otokpiwa

Dolazimo u Veneciju. Po stoti put kasnimo na uvijek isti, posljednji vlak za Zagreb, i bilo kakvo drugo javno prijevozno sredstvo za Domovinu. U džepu imamo ukupno 30 eura i 500 kuna. Kune ne možemo promijeniti u Veneciji. Sa takvom kesom trebamo kupiti karte do Splita, odnosno do Zagreba, i očito - kupiti sobu za prespavati.

Vrijeme je najljuće sezone. Svi hosteli su prepunjeni. Zaključujemo da je najbolje dovući se do Trsta. Tamo je sigurno više slobodnih kreveta i bliže smo Rijeci gdje se možemo nać sa Nikolom, kojim se možemo novčano okoristiti.

Na izlazu iz vlaka susrećemo uglađenog mladića - tršćanskog studenta iz Umaga. Vraća se sa aerodroma. Trebao je za Oslo. Međutim, umjesto za 2.1., kupio je kartu za 2.7. Lud je od muke. Staje sa nama ispred stanice, na ćaskicu. Uzgred spominje da mu nema cimera u stanu.

Siva i ja se nježno i neizbježno smješkamo i migoljimo. Slučajni prolaznik shvaća da je ovo bio nehotični poziv...Malo oklijeva. Mi - naprotiv....

I tako dolazimo kod Drage u stan. Prosjedili smo na čašici razgovora do 3 ujutro.

Drago, care!!!

Valonija vs. Flandrija su, metit ćemo kazat, ko Kragujevačka vs. Sinjska regija.

Alma je sestra od Jasne. Jasnu znam sa Jelse. Njeni mališani igrali su se s mojim, pa smo se i mi tako družili. Jasna je posve slučajno nazvala, i ja slučajno spomenila da smo u Belgiji. I onda Jasna slavodnobitno: "Imam sestru u Belgiji".

Sve je kraljica sredila - ljudi nas dočekali na stanici od Calatrave i odnijeli svojoj kući. Ah, kako nam je fino bilo... Domaće. Bilo je i pite.

Amir i Alma žive u kući u nizu u Liegeu. Imaju dva bebe'a - Denisa i Emmu. Šou program.

Mi smo baš naletili dok su imali još jedne goste - druga Alma i njen nizozemski momak. Nizozemac se nije mogao načuditi kud mi iz vedra neba - a ni ne poznajemo se... I on je mislio da smo tople prijateljice. Šta je tim Nizozemcima?! I što je to s nama?

Pa smo večeravali i divanili.

Imaju odličan gadget - valjkasti roštilj na struju kojega se montira nasred stola. Onda svako sebi iz velike teće uzme kako voli: kobasičicu, ćevap, sira, pršuta, panina, jaja, gljiva - svakog vraga. To se stavi na gornju ploču ili u ladice ispod. Dok mi pročavrljamo, već je pečeno. I onda svak svoje bada. To ukratko znači da možeš pozvat ljude na večeru, svih zabaviš sa pečenjem i usput ne potrošiš cijelo popodne na raskuhavanja i priređivanja i poslije isperavanja mnogobrojnih lonaca i lončića. I pjatanca, što je najvažnije od svega, bude svakom dobra, jer je svako isprojektira po svome guštu.

Nova godina mi je najdraža u sastavu: do deset TV, pa u krpe. Ove godine su me zahebali. Bila sam na najboljem putu da ostvarim svoj plan. Izašlo je 8 sati, a mi smo još uvijek bili u našoj familiji. Kontam - još ću malo, pa odoh u naš apartman u potkrovlju, na sanak slatki.

Međuto je Almir iznio Porto, došla je njegova sestra - treća Alma, sa još dva bebe'a. Zabavili se sa plastelinom. Ja sam napravila čovjekića, cvijet i par beštija. Onda smo se prodivanili za cijelu godinu. Ćalabrckali grickalice i slatko. U međuvrmenu se svratio Almin muž - taksist, koji je tu noć radio. Bogami, izašlo 5 sati...

Skoro smo prespavali let koji je bio u 6 popodne. Almir je kamionist, pa nas je prebacio tih sitnih 120 km - do Charleroija brzinom od 150 km/h.

Naguštala sam se za sljedećih sto godina. Bog im da zdravlje...Bošnjaci su moj narod - i to je to!!!