četvrtak, 26.04.2007.

Tehnologije: za i protiv

Taj naslov bila je tema Znanstvenog kafića (svojevrsnog okruglo stola) održanog 3.dana Festivala znanosti u Rijeci na kojem su sudjelovali Dinko Zorović, Bruno Čolić i Korado Korlević kao osobe koje su vodile raspravu i odgovarale na pitanja publike koju su uglavnom činili profesori i studenti, ali se mogu pohvaliti i da su u svoj toj masi sjedile i dvije petnaestogodišnjakinje u crnim majcama s velikim kosturima i pozorno pratile sve izgovoreno kako rasprave tako i predavanja profesora Korlevića o svemirskim torpedima koje je tomu prethodilo. Naravno radi se o Valentini( the Pilgrim) i meni koje smo se otputile tamo na preporuku naše profesorice iz fizike i oduševile se.
Mene osobno, kao nekog podložnog filozofiranju (što je i ovdje poprilično očito), cijela je rasprava doista oduševila, pogotovo veoma izravan i iskren pristup profesora Korlevića koji je na neki način u većini pitanja preuzeo glavnu riječ te bez ustezanja govorio o svojim razmišljanjima i predviđanjima koja su nimalo optimistična, ali nažalost djeluju sve realnije.
Nakon uvodnog predstavljanja sudionika i njihova kratkog promišljanja o zadanoj temi rasprava ja započela prvim pitanjem, odnosno razmišljanjem u kojemu je tehnologija uspoređena s nožem, odnosno činjenicom da može, ovisno o tome u čijima se rukama nalazi, biti veoma korisno oruđe kao i veoma opsno oružje.
Od samog početka do kraja, kojeg mi nažalost nismo vidjele jer nas je čekao, bar mene, neophodni šprint do autobusne stanice kako se ne bih na Krk vraćala pješke, rasprava je bila iznimno zanimljiva i dinamična, a dotakla se doista svega, od edukacije, općeg stava o tehnologiji, problema koje nosi kapitalizam, potrošnje planeta itd. pa do samog odnosa tehnologa prema proizvodu i promišljanju trebaju li oni ili sociolozi razmišljati o utjecaju tehnologije koju proizvedu, a razgovaralo se i o rješenjima problema koje tehnologija, odnosno naša ovisnost o njoj nosi.
Iako je zaključaka bilo mnogo posebno se nameće onaj apsolutno sveprisutan kako su ljudi veliki paraziti i kako svime što činimo nagrizamo svijet na kojem živimo i kako nam nikakva tehnologija u tome ne može pomoći već da postoji mogućnost da nas je upravo ona, odnosno njen mahniti razvoj pojačan divljim razdobljem kapitalizma u kojem živimo tamo odveo. Uz mnogo iznesenih stavova o raznim temama kao rješenje nametnula se pogotovo edukacija koja bi nas potakla da tu tehnologiju koja je samim time što u nas stvara ovisnost još od gotovo najranije dobi postala problem počnemo doživljavati drugačije te da se usmjerimo i na druge stvari ne gubeći kontakt t s ljudima jer sve smo češće očevici toga kako nam kompjuteri, tv i playstation postaju najbolji prijatelji u najranijoj dobi pri čemu djeca gube neke osnovne socijalne karakteristike i znanja te kako nam postaje potpuno normalno provesti dane i sate priljubljeni uz razne monitore.
Također, s obzirom na društvo u kakvom živimo, gdje novac igra sve veću i veoma dominantnu ulogu treba sagledati tehnologije koje razvijamo i u tom pogledu kupovanja apsolutno svega i sve većih razlika među društvom zamišljajući ubrzo kako će se novcem moći kupiti mnoge razorne tehnologije jednako kao i one dobre koje nažalost neće biti dostupne svima upravo zbog idtog, odnosno novac koje će kompanije tražiti da bi sačuvale monopol i utjecaj.
Osim edukacije, kao izlaz vide se i udruge građana kao i želja za poboljšanjem jer svi mi čineći sitnice kao pojedinci možemo poboljšati situaciju iako i sami već jako potpadamo pod utjecaj tehnologije o kojoj smo svi na višoj ili nižoj razini ovisni.
Zapravo je ono što se nametnulo kao zaključak nešto što se često nameće kao rješenje svih problema, misliti svojom glavom, suprotstaviti se, uzdignuti svoj glas pa koliko bio mali.

"Out beyond the new frontier
playing god without mercy, without fear"
jer tehnologija je što više napreduje sve više i igranje Boga, bez granice i pogubno iako možda samo hir nekoga tko ima novac ujedno i
problem za milijune.

petak, 20.04.2007.

