29.11.2018., četvrtak
ŠKRINJA IZ NOVALJE-IZNIMNO VRIJEDAN RELIKVIJAR
 U povodu Dana Arheološkog muzeja u Zadru koji obilježava 186 godina postojanja predstavljen je znanstveni projekt na ranokršćanskoj škrinji iz Novalje. Škrinja je slučajno pronađena u vrtu Vladimira Vidasa u Novalji 1971. godine i jedan je od iznimno vrijednih i rijetkih svjetskih relikvijara. Škrinja je u Zagrebu konzervirana, a prvu analizu je napravio Anđelo Badurina koji je o škrinji iz Novalje dosta pisao. Pretpostavlja se kako je nastala u 4. stoljeću. Škrinja ima 32 ukucana ulomka s prizorima iz Starog i Novog zavjeta, dvije divlje mačke, pet jelena, sedam stabala s vinovom lozom i prikaz Mojsija koji izbija vodu iz stijene. |
27.11.2018., utorak
O PAŠKOM KARNEVALU
 Karneval je jedan od najvažnijih tradicijskih elemenata grada Paga. O nekim starim karnevalskim običajima Stjepan Sremac navodi: „U razdoblju do Pepelnice plesne zabave su se održavale po kućama gdje je postojala pogodna veća prostorija. Plesove su organizirale skupine mladića koje su nazivali sociji. S vlasnikom kuće dogovorili bi uvjete najma prostora, a isto bi se „pogodili“ i sa sviračima. Plesnom zabavom upravljao je kapo balo, kojeg su birali između sebe. Pazio je da u prostoriji vlada red, da plešu samo oni koji su uplatiti ples, ili bi udaljavao one koji su željeli izazvati tučnjavu. Vjerojatno se i zbog manjka prostora plesalo naizmjence, na fermu, po skupinama. Ferma se obično sastojala od tri plesa, a mogla je plesati samo skupina koja je fermu platila. Djevojke su sjedile na klupama uza zid, a muškarci su stajali u jednom kutu i zauzimali najbolja mjesta za trenutak kada će krenuti prema odabranici i pozvati je na ples. Svirač je najčešće sjedio na stolici u sredini prostorije. Nekada je bio mišnjičar, a poslije harmonikaš. Uz vino su se tu znale prodavati i naranče koje su mladići poklanjali odabranim djevojkama.“ Neizostavni dio paškog karnevala je paško kolo o kojem Sremac navodi: „Dugovječnost zahvaljuje prije svega čvrstoj vezi s pokladnim običajem, kojeg je neizostavni dio. Njime i danas veliko pokladno finale započinje i završava, a sudjeluju svi: stari, mladi, djevojke i žene, bogati i siromašni, domaći i gosti. Djeca ne smiju ulaziti u kolo odraslih, ali je zato za njih ostavljena sredina plesnog prostora, odnosno unutarnji do gdje vode svoja manja plesna kola. Tradicionalno mjesto održavanja kola je gradski trg, pjaca, gdje se u završnim pokladnim danima znalo u kolo uhvatiti i više od tisuću plesača. Kolo bi započinjali kolovođe i pivaci, a kad je toliko naraslo da se moglo spojiti, zatvoriti, izlazili su iz kola i uokolo pravili red.“ Sremac navodi kako je 1924. godine zadarski glazbenik Šime Dešpalj napisao instrumentalnu glazbu za Paško kolo i od tada se ono izvodi isključivo uz pratnju limene glazbe. O promjenama nakon uglazbljenja paškog kola, Sremac kaže: „Od vokalne pratnje ostao je povremeno tek poziv u kolo u izvedbi dvaju pjevača nedjeljom prije podne. Autor je nastojao glazbu ritamski potpuno prilagoditi plesnom elementu. U tom ritamskom prilagođavanju dogodile su se promjene. Originalna vokalna pratnja je (uglavnom) dvočetvrtinske mjere, plesni element također, ali je metroritamska struktura koraka šestodijelna i proteže se kroz tri dvočetvrtinska takta. Autor glazbe shvatio je plesni korak kao trodobnu strukturu i glazbu je skladao u odgovarajućoj mjeri i sada su glazbena pratnja i plesni element metrički i ritamski maksimalno usklađeni.