Svaka se slobodna osoba, još od davnih dana, slobodno može prikloniti bilo kojoj religiji i to je nešto što svi bespogovorno prihvaćamo i njihove različitosti imamo na umu govoreći o vjerskim sukobima ili drukčijim načinima života. Opet, kao osoba koja je bila kršćanin i prošla kroz mnogo razmišljanja o izborima poput toga, čini mi se da su sve religije u nekim najgrubljim i najuopćenijim crtama iste. Jer, bit svake religije slična je i u temelju dobra; ljubav, mir, istina, ali oko te početne (pozitivne) ideje gradi se kult događaja i ličnosti, predstavljaju nam se razni idoli i razne dogme; da bismo došli do onog središnjeg čemu se želimo prikloniti pred nas se stavljaju zakoni, službe, uvjeti... toliko toga što moramo gotovo nasilno prihvatiti.
Ne predstvljaju li svi proroci u suštini isto samo su ih ljudi ogradili i razdvojili? Kako vjera zbog koje se vode ratovi može biti dobra? Zašto bi naš svijet morao na kraju biti uništen, a mi spašeni ili otjerani u bezosjećajno ništavilo? Zašto bi itko tko predstavlja ljubav, istinu, život morao sebe dokazivati spašavanjem iz ognja koji će nas progutati samo da bi zbog (od) njega mogli biti spašeni? Zašto bi morali biti kažnjeni za svoje grijehe? Ne postoji li ravnoteža već u ovom životu, mora li ona uopće postojati? Je li vjera samo još jedan bijeg od surove stvarnosti s kojom se svakodnevno susrećemo, još nešto što nam želi zamazati oči uvjeravajući nas da će biti bolje? A bolje će biti, naravno, ako poštujemo zakone koje su ljudi nametnuli, jer ako vjera i je od nekog višeg bića, od boga; propovijedaju je i zakone donose, ipak ljudi, poročni i okrenuti sebi i svom profitu kao što nam je to svima bliže ili dublje u prirodi. A opet, ako nam religija ne može pokazati put, što može?
Naravno, tu je i neizbježno pitanje smrti i onoga što za njom slijedi. Ima li raja, ako vjerujemo da ga ima ili nas čeka razočaranje? Hoćemo li uopće dobiti priliku da se razočaramo? Hoćemo li zbog sumnji gorjeti u paklu? Ima li uopće ičega poslije smrti ili bi i tako i tako trebali težiti ništavilu?Ako i nema, je li dovoljno umrijeti sretan tj. uvjeren da ćemo biti sretni poslije, čak i ako to nije istina? Može li smrt biti samo trenutak mimoilaženja budući da dok smo mi tu smrti nema,a kad ima nje nema nas, kako je tvrdio Epikur?
Znamo da naša tijela, u kojem god obliku, prije ili poslje postaju dio životnog kruga te da svaki novi organizam na neki način nosi dio nas u sebi jednako kao i energije koja ne može jednostavno nestati već samo promijeniti oblik. Možemo li stoga vjerovati u neku vrst reinkarnacije kada već dajemo dio onoga što smo bili drugim životima ili je to samo gorka realnost biološke ravnoteže i kemijskih procesa?
I tako, nevjerovanje nosi više pitanja od vjerovanja oblikujući tako još jedan paradoks po kome je čovjek koji se oslobodio stege religije i vjere još jače sputan strahom i neznanjem. A svemu tome u korijenu je osnovna ljudska potreba da shvati koja je njegova svrha i zašto li je uopće ovdje jer po tome se razlikujemo od životinja, po tome smo «sapiens», po želji da shvatimo svoju ulogu u toj čudnoj igri koju nazivamo životom. Naravno da vjera u više biće tu pomaže, naravno da je tada lakše objasniti ono u što ni znanost nije sasvim sigurna.
Ipak, većina prirodnih reakcija je spontana tj. nije im potreban vanjski poticaj da bi se dogodile, ali zbog nečega; možda ljudskom rodu tako slične egocentrije, mi odbijamo povjerovati da je i stvaranje svijeta, svemira, života započelo slučajno jer bismo time izgubili na važnosti. Kada bismo znali da ne postoji nitko «iznad» tko se za nas brine već da smo plod lančane reakcije potaknute slučajem ne bismo se više mogli smatrati posebnima i nadmoćnima. Zato trebamo religije, zato moramo u nešto vjerovati pa iako to ne znači da ćemo zboga toga biti bolji ili se okrenuti istini i moralu. Istina je individualna, savtko od nas ima svoju istinu; moral smo sami izmislili.
Kako onda znati čemu ćemo se okrenuti? Nekoj višoj slil, nerealnoj, onoj koja preuzima odgovornost zasigurno nam je najprivalčnije.
Zašto ne bi mogli jednostavno ostvariti ciljeve koje si zadamo i realno prihvatiti da sada možemo živjeti i biti sretni, a da ćemo poslije biti samo karika u biološkoj izmjeni tvari baš poput svega živog i neživog?
Jer smo ljudi; još uvijek u toliko djeca da trebamo nešto što bi nam pred surovom realnošću zatvorilo oči i činilo nas, makar prividno, bitnijima no što doista jesmo.
EDIT: ovo je pisano dosta prije, ali je svojevrsan odgovor na ovo valarauko pa eto ...
Post je objavljen 06.05.2008. u 21:26 sati.