ponedjeljak, 30.06.2008.

The Circle...

Sjedile su. ili to možda nisu bile „one“ već „oni“. Ne sjećam se. Sjećam se sunca u njihovim dugim kosama i osmijeha na njihovim licima. I kako su sramežljivo smanjivale prostor među svojim tijelimA. I sjećam se promatranja tog prizora s osmijehom na licu i pomisli kako je svijet možda ipak ljepši nego li se čini. Odmah potom uslijedio je i malen ugriz ljubomore; moju ruku nije imao tko držati.
Tih se dana zamračilo nebo, a tišinu prekidao zvuk grmljavine. Oluje su bile ljetne i she, a pune elektriciteta, posvuda se pričalo o požarima. Vatra, crvena, živa, proždiruća. Nije teško zamisliti njen odsjaj u mojim očima koje su ju pratile kao da pripadaju hipnotiziranu čovjeku. Još uvijek sam ih ponekad viđala, možda su i one voljele vatru; možda su poznavale neku koju ja, sama, nisam mogla pojmiti. Ali tog je ljeta sve gorjelo, a ni sva bujica suza koje su čekale da budu isplakane nije mogla nimalo ugasiti požar koji kao da e dolazio iz utrobe Zemlje umjesto sa neba.
Uskoro su oluje prestale, a počele suše.Zapravo i nismo daleko odmakli; vatre su i dalje gorjele, a ljudi paničarili. Ovoga se puta čekalo da zaplače nebo, ali ono nekako kao da nije moglo prizvati dovoljnu bol. Na zemlji je zato, boli bilo i više nego dovoljno. Osim vatri, bjesnjeli su i ratovi, ali kao da je to već bilo nešto novo.
A onda je došla jesen i nebo je konačno proplakalo; bol je očito dosegnula gornju granicu.. Ne, poplava nije bilo iako se činilo da nas katastrofe ne štede. zemlja je bila mirna, a ljudi…ljudi nikada nisu mirni. Gradovi su se ponovno napunili, ljudi ponovo zamijenili lagodnost odmora za stres i brige. Prijatelji su se nalazili, ljubavnici rastajali, a nove su brige kucale na vrata popraćene niskim temperaturama. Opet su sjedile na klupi, svaka noseći svoju torbu. Razmak među njima kao da se opet povećao, a sunce u njihovim kosama bilo je samo krajnji odsjaj onog nekadašnjeg.
Zima je bila hladna, ali uglavnom bez snijega. Uglavnom su padale kiše, a ljudi su još uvijek žurili, ali sada zaogrnuti mnogočime osim nesigurnosti i straha. Opet se pričalo o ratovima, a sve su tekovine novoga doba oskudijevale u napajanju. Cijene su vrtoglavo rasle, temperature sve više padale, a povremeno bi se pojavio i snijeg. Maleni kristalići prekrivali su travnjake i ulice, ali ne kao ukras već kao smetnja.Nisam vidjela niti jednog snjegovića, samo čepove i igle zakopane us snijegu. Nisu razgovarale. Tišinu među njima nije trebalo čuti da bi postala opipljiva. ljubomora je ustupila mjesto tuzi, a kristalići u snijega na njihovim obrazima izgledali poput suza. Ili to možda i jesu bile suze.
Priroda se počela opravljati, a sunce se opet probijalo nad sivim gradom koji se još uvijek doimao hladnim. Sada nije bilo katastrofa, a ratovi koji su se neumorno vodili s pojavom su prvog cvijeća došli u drugi plan. Možda sada šetaju šumama, mislila sam; možda u nekom drugom društvu, nadodala bih. Temperature su rasle, opet je bilo ugodno postojati, a vedra je atmosfera nekako i onima najtvrđa srca brige bacila s leđa. Licem mi je i nesvjesno preletio osmijeh kad sam ih spazila na onoj istoj klupi na kojoj su se već vidjeli znakovi propadanja. Vikale su, mahale rukama, ali opet im se sjaj nazirao u očima. Očito je svima došlo proljeće.
uskoro sam opet gledala vatru i igra njenih mnoštvo ručica nikad mi se nije činila privlačnijom. Ciklus se ponavljao; samo je par na klupi ostao konstanta. Moju ruku još uvijek nije imao tko držati; one su se opet sramežljivo osmjehivale jedna drugoj ( ili možda ipak jedno drugom?).
Sklopila sam oči i počela pripreme za sezonu kiša; njih ću dvije još mnogo puta vidjeti.

Posvećeno mojoj dobroj prijateljici Kindred...

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.