak cluba) do feminističkog punka i čovjeka koji ima golu ženu u hladnjači (performans, naravno), dok je podlijednja ideja bila postavljanje spomenika Parafima tj. riječkom valu punka čiji su se znaci života s vremena na vrijeme baš tamo mogli vidjeti.
Duh pravoga Palacha odumro je odavno, izgleda da će sada kapitalizam pojesti i ono što smo pod tim imenom, kao barem djelić mladenačkog bunta i samosvijesti, poznavali.
Post je objavljen 04.01.2008. u 20:21 sati.