“ Važan dio paškog karnevala su i dvoglasni pučki napjevi. Notne zapise izradio je glazbenik Jure Maržić i objavio ih u „Zborniku starih paških napjeva“, no Maržić je izradio i prve tonske zapise pučkih napjeva. „Prve pjesme starih paških napjeva snimljene su 1980. godine u studiju Radio Zadra. Prvi pjevači muških paških pučkih napjeva, mantinjuda i karnevalskih napjeva bili su Ante Fabijanić (Šejmen) i pok. Josip Sabalić (Risto), poznati pjevači starih paških napjeva. Prve ženske paške pučke napjeve snimile su sestre Bepina Valentić (Kranjcika) i Marija Maržić (Kranjcika) tada za potrebe Radio Zagreba. Muški napjevi snimljeni su na singl ploči ansambla „Punta Skala“ iz Zadra, a članovi tog ansambla bila su dva Pažanina, bariton Ivica Oštrić (Čurligo) i harmonikaš Marin Maržić (Šmamjak), navodi Jure Maržić. Jure Maržić je u svojoj knjizi zapisao i tonski obradio 211 pučkih napjeva, a od toga jedanaest karnevalskih. O načinu pjevanja paških pučkih napjeva, Maržić navodi: „Pjevaju se u dva glasa, s time da u prvom taktu počinje solo s drugim glasom, onda se nastavlja dvoglasno i završava unisono na drugom stupnju. Početi može pjevati prvi glas, ali obavezno dionicu drugog glasa. Tempo je različit, većinom sporo do umjereno tempo.“ Dio paškog karnevala je i ričavac, obilaženje kuća radi prikupljanja poklona kao što su slatkiši ili hrana. Ričavac se održava četvrtkom navečer. Organiziranje večernjih karnevalskih zabava i plesa pod maskama u obiteljskim kućama tradicija je 17., 18. i 19. stoljeća. Od sredine 20. stoljeća zabave su se organizirale na javnim mjestima, u prostorima prikladnim za zabavu većeg broja ljudi kao primjerice u Vatrogasnom domu koji je bio na današnjem Dominikanskom trgu i prema zapisima, to su bile prve karnevalske zabave izvan obiteljskih kuća. Kasnije se ples pod maskama održavao u prizemlju Kneževog dvora, ponekad u prostorima stare solane i u sportskoj dvorani Doma kulture te u restoranu hotela „Bellewue“. Večernje karnevalske zabave su 2011. godine organizirane u Drugom magazinu. |
MILUTIN BADURINA DUDIĆ O ZIMI 1929. GODINE NA PAGU
 Iz vrlo zanimljive knjige „Povijest Luna“ Milutina Badurine Dudića (bilješke i dopune fra Anđelko Badurina Dudić) donosimo odlomak sa svjedočenjem o snijegu na Pagu 1929. godine. „1929. godine pao je u historiji nezapamćeni snijeg duž Dalmatinskih otoka, osobito na sjevernom Jadranu. Na otoku Pagu dana 10. veljače, bila je Nedjelja fešta (pokladna), u 10 sati na večer počeo je padati snijeg. 11. veljače u jutro bio je po zemlji 6-10 centimetri, uvečer istog dana ponovno počeo je padati. 12. veljače u jutro bio je već visok 20 centimetara po zemlji. Istog dana u večer opet je počeo padati ali mnogo ja e, tako da je 13. veljače u jutro osvanuo na čistini po zemlji visok 70 centimetara, po nanosih do 1 metar visine. Dalje nije padao, ali je ostao zaleđen 40 dana i onda tek počeo topiti da je kroz 3-4 dana nestao. Napravio je nezabilježenu u historiji katastrofu; sve već pitome masline i divlje koje još nisu bile nacjepljene na pitome, 50 posto je polomilo, a ostalo što nije polomilo, to je do debla pozeblo, tako da se je sve grane moralo porezati, da bi se moglo nešto na novo početi mladiti i rasti. To je bio početak na veliko nestajanje maslina. Ostale su redke otvorene, a buduć je Lun na udaru velikom podvelebitske bure posle ih je svaka velika bura mnogo više tamanila. Ovce smo nekako bili uspjeli sakupit u kućice što smo onda imali za unutra spremat pšenicu i žitnu slamu za po zimi