otokpiwa

Najdraža Huljev ukazala mi je da Bangladesh ima veću sekundarnu produkciju obleke od Kine, a ako nema još onda samo što nije. Naime, Kinez je napokon zeru popravio uvjete u tvornicama pa je postao preskup globalnom kapitalizmu te je ovaj pobjegao u zemlju gdje se još može platiti ljude da šiju za po kunu dnevno.

U Bukhari ima turista skoro kao u Splitu u augustu. Kao i u Splitu, i u Bukhari se sve pretvara u butique hotele, apartmane, čajane… Pamuka, svile i njihovih derivata kao što su terluci, onda popularne šarene grnčarije i svegačesa ima za kupiti, ali nema radionica u kojima se veze, hekla, kucka i piturava. Radi se kanalizacija koja je definitivno i kod nas u Splitu uzela maha! Glavna je razlika što nema sezonske zabrane građevinskih radova.

Tamo neki secesijski putnik opisuje u svojim memoarima ovaj grad kao jedini na Zemlji u koji se spušta svjetlost. Mora da je zato jer je centar sazidan od cigli sitnog i raznolikog veza, pa kako god se promijeni doba dana, tako plohe poprimaju sve nove boje i teksture, a ponegdje se odbijaju od šljašteću keramiku. Jest Bukhara za ovu estetiku i civilizaciju posebna, posebna kao što je za nas Balkance poseban Dubrovnik ili Firenza. Ima pregršt džamija, medresa, ugodnih dvorišta…

Kako je opjevana i opisana tisuću puta, neću dangubiti. Više me zanima predočiti detalj kako se turistu može prodati muda pod bubrege u domeni kulturno – povijesne baštine.

Jedna od preporuka za razgledavanje iz Usamljenog planeta, „must see“ je Chor Minor. Držeći se preporuka, nakon sveobuhvatnog razgledavanja, evo kratkog pregleda Chor Minora:

Nalazi se u mahali na kraju povijesnog grada pa do njega ima jahanja. Na razmjerno zdepasto tijelo nasađena su 4 poluindijska tornja koji glume minarete (minaret nije toranj!). Za takvu dimenziju džamije skroz je glupo, neuobičajeno i najvažnije totalno nefunkcionalno (u vrijeme njenoga nastanka), obzirom da minaret nije samo ukras već ima i funkcije, imati 4 takva, a kamoli poluindijska. Tijelo džamije ozidano je sa barem 30 vrsta vezova koji veze nemaju sa konstruktivnom logikom, ali eto – nek' je sitan. Glavna kupola iznutra je raspona da se jedva okreneš pod njom, dok su zidovi (u 19 st.!) debeli koliko i pola raspona kupole. Uz džamiju je medresa, a zapravo niz kubikula zalipetanih sa jedne i druge strane. Neš' ti.

Jedino što ima lijepih tirkiznih pločica po krovićima.

Od Nukusa do Bukhare gotovo cijeli dan vozili smo se u dva taxija: sa Bulamom, starim poznanikom koji nas je kod grada Beranija transferirao u drugo vozilo svoga kolege od 200 kilograma.

Najprije smo natankali i nafte i plina. Prije tankanja, tj. prije no se uđe u samu pumpnu stanicu običaj je da se svi putnici iskrcaju na svojevrsnu čekaonicu. Samo je šofer ovlašten ući u ograđeni prostor pumpe. Valjda neke mjere opreza?!

Tijekom vožnje nisam spavala, što je nevjerojatno, već sam držala zatvorene oči kako se ne bi sekirala. Tu sam taktiku usvojila pošto mi je jedan „long veichle“ skoro prošarao lijevo rame. Šofer dvjestokilaš - lola i bekrija najbrži je u regionu.

Kinesko – uzbekistansko – raznorazna inicijativa rezultirala je zajedničkom odlukom i zajedničkim naporom da se trasa od cca 1000 km počne rekonstruirati prema antičkoj trasi Puta svile. Stvarno hvalevrijedan plan koji valorizira antičku ispravnu logiku. Oduševljena sam! Možda se slabo restauriraju kantuni po zgradama, ali fizička obnova Puta svile… ravna je primjerice ideji obnove centurijacije kao sustava podjele zemlje u Dalmaciji. Što se mene tiče, božanstvena gesta.

Na ovoj dionici (Khiva – Bukhara) dakle, postoji cesta i očito je svilena trasa očuvana: neelektrificirana, bez bankina, sa jednom trakom podijeljenom u 3 dijela po kojima se vozi u 2 smjera. Srednji dio je, jasno, dvosmjeran. Kada se digne pijesak, tada magična sumaglica ne dopušta uvid u srednji dio pa je neumoljivo pretjecanje uvijek iznova ispit dnevnog horoskopa. Cesta je srećom uglavnom pravac koji završava na horizontu. I sječe pustinju kao zubni konac desni ili tortu. Od nekoliko navrata u kojima sam otvorila poplašene okice jednom sam primijetila prometni znak najave zavoja. Kakvog li uzbuđenja na potezu od 600 km!

