otokpiwa

Nismo milijunaši kao onomad u Iranu, ali opet krupno brojimo. Toliko krupno brojimo da nam pola dana ode na brojanje novca. A kad krupno brojiš, to je odmah znak kako na godišnjem ne treba štedjeti, tj. ne treba jesti po parkovima, ne treba hodati do kuće u sitan noćni čas već se može taksijem i slično.

Nismo ni tako mladi, ali u Uzbekistanu smo među mlađima u mladenačkim akomodacijama (youth hostels). Očito normalan svijet putuje po nekim drugim zemljama u ranijim godinama, a onda u gerijatrijskim, kad je sve obišao i drugo mu nije preostalo hoda po –Stanovima. Tako je u našem taškentskom hostelu smješteno raznih narodnosti od pedeset na više, izuzev nas koji smo na kraju svojih tridesetih.

Socijalizam uvijek ostavi dobrih urbanih tekovina: širina puteva, zelenilo, javne zgrade (razdvojena opera, balet, drama), pristojni metro sustav… Za 2.400.000 stanovnika, dakle u europskim mjerilima nikako brojčano mačji kašalj, zli boljševici uistinu su osigurali gradsku lakoću postojanja. Nema ni gužve ni zagušenosti. Grad po mjerilu metropolitanskog čovjeka. Skoro kao iz čitanke.

Kafenisali smo u hotelu maštovita imena Uzbekistan. Mrcina je to od zgrade. Za mrcinu od zgrade valja da je od prefabrikata. Svakoj mrcini od zgrade najvažnija je fasada. Kako bi fasada bila lijepa, i još važnije, dugotrajna, i još ako joj je tlocrt zakrivljen, jedino sigurno je da fasada mora biti „cimentana“. Zato je tu opet neprikosnoveni betonski prefabrikat koji na Hotelu slaganjem tvori složeni ornament.

Zgrada dominira golemom poljanom oko spomenika. Spomenik je junak iz 15. stoljeća Amir Timur. Amir je u zadnjih 100 godina peti koji je na nju instaliran. Prije njega bilo je puno poznatijih faca: Slobodni radnici (1917.), Lenin (1927.), Stalin (1947.), Karl Marx (1968.). Moda se vraća, tako da se sada nosi feudalizam.