dodatak hrane volovima. U te kućice nije se moglo smestiti sve ovce, bili smo prisiljeni smestiti ih u stambene kuće; hrane im nije manjkalo, - hranili smo ih polomljenim granama pitomih i divljih maslina, što ovce rado jedu i hranjivo je za njih sasma dobro. Da bude veća katastrofa kroz to vrijeme dok su bile zbite u kućama 70 posto izlegle su janjci. U onoj velikoj stiski dosti ih je ginulo, a budući da naše ovce nisu naučne biti u štali nego stalno na čistom zraku po vani, ovce su obolile. Kroz istu godinu do jeseni uginulo je 60 posto ovaca da ih se nikako nije moglo spasiti. Prije i poslije tog nepamćenog visokog snijega, negda bi pao snijeg 6-15 centimetara po zemlji, ne bi se zaledio po stablima, nije ostao više 2 dana, po zemlji je znao trajati i 8 dana, ali s tim bi ozdravila sva priroda, naročito masline i sve ostale voćke. Za vrijeme tog velikog snijega bio je ciklon od bure koji je trajao 3 dana, i kako je podvelebitski kanal bio sve u jednom dimu što je more dizalo u zrak i zrakom ga nosilo. Po cijelom otoku Pagu, po zaleđenom snijegu, nastale su velike crne mrlje. Ljudi to nisu mogli odgonetati, od čega bi to moglo biti. Kada se je sasma stišala ta silna bura i nastala tišini, po cijelom podvelebitskom kanalu plivale su crknute iztučene sipe, od kojih je snijeg bio po površini crn. Cijelim kanalom po površini plivalo je svako jake vrsti ribe, od bijele ribe najviše su stradali zubaci. U Paškom zaljevu vreće su punili lubeni, mrene više dana dok se nije riba usmrdila. Taj je ciklon bio sa velikim ledom ispod nule do najnižeg niova.“ |
PAŽANI SU TAMARIS (KAMARIŽ) NAZIVALI SVETIM STABLOM
|
Od srednjeg vijeka do novog doba vinogradarstvo je na Pagu bila jedna od najvažnijih gospodarskih grana. No, uzgajati vinovu lozu na Pagu nije bilo lako. Jaka bura uništavala je plodove i stabla vinove loze. Najbolje tlo za sadnju vinove loze nalazilo se na područjima koja su bila izložena udarima bure. Najviše vinograda bilo je na Murvici, Vodicama, Svetoj Mariji Magdaleni, Svetom Marku, Julovici, na Svetom Ivanu i na Svilnom. U 19. stoljeću čak je 1. 670 hektara zemljišta bilo zasađeno vinovom lozom i za dobrih godina proizvodilo se oko 15. 000 hektolitara vina. Za usporedbu 2009. godine na Pagu je, prema neslužbenim podacima, proizvedeno oko 600 hektolitara vina. Kako bi lozu zaštitili od bure, vinogradari su uz redove vinove loze sadili trsku. No, uz vinograde su sadili i tamaris (paški: kamariž.). Trska i tamaris su ublažavali udare bure, a spriječavali su i hvatanje posolice na vinovu lozu. Trska se stavljala uz redove vinove loze, a tamaris se sadio na rubovima vinograda. Tako se pravio prirodni zid koji je trpio najjače udare bure. Tamaris je izuzetno otporan na buru, snijeg i hladnoću i prema starim zapisima, Pažani su ga nazivali svetim drvom. Taj naziv nije povezan s religijom, nego su Pažani, nazivajući ga svetim, tamarisu odavali počast, odavali su počast njegovoj nevjerojatnoj izrdžljivosti. Za hladne zime 1929. godine na Pagu su stradali mnogi vinogradi. Te godine u veljači je tri dana puhala orkanska bura i pao je snijeg koji je danima ostao zaleđen. Zima 2012. godine bila je hladnija od one 1929. godine, a upravo se na zimu 2012. godine potvrdilo kako je tamaris zaslužio naziv svetog drva. Procjenjuje se kako je na zimu 1929. godine bura puhala jačinom od oko 220 km/sat, dok je na zimu 2012. godine zabilježen udar bure od 252 km/sat. Za orkanske bure u siječnju 1929. godine temperatura zraka je iznosila -7 