Paralelno sa opisanom trodijelnom trakom u punoj funkciji, a sa naše lijeve strane radi se nova traka zajedno s kojom će 2020. cesta postati auto – put, normalni šesterotračni sa pijeskom u sredini jer trava ne raste.

Glavna poslastica za građevinsku mafiju na odmoru u tom lijevom pejzažu bila je činjenica da se osim asfaltiranja, kolnici i betoniraju. Nismo ustanovili od čega zavisi odabir. Dakle, osim uobičajenih voljenih finišera, imali smo prigodu vidjeti strojeve za betoniranje kolnika. Izgled stroja ravan je Enterprajzu. Ima tanane nožice u odnosu na nekoliko stotina tona skalamerije na njima. Vrag zna što je u njoj, ali iza Enterprajza ostane pokakana velika glatka pločusina sa nježnom dilatacijom prema onoj susjednoj. I šljašti stamena na pustinjskom nemilosrdnom suncu.

Zato jer je tu Nukus, grad u koji je iz Moskve nekad dolijao Igor Savitzky, slikar i manijakalni sakupljač ukrašenih uporabnih predmeta karakalpakačkog naroda. Spletom okolnosti postao je direktor (u početku zavičajnog) muzeja. Nakon što je Stalin usmjerio umjetnike u socrealizam Igor je počeo jednako vrijedno sakupljati svu zabranjenu umjetnost računajući da ju nitko neće doći tražiti tu u Karakalpakistan. Računica je bila točna!

Mi smo potegli u Nukus računajući da nam je ovo jedinstvena prilika izviđanja umjetnina o kojima tobože puno znamo. I to jest jedinstvena prilika. Radi se o kolekciji od 90.000 komada koječega. Međutim, baš kasni otvorenje nova 2 krila muzeja, a u podrum se ne može jer je neka revizija u tijeku. Zato se recimo u izloženu pravu pravcatu jurtu može. Tamo je fotka Karimova i kustosice kako presjecaju vrpcu za otvorenje ovog krila. Postav je dodatno dopunjen domoljubnim stvarčicama na istom katu. Mora se malo! Dakle, kako bi rekla Jakovova baba: "Nijesmo viđeli ni jednog nama poznatog."

Ako nema nama poznatih imena, ali ono ima jako zanimljivih uzbečkih autora (A. Volkov, M. I. Kurzin, V. Lisenko) za koje nismo znali, koji su stvarali u to vrijeme, stvarali i socrealizam, za preživjeti, a radili postimpresionistička, nadrealistička i druga platna za svoj gušt. Na žalost, nema usporednih primjera kvadrat slike socrealizma vs. kvadrat slike futurizma. Ima ih i koji se u sistemu nikako nisu snašli, pa su izložene njihove razglednice iz zatvora. Oni su jako lijepo zastupljeni i prikazani.

M. I. Kurzin ostavio je ulje na platnu koje se zove „Kapital“. Radi se o portretu gojaznog bračnog para. Žena ima gnjile zube, nosi šešir sa kitnjastim perom. Gospodinu glava ulazi direktno u kragnu, bez vrata. Kustosica je tek 2003. i to iz KGB-ovog dosjea shvatila da slici nedostaju dvije trećine – gojazna tijela koja u napuhnutim ručicama drže kuće i automobile. U podnožju su još figure na boravku u gulagu i portet umjetnika.

Ne bi Mirigul, naša dražesna vodičica u koju smo investirali priličan broj somova ni za živu glavu priznala da je ovoj nedođiji Stalin (ili Soso kako ga je majka volje zvati) donio veliku popularnost i profit u 21. stoljeću, pošto je nestalo sovjetske industrije. To je tako. Svi ga samo ga po lošem pamte, osim u rodnom mu selu Goriju.

Mirigul je rođena Karakalpakistanka. Vjerovatno je zato istakla autore karakalpakistanske iz toga doba. Nisu oni džabe autonomni! Inače tura traje sat i pol vremena. Kako smo mi vrlo zainteresirani pojedinci, tako smo na katu zabranjenih autora potrošili cijelo vrijeme predviđeno za stručno vođenje. Kako ne bi bili uskraćeni za spomenuti domoljubni kat, učinila nam je milost i još sat i pol vremena pokazivala jurtu, povijesne đinđe, maketu teritorija iz doba Aleksandra Makedonskoga, karakalpakistansku vezenu robu, tapete sa tisuću čvorova i slično. Meni je bilo toplo oko srca jer sam uočila perzijski voljeni utjecaj.

Blizu smo Aralskog mora. Moru je smanjena površina toliko da je praktično postalo dvije lokve. U njima je visoka koncentracija soli izmiješane sa pesticidima sa golemih plantaža pamuka. Naime, Uzbekistan oblači pola svijeta, ali samo u primarnoj fazi obleke. Sekundarno je to Kina, a tercijarno Italija.

I onda ima uz nekadašnje more, a sa naše strane grad Moynok. Ranije je bio najveća luka, ribarsko središte. Danas je od mora udaljen nekoliko kilometara, moynočki ribari su prodali brodove u staro željezo, depresija...