Iskrenost

Od malena nas uče da budemo iskreni. Zapravo, čim dosegnemo određenu dob u kojoj smo sposobni razmišljati mimo pravila prvo što nas uče jest da ne lažemo, a i kazne za laganje uvijek su najgore kao i razočaranje roditelja kada shvate da im nismo rekli istinu.
Ipak, što smo stariji to više shvaćamo da ipak nije sve u iskrenosti i da svi prije ili poslije lažu pa radilo se tu samo o uljepšavanju istine, dobronamjernim ili nekim većim lažima. na primjedbu kako su nas suprotno učili obično će tada reći kako je sve to u dobroj namjeri ili prijeko potrebno, kako ne moraju svi sve znati ili kako je neke stvari jednostavno bolje ne izreći na glas iako to znači nekoga sustavno obmanjivati, držati ga u laži.
I kako da onda znamo kada je laž opravdana a kada treba biti iskren?
Svijet nije crno-bijel, u nijansama je sive, a sve se može gledati iz dva kuta i samim time, odluka je teža jer moramo se osloniti na svoju savjest, a kako znati je li i ona iskvarena našim osobnim željama i strahovima ili je doista ostala onaj glasić ispravnoga koji viče preko svake loše odluke.
Činjenica je da istina boli te da je moguće biti preiskren, no opet lažemo li da bi nekoga zaštitili od onog što je realno nanosimo mu možda i veću štetu od emocionalne povrijeđenosti koju nosi istina izrečena na glas.
Koliko god to bilo teško treba reći istinu, povrijediti nekoga ako treba ali ga ne puštati u lažnom uvjerenju, ne činiti djelić njegove stvarnosti nestvarnim ponižavajući tako i njega i sebe samoga.
Koliko god boljela, istina je ipak dobrodošla i prijeko potrebna, tjera nas da se trgnemo, zaboravimo lažne nade, suočimo se sami sa sobom i promijenimo ono što ne valja, pregrizemo ponos i pomognemo si.
Što laž traje duže i istina više boli, što je laž veća to je veća i učinjena šteta, a istina potom dolazi u trenutku slabe samokontrole kao nešto loše, kao argument protiv te tako uništava prijateljstva koja, zasnovana na lažima, možda to i nisu bila.
Ljudi znaju što žele čuti, ali ne treba im to reći samo jer je to lakše ili jer to ne boli jer time se ne postiže apsolutno ništa. Koliko god bilo strašno treba izreći svoje prave misli ili barem se ne služiti obmanama već mudro šutjeti, dok iza izgovorene istine, makar nenamjerno, treba stajati.
Često, ljudi će posegnuti za istinom i željeti ju čuti, ali shvativši da ona nije ono što su očekivali da će ona biti postaju povrijeđeni i razočarani, ljuti i počinju optuživati one kojima je do njih bilo dovoljno stalo da se potrude biti iskreni. U silnoj povrijeđenosti zbog vlastite nesposobnosti prihvaćanja sebe samoga tada se kidaju veze, a ostaju duboki tragovi.
Istina boli, ali laž i obmana vode u opuštenost koja postaje trulež, crnilo neprihvaćanja onog što nam ne paše, propast karaktera, a to ne pomaže nikome.
Uvijek se sjetim onog od Pantere :
"Honesty born in me
Heresy"
i shvatim kako je to zapravo točni jer i globalno gledajući ljudi koji govore istinu danas prolaze jednako loše pooput heretika u srednjem vijeku, a danas ima i gorih stvari od spaljivanja.

subota, 14.04.2007.

Darkwood

Toponim. Valjda, geografija mi nije jača strana, ili hrvatski...što već..
Kako god, kultno stripovsko mjesto. Mala močvara s otočićem na kojem je koliba u kojoj žive legendarni "Duh sa sjekirom" Zagor i njegov vječno gladni pratilac Chico.
Ipak, pišući ovo mislim na jedanu drukčiju sliku, bez močvare, a Zagora ni blizu, možda pokoji Chico u nastajanju zbog klope, ali poprilično drukčije od one stripovske slike.
Daleko od civilizacije, daleko od tehnologije, televizije i kompjutera, s radijem kao poslijednjim krikom tehnike, a opet tako blaženo.
Planinarenje, košarka unatoč ne dvije već sve četiri lijeve, duge šetnje, kartanje do kasno i noć kao jedini povod nekom ozbiljnijem razmišljenju i za onoliko matematike koliko je potrebno za izbrojiti deset karata i neizostavan mali pas koji laje kao navijen, a nikome ne smeta jer nema susjeda koji bi se bunili..neka životinja u živa, u svom je elementu....Dobra muzika pogotovo...(život je ipak nezamisliv bez Maidena..).
Lijepo se malo maknuti od svakodnevice, doći u prirodu,vratiti se nečem izvornom, štzo priljepljeni za sve veći broj ekrana polako zaboravljamo. Knjiga kao razbibriga, dobro društvo pa makar u vidu napornog brata i ponekad tako starih roditelja koji se pretvaraju u neke druge ljude, sretne, opuštene, doista dobro društvo.
Toliko se zaboravljenih stvari vraća, olovka opet u rukama pa koliko god crtež izgledao loše.
A onda...Povratak u civilizaciju. Svakodnevicu. Svijet s vječno zračećim aparatima i snopovima daljinskih upravljača, psom na balkonu,sputanim, a knjigama na polici među gomilom bilježnica, obaveze opet u mislima, i one koje ne želimo kao i one dobre. Škola, posao, televizija, kompjuter. Dva stabla pod balkonom. Ni za Zagora nema mjesto osim u negdje zaboravljenom stripu.
Svakom treba neki Darkwood kako tepam svojoj šumi. Bijeg u pustoš radi sređivanja strke i kaosa u sebi samome. Sabrati se, pronaći ono dobro u sebi, izvući ono sretno dijete pa makar ono već odraslo i postalo svijesno. Toplina sunca i zelenilo izmame iz čovjeka ono što je skrivao u duboko u sebi, poput zvjerke iz kamena, dopustilo mu da se oslobodi, živčanost ispari pred svježim zrakom i pod plavim nebom pa koliko god se kunuli u svoju sposobnost ovladavanja sobom.
Doista, svakom treba neki Darkwood.

srijeda, 04.04.2007.

Iron Maiden wants all of you...

Obećah si kad sam otvarala blog da neću pisat ovakve postove, ali jednostavno ne mogu ovo ne napisati...
IDEM NA MAIDENE U LJUBLJANU!!!!!!!! jutros sam kupila karte i sad sam najblaže rečeno najsretnije stvorenje na svijetu. Konačno, konačno, vidjet ću svoje bogove uživo...a dream come true...još ne mogu doć k sebi. Jedva čekam..UP THE BLOODY IRONS!!!
IRON MAIDEN FOREVER!!!