stupnjeva, a na zimu 2012. godine je na području Ledenika izmjereno -22 stupnja. Tako niska temperatura zraka na Pagu nikada prije nije zabilježena, što ne znači da se nije dogodila. No, u brojnim starim zapisima o vremenu na Pagu nigdje se ne spominje da je rt Svetog Kristofora (Krštoful) bio potpuno zaleđen te da se led podigao do crkvice, a to se dogodilo na zimu 2012. godine. Za hladnih zima 1929. i 2012. godine tamaris je preživio. Za velike hladnoće 2012. godine stradale su mnoge trske, ali to nije izazvalo čuđenje. No, bura je uništile i mnoge pitospore, a to je već izazvalo dosta čuđenja. Pitospora raste isključivo u naseljenom području i ono što je pretrpjela pitospora ne može se usporediti s onim što je pretrpio tamaris koji raste i izvan naseljenog područja. Tamaris je najviše trpio, na svojim je granama skupljao goleme količine posolice, na njegovim granama se hvatao led, bura ga je savijala do tla, ali je opstao i tako potvrdio status svetog drva, najotpornijeg na otoku.  |
PAG I STARE IGRE-TRIJA
 Nekada je u Pagu trilja, odnosno na paškom dijalektu trija, bila omiljena igra, a igrali su je djeca i odrasli, muškarci i žene. Najčešće se igralo uz Zbornu crkvu Marijinog Uznesenja gdje su na siciji uklesane (ucrtane) podloge za igru. Za igru su se koristili žetoni napravljeni od komadića lista pitospore, ponekad su se koristila zrna graha (fažol), a ponekad i petinarke (male kovanice). Svaki igrač je imao devet žetona. Pravila za triju su jednostavna. Igraju dva igrača, a svaki igrač ima devet žetona. Igra se na kvadratu koji je podijeljen u četiri manja, a kroz kvadrate je povučena dijagonalna crta. Dijagonalna crta siječe svaki kvadrat, a mjesto na kojem se sijeku crte je mjesto na koje se stavlja žeton. Pobjednik je igrač koji složi tri žetona na jednoj crti. U prvom dijelu igre igrači naizmjenično stavljaju žetone na dodirne točke. Pri postavljanju žetona igrači pokušavaju napraviti triju i međusobno se u tome ometaju. Na primjer, kada jedan igrač svojim žetonima pokrije dva polja na jednoj crti, protivnik svoj žeton stavi na treće polje. U drugom dijelu igre igrači pomiču žetone po crti kako bi pokrili tri polja i napravili triju. Žetoni se smiju pomicati samo po crti. Protivnikov žeton se ne smije preskakati. Igra je ponekad trajala vrlo kratko jer bi jedan igrač napravio triju već pri početnom razmještanju žetona. No, ponekad je trija trajala dugo, osobito ako su igrala dva iskusna igrača. U Pagu se trija igrala vrlo često. Za igru je smetala samo kiša. Bura nije smetala, osim što bi reful ponekad odnio komadiće listića pitospore ili zrna fažola. Zbog toga se za bure češće igralo s petinarkama, ako ih se imalo. Trija se redovito igrala nedjeljom poslije jutarnje mise. Nije poznato kada je i kako trija došla do Paga. U enciklopedijskim radovima o drevnim igrama navodi se kako je trilja stara oko 3. 500 godina. Igrala se u staroj Ateni i u starom Rimu. Mnoge igre koje su se stoljećima igrale u Pagu (na primjer žigarela) došle su iz starog Rima i možda je iz Rima u Pag došla i trija. Prema mnogim svjedočenjima, na siciji je podloga za triju postojala na početku 20. stoljeća. No, neki tvrde kako su kvadrati na siciji postojali i u 19. stoljeću. To bi moglo biti točno. Naime, na jednom crtežu iz sredine 19. stoljeća prikazana je pjaca, a na siciji su dva mladića koji sjede na način na koji sjede igrači dok igraju triju. |
NEKADA SE NA PAGU BAGREMOVO CVIJEĆE KORISTILO KAO JELO