Imam perverznu želju svratiti u grad na samrti! Obzirom da smo redom plućni bolesnici, ipak idemo u Bukharu!

UNESCO nije samo našim poduzetnicima bol u guzici.

Evo tu, na Putu svile utvrdio se grad Khiva, fino strukturirana cjelina: cardo i decumanus, naokolo nakendano medresa, džamija, palača više komada i ostalo mahale. Na zapadnim vratima bila je nekada jedna vrlo važna medresa za 250 islamskih studenata, a danas je romantični hotel za 137 sparenih duša. Vlasnik - poduzetnik je bijelo SEPovao dvorište, koje je ranije bilo malterisano terakotom, stavio klima uređaja da kapaju u nj, u zahode sanitarija iz Peveca, vrata iz Brodomerkura, osim gdje su bila originalna. Ta originalna popravljena su ljepilom za parkete. Bilo je i proširenja, ali se ne razaznaju! UNESCO bi da se kompleks popravi sukladno modernim principima restauracije, ali kasno Marko na Kosovo stiže. Vlasnik bi da UNESCO sjaše.

U Khivi se nekad trgovalo robljem, a popularnu smrtnu kaznu izvršavalo se na maštovit način upriličen kao senzacionalan event na nekom od trgova. Zahvaljujući takvom zastrašivanju i silnoj brutalnosti, Khivanci su stekli reputaciju radi koje su dugo u sovjetsku eru imali najprije samostalnost, a onda autonomiju. U Khivi su radili najbolji majstori keramike, plave, bijele i zelene; drvodjelci koji su minuciozno izradili stotine stupova više hipostilnih dvorana... Stvarno finih dvorišta i iwana ima.

Pošten turist može kupiti dvodnevnu kartu i time priliku da obiđe svakog od ovih. U svima radi lokalno stanovništvo – tamnopute babuške koje drijemaju uz ulaz, prodaju terluke, spavaćice, ćilime i drugo. Sa tom kartom može se ući u sve, osim u mauzolej Pakhlavan Mahmouda, Herkula Istoka, antireligijskog perzijskog pjesnika. Za njega treba nadoplata. Pomislio bi čovjek: mora da je taj spektakularan. E pa nije! Mauzolej je nekakva novovjeka na-brzihen adaptacija. Ni pločica ni drvenih stupova. Nadoplata je za 700 godina staru autentičnu emociju koju Građani Khivanci čuvaju za svoga junaka.

U Khivi živimo nadomak utvrđenog grada, a marendavamo u Kopilici. U Kopilici se bolje jede i nikog nije briga što smo turisti koji potencijalno imaju hrpu dolara.

Mahmudov epitaf za kraj:
To crush one hundred Caucasian mountains with a pestle,
To languish one hundred years in prison,
To dye the sky red with the blood of one's heart,
Is easier than to pass one moment with a fool.

Islam je stvarno čudesna civilizacija i decentno djeluje kod pokrštenih zoroastrista i budista.

Ukrcali smo se na crveni double – decker za glupe turiste. Neće selo iz seljaka. Čini se da autobusna tura pokriva sve slojeve grada, iako je na snazi diktatura, pa ih se ne bi trebalo sve gledati. Spiker iz slušalica je podrobno objašnjavao, dok smo prolazili kroz mahalu, islamski centar, komunističke avangardne betonaže, memorijalni centar za žrtve potresa, žrtve II. Svjetskog rata, suvremeni downtown sa zgradama Lukoila i sličnih... Emocija za kraj: sve je to divna uzbekistanska metropola.

Dabome, mahala je osnovna gradbena jedinica, to je kvart, pločica u mozaiku. Preživjela je bilo fizički – gusto stanovanje, bilo „metafizički“ - parcelacija, uza sve hruščevke, novokomponovane zgradičice kojih zapravo uopće nisam puno uočila, trase autocesta... Fenomenalno je kako je od Maroka pa do ovdje (a to je velik broj meridijana) uvijek ista!

A divna zemlja Uzbekistan ima djetinjastog velikog diktatora: jednom je namjestio izbore na 99% za ZA, dvaput je izmijenio zakon o duljini mandata, odnosno načinu osnivanja političkih stranaka... Sve u svemu, čvrsta ruka.

Velika je nesreća što ima dvije kćeri, a ne barem jednog službenog sina. Lakša bi mu bila uzbekistanska zemlja i njena sudbina. Ovako je neizvjesna. Kad umre diktator, a nema nasljednika, bude rata, revolucije, svegačesa. Kćer Gulnara je, uz studij matematike, još neke školice uključivo Harvard i druge fine stvari u CV-u, postala prije par godina popularna Googoosha - pjevačica. Narod ju je volio. Da nije bila koketirala sa narodnjacima i da nije optuživana za korupciju, postojala je šansa da ga naslijedi. Onda se bila pokušala udati za jednog Ministra. Taj bi se bio domogao i žene i vlasti. Veliki diktator ga je očito cijenio.

Ne zna se gdje je puklo.