Marketing
ZAŠTO OTIĆI U AUTONOMNU POKRAJINU KARAKALPAKISTAN?!
Zato jer je tu Nukus, grad u koji je iz Moskve nekad dolijao Igor Savitzky, slikar i manijakalni sakupljač ukrašenih uporabnih predmeta karakalpakačkog naroda. Spletom okolnosti postao je direktor (u početku zavičajnog) muzeja. Nakon što je Stalin usmjerio umjetnike u socrealizam Igor je počeo jednako vrijedno sakupljati svu zabranjenu umjetnost računajući da ju nitko neće doći tražiti tu u Karakalpakistan. Računica je bila točna!
Mi smo potegli u Nukus računajući da nam je ovo jedinstvena prilika izviđanja umjetnina o kojima tobože puno znamo. I to jest jedinstvena prilika. Radi se o kolekciji od 90.000 komada koječega. Međutim, baš kasni otvorenje nova 2 krila muzeja, a u podrum se ne može jer je neka revizija u tijeku. Zato se recimo u izloženu pravu pravcatu jurtu može. Tamo je fotka Karimova i kustosice kako presjecaju vrpcu za otvorenje ovog krila. Postav je dodatno dopunjen domoljubnim stvarčicama na istom katu. Mora se malo! Dakle, kako bi rekla Jakovova baba: "Nijesmo viđeli ni jednog nama poznatog."
Ako nema nama poznatih imena, ali ono ima jako zanimljivih uzbečkih autora (A. Volkov, M. I. Kurzin, V. Lisenko) za koje nismo znali, koji su stvarali u to vrijeme, stvarali i socrealizam, za preživjeti, a radili postimpresionistička, nadrealistička i druga platna za svoj gušt. Na žalost, nema usporednih primjera kvadrat slike socrealizma vs. kvadrat slike futurizma. Ima ih i koji se u sistemu nikako nisu snašli, pa su izložene njihove razglednice iz zatvora. Oni su jako lijepo zastupljeni i prikazani.
M. I. Kurzin ostavio je ulje na platnu koje se zove „Kapital“. Radi se o portretu gojaznog bračnog para. Žena ima gnjile zube, nosi šešir sa kitnjastim perom. Gospodinu glava ulazi direktno u kragnu, bez vrata. Kustosica je tek 2003. i to iz KGB-ovog dosjea shvatila da slici nedostaju dvije trećine – gojazna tijela koja u napuhnutim ručicama drže kuće i automobile. U podnožju su još figure na boravku u gulagu i portet umjetnika.
Ne bi Mirigul, naša dražesna vodičica u koju smo investirali priličan broj somova ni za živu glavu priznala da je ovoj nedođiji Stalin (ili Soso kako ga je majka volje zvati) donio veliku popularnost i profit u 21. stoljeću, pošto je nestalo sovjetske industrije. To je tako. Svi ga samo ga po lošem pamte, osim u rodnom mu selu Goriju.
Mirigul je rođena Karakalpakistanka. Vjerovatno je zato istakla autore karakalpakistanske iz toga doba. Nisu oni džabe autonomni! Inače tura traje sat i pol vremena. Kako smo mi vrlo zainteresirani pojedinci, tako smo na katu zabranjenih autora potrošili cijelo vrijeme predviđeno za stručno vođenje. Kako ne bi bili uskraćeni za spomenuti domoljubni kat, učinila nam je milost i još sat i pol vremena pokazivala jurtu, povijesne đinđe, maketu teritorija iz doba Aleksandra Makedonskoga, karakalpakistansku vezenu robu, tapete sa tisuću čvorova i slično. Meni je bilo toplo oko srca jer sam uočila perzijski voljeni utjecaj.
Blizu smo Aralskog mora. Moru je smanjena površina toliko da je praktično postalo dvije lokve. U njima je visoka koncentracija soli izmiješane sa pesticidima sa golemih plantaža pamuka. Naime, Uzbekistan oblači pola svijeta, ali samo u primarnoj fazi obleke. Sekundarno je to Kina, a tercijarno Italija.
I onda ima uz nekadašnje more, a sa naše strane grad Moynok. Ranije je bio najveća luka, ribarsko središte. Danas je od mora udaljen nekoliko kilometara, moynočki ribari su prodali brodove u staro željezo, depresija...
Imam perverznu želju svratiti u grad na samrti! Obzirom da smo redom plućni bolesnici, ipak idemo u Bukharu!
Post je objavljen 25.09.2015. u 19:44 sati.