 Na Pagu se bagrem (akacija) nazivao različitim nazivima, ali nikada onim pravim. Nazivao se pukac ili u množini pukci i „cviće ko se ide“ („cvijeće koje se jede“), a zabilježeni su i nazivi medar i medica. No, nikada se nije nazivao bagrem ili akacija. Bagrem je zanimljiv jer se na Pagu njegovo cvijeće koristilo za jelo. Cvijeće bagrema, nalik grozdu, bralo se dva do tri dana nakon otvaranja pupova jer je tada sočno i slatko. Naime, već nekoliko dana nakon cvata, cvijeće bagrema postaje oporo i gorko i ne može se koristiti za jelo. Cvijeće bagrema se najčešće jelo sirovo, svježe, odmah nakon branja. Koristilo se i kao dodatak miješanim salatama. Na nekim dijelovima otoka Paga se pohalo. Priprema za pohanje je bila jednostavna. Cvjetove se odvajalo od stabljike i stavljalo u vodu na oko pola sata. Zatim bi se cvijetovi dobro procijedili, zgnječilo bi ih se rukama i oblikovalo u kuglice ili u plošne oblike i pohalo. Bagremovo cvijeće se koristilo i kao dodatak prženim jajima. U dostupnoj literaturi o flori i fauni otoka Paga ne navodi se kada je bagrem prvi puta posađen na Pagu. U Europi je bagrem prvi puta posađen na početku 17. stoljeća, a prema nekim izvorima, u to vrijeme je posađen i u Veneciji. Pag je u 17. stoljeću bio dio Mletačke Republike. Pažani su bili vrlo poduzetni i iz Venecije su u Pag donosili sve novo što bi se pojavilo na tržištu. Zbog toga bi se moglo pretpostaviti kako je bagrem posađen na Pagu u 17. stoljeću. No, za to nema dokaza. Ako bagrem nije donesen na Pag u 17. stoljeću, možda je donesen na početku 20. stoljeća. Naime, na Bašaci je paški načelnik Frane Budak početkom 20. stoljeća uredio botanički vrt u kojem su posađene sadnice brojnih biljaka iz raznih zemalja. Međutim, jedne noći, prije nego su se biljke razvile, botanički vrt je prekopan, biljke su zgažene i vrt je bio potpuno uništen. Nikada se nije doznalo tko je to napravio i zbog čega, a iz nekog razloga Budak ga nije pokušao obnoviti. Međutim, od Bukakovog botaničkog vrta je ipak nešto ostalo. Ostale su neke biljke, kao što je na primjer japanska mimoza koja je još uvijek prilično rasprostranjena, premda se dosta uništava. Možda je i bagrem jedan od ostataka Budakovog botaničkog vrta. Pažani su bagrem koristili u praktične svrhe. Zbog karakterističnog korijenja i otpornosti, stabla bagrema su se koristila za sprečavanje erozije tla. To bi moglo objasniti zašto ga je najviše posađeno u Starom gradu, na kosinama koje su bile izložene jakoj eroziji. Pedesetih godina 20. st. na Goliji je uređen velik gradski park koji je, u većem dijelu, napravljen nasipanjem zemlje crvenice i crnice na muljevitu podlogu uz more. Na granici parka i, u to vrijeme, muljevitog žala, posađen je bagrem koji je spriječavao odron zemlje i eroziju. Nakon izgradnje zidića i kasnije rive, stabla bagrema više nisu bila potrebna, ali nisu uklonjena. Većina je uništena tek posljednjih desetak godina. Prema nekim izvorima, koji nisu dovoljno pouzdani, u Pagu je oko 1940. godine bilo najmanje 200 stabala bagrema. Danas ih ima vrlo malo. Bagrem se nije sadio izvan naseljenog područja jer je bio opasan za neke domaće životinje i neke vrste divljači. Naime, na bagremu je otrovno sve osim cvijeta. Životinje su se mogle otrovati ako bi jele bagremovu koru ili listove. Bagremov med se od davnina smatra ljekovitim, a najviše se koristi za smirenje i liječenje nesanice. Zanimljivo je, međutim, da se u dokumentima iz sredine 19. stoljeća o proizvodnji meda na Pagu, spominje med od vrijeska i od kadulje (slavuje), ali se ne spominje bagremov med. Nije poznato zašto paški medari nisu vrcali u vrijeme cvata bagrema. Bagrem se stoljećima koristio za spriječavanje erozije tla, cvjetovi bagrema su se jeli, a danas je bagrem samo ukrasna biljka. Josip Portada |
MR. DON DARIO TIČIĆ: "DOŠAŠĆE IZMEĐU TEOLOGIJE, LITURGIJE I PRAKSE"- S PREDAVANJA ODRŽANOG U KNEŽEVOM DVORU U PAGU, 15. 12. 2013. GODINE
 Mr. don Dario Tičić održao je u Kneževom dvoru u Pagu predavanje na temu „Došašće između teologije, liturgije i prakse“. Mr. don Dario Tičić govorio je o značenju, smislu i povijesti Doašašća ili Adventa, razdoblja koje prethodi Božiću te o nekim aspektima dočekivanja Božića u Pagu. Donosimo službeni dio predavanja. Teologija i liturgija Došašće je vrijeme od četiri tjedna, ispunjeno radosnim išćekivanjem rođendana Isusa Krista. To je ono drago vrijeme koje prethodi svetkovini Božića, nerijetko pretvoreno u bezglavu jurnjavu priprema, osobito prema svom kraju, a vrhunc takve situacije je obično na Badnjak oko podneva. Adventus, Prišašće, Došašće, Dolazak je duboko i ozbiljno vrijeme promišljanja o svom vlastitom životu u svjetlu Kristova ponovnog dolaska. Ono se izvanredno nadovezuje na sjetu mjeseca studenoga, koji je obilježen u svom startu na promišljanja o životu koji zamire na Zemlji i o nedokučivoj stvarnosti zagrobnog života, u kojeg kao vjernici kršćani, vjerujemo. Svoju formu od četiri tjedna, Došašće zadobiva u 7. stoljeću, mada se ono kroz vrijeme na različite načine formiralo. U Milanu i na području milanske nadbiskupije, odnosno na području takozvane Amnbrozijanske liturgije, Došašće započima o spomendanu Svetog Martina. To je Došašće od sedam tjedana. Kod nas na zapadu, to jest na području rimokatoličke liturgije, Došašće započima o blagdanu Svetog Andrije, apostola i traje četiri tjedna. Prva dva tjedna rezervirana su za promišljanja o onom dugom čekanju stoljeća na dolazak Mesije, to postaje vrijeme iščekivanja, obraćenja i nade. Duga stoljeća čekanja Obećanog, sažeta su u dva tjedna Došašća. Kroz to vrijeme najviše od svih likova dolazi do izražaja prorok Izaija i Ivan Krstitelj, te će svatko od njih dvojice na svoj način progovoriti vjerničkom srcu. Prvi će navještati Djevicu koja ima roditi, a drugi upozorava na pripremu puta Gospodinu koji ima doći. Od 17. prosinca započimaju prvilegirani dani. Svaki dan ima svoju vlastitu poruku i dubinu. To su dani kada se proživljava ono neposredno vrijeme pred dolazak Sina Božjega u tijelu, među nama. Čitaju se odlomci Evanđelja koji govore o neposrednim događajima koji su prethodili Kristovu rođenju. Nabrojimo samo neke: navještaj rođenja Ivana Krstitelja, Navještenje Gospodinovo i sve što je povezano s tim događajima. Ono što na poseban način obilježava to privilegirano vrijeme su takozvane O-antifone. One su biser zapadne liturgije. Koriste se kao predpjev kantiku Zaharijinom u jutro i Marijinom hvalospjevu Veliča, na večer u sklopu Časoslova. O Mudrosti, što iz usta Vječnog Oca izvireš i sjendog kraja do drugog po cijelom svijetu dopreš, sve hrabro blago redeći, dođi među nas, vodi nas, da pravi put nam pokažeš. Ovih antifona ima devet, svaka se pjeva svoj dan. One sačinjavaju stanovitu Devetnicu Božića, uzdižu srca vjernih, pripremaju narod na blagdan, a liturgija općenito tih dana, svojom uniformiranošću i u isti tren otvorenošću, odgaja za pravi duh iščekivanja Božića, kao povijesno spasenjskog događaja. Vrhunac je u Misi bdijenja koja se slavi i na Badnjak kad padne noć. Tada se čita Matejevo Evanđelje koje govori o Kristovim pretcima u tijelu, u genealogiji od Abrahama do Josipa sina Matanova, kome se rodio Isus. Na Misi Ponoćnici, čita se Lukin izvještaj o popisu i rođenju Kristovom u Betlehemskoj štali, jer za njih nije bilo mjesta u svratištu...Ako ikoji kršćanski blagdan počiva u svojim temeljima, na poganskoj formi slavlja u jedinici vremena, onda je to svakako Božić. Stari Rim je slavio 25. prosinca dan nepobjedivog boga sunca, Dies soli invicti. Zaista, od 25. prosinca se dan produljuje i sunce biva sve jače. Kršćani su stavili Krista kao nepobjedivo Sunce, na dan 25. 12. pokazujući svima da je on smisao povijesti. Na istoku je Božić 6. na 7. siječnja, kada pada naša svetkovina Bogojavljenja, svetkovina koja je u korijenu starija i značajnija od samog Božića i to nas povezuje s Istokom. U antici, pred veliki blagdan sunca, rimski su patriciji pripuštali od 17. prosinca, svoje robove k stolu, bili su slobodniji i uživali su makar malo u dobrohotnosti svojih gospodara. Bila je to priprema za veliki dan sunca. Crkva je tu kasnije stavila te dane kao dane najbliže priprave za svetkovinu Porođenja Isusova, kroz tekstove, pjesme i kasnije pobožnu praksu kroz dugi niz stoljeća. Praksa Kada čujemo izgovorenu riječ Došašće, najčešće nam pada napamet vjenčić ili vijenac, ovisi o veličini. Sa svoje četiri svijeće u svim mogućim bojama i kombinacijama, dolazi nam sa sjevera Europe, Germanskih zemalja i Sjeverne Amerike. Nema kršćanskog kraja na Zemlji kome je on kao fenomen stran. Opće je prihvaćen, kako u domovma tako i u crkvama. Posljednjih dvadesetak godina rado je viđen u našoj sredini, od crkve, domova, ureda, gotovo svugdje. Vatikanska Kongregacija za Bogoštovlje i disciplinu sakramenata, u svom Direktoriju, pravilniku o pučkoj pobožnosti i liturgiji, prepoznaje ga kao nešto pozitivno i opće prihvaćeno. Teorija da je adventski vjenac poganština, je izraz nerazumijevanja stvari. Kako se pale svijeće, tako je Božić bliže, a on je najveće svjetlo-Krist. Mise Zornice ili negdje prozvane Petelinske mise, od peteha, Mise takozvane galli cantus, kad pjevaju pijetli, dakle u zoru, nisu donedavna bile uobičajene uz Jadransku obalu, osim rano u korizmi, negdje na otocima ili rane mise za mrtve na Mrtvi dan, do reforme liturgije. Adventske zornice su gotovo opće raširena pojava, fenomen svoje vrste, jer ćete ranom zorom u crkvama ponajčešće vidjeti one kojih redovito nema usred dana na Misi...Kako se slave te Mise i na koji način, ovisi. Negdje cijelo Došašće, negdje devet dana. Misama zornicama želi se dočekati dan, biti budni u iščekivanju, otvoriti vrata Gospodinu koji ima doći. Vrhunac tih Zornica je ona na Božić u zoru, pastirska Misa u kojoj se čita Evanđelje koje govori o pastirima koji potiču jedan drugoga da pođu do Betlehema vidjeti što se dogodilo, događaj kojeg im obznani Gospodin. Vrijeme došašća je uvijek hranilo pobožnu hrvatsku dušu. To je vrijeme darivanja i kada sci nekako više nastojimo biti makar malo bolji i susretljiviji jedni prema drugima. Spomendan Svete Lucije, svima nam je od djetinjstva u pamćenju, jer se tada dariva djecu. Sveti Nikola nikad nije donosio darove. To je bilo rezervirano Luciji. Famozni refren „Santa Lucia, mamma mia, porta i bomboni in calza mia!“ mistični su ditiramb koji nas veže uz ovu dragu sveticu iz prvih kršćanskih vremena. Na mjesto zaključka Došašće u Pagu nije nikada imalo neko posebnije obilježje, osim Svete Lucije i redovitih priprema za Božić. Branje sobine, friganje frit, kadit tamijanom od šumpreša ili važića na fildofer i cekanje kad ćemo poć u Velu crikvu na ponoćnicu, bil su udarni fenomeni Došašća na izmaku i nadolaska Porojenja Isusovog. Komina više nema, komin kao instituciju, zamijenili su primaće i dnevni boravci. Frite se frigaju kao i prije, a na ponoćnicu se, Bogu hvala, i dan danas ide u našu Velu Crikvu. Još se osjeti miris tamijana, kako po kućama, barem nekima, tako i u crkvi. Tamo smo vezani sa našim pradedima i prananama, ocima i materama, s našim malim, ali velikim Bogom i nikako drugačije. Shvatimo da je Bog ušao u našu ljudsku povijest kao Bog i kao Čovjek, sviđalo se to nekima ili ne. Došašće i Božić nisu samo ono nešto izvana. Ono iznutra dat će smisao svemu što izvana činimo. Tako će se Božić već sada dogoditi. Na dobro Vam svima došlo Porojenje Isusovo! Pag, Knežev dvor, III. Adventa, 15. XII. 2013. |
25.11.2018., nedjelja
Tumbula na Veloj ulici
Dvije mlade Paškinje 1846. godine
RUIĆEV POPIS GRAĐEVINA U STAROM GRADU PAGU
 Građevine u Starom gradu prema popisu Marka Laura Ruića: -kuće (obiteljske prizemnice ili katnice s okućnicom, ostaci nekih i danas vidljivi), -palače (najpoznatija je splitskog nadbiskupa Petra Grubonića, rođenog Pažanina), -središnji gradski trg (uz more, podno akropole), -općinska palača u kojoj se sastajalo Vijeće, -dvije gradske lože na središnjem trgu (uz more, podno akropole), -velika loža, sudnica (na gradskom trgu, uz more), -kneževa kuća (uz središnji trg), -kuća zadarske nadbiskupije (uz središnji trg) -kuća rizničara, -špital (hospital, ubožnica), -gradska luka (imala je „Veli mul“, a nalazila se na potezu od današnjih prvih ruševina u Starom gradu do ispod akropole), -ulaz u gradsku luku (ispod sv. Jelene, bio je osiguran lancima), -skladišta soli (sjeverno, prema današnjem Pagu), -Zborna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije (jedina u cijelosti sačuvana), -krstionica sv. Ivana Krstitelja (uz Zbornu crkvu), -crkva sv. Ambroza, -crkva sv. Andrije (na središnjem trgu), -crkva sv. Ante Opata (južno, prema današnjem Pagu, vidljivi su ostaci njenih temelja), -crkva Sv. Frane, -crkva Sv. Grgura (izvan grada prema jugu), -crkva Sv. Jurja (bile su dvije), -crkva Sv. Jakova (sjeveroistočno od gradske jezgre), -crkva Sv. Križa uz koju je bio i Dominikanski samostan, (sjeverno od gradske jezgre, uz crkvu Sv. Ante Opata), -crkva Sv. Krševana, -crkva Sv. Kuzme i Damjana -crkva Sv. Lucije (na istočnoj strani grada), -crkva Sv. Marije od Svijeća, Gospe Kandelorske, -Benediktinski samostan i crkva Sv. Margarite (na brijegu sjeveroistočno od Zborne crkve), -crkva Sv. Martina (kod Velikog izvora, i danas dobro vidljiva), -crkva Sv. Mateja (jugozapadno od gradske jezgre, u vinogradima), -crkva Sv. Nedjeljice, -crkva Sv. Trojstva, -crkva sv. Andrije (izvan gradske jezgre, kod solana), -crkva Sv. Eufemije (na sjeveroistočnoj strani uvale, kod solana), -crkva Sv. Ivana Evenđelista (na predjelu Zastudenac, kasnije Studeno), -crkva sv. Jelene (izvan gradske jezgre, prema današnjem Pagu), -crkva sv. Katarine, -crkva sv. Kvirina (izvan gradske jezgre, na predjelu Govejak), -crkva sv. Mihovila (nedaleko od današnjeg sela Gorica, uz nekadašnje mjesto Murovlani), -crkva sv. Nikole, -crkva sv. Stjepana (u uvali Svilno), -crkva sv. Petra i (muški) Benediktinski samostan (izvan gradske jezgre, na današnjoj Prosici). |
ČUDO SVTOG KRIŽA i Konstitucije Paškog Kaptola
 -Ovo čudo dogodilo se u Crkvi sv. Ante Opata u Pagu godine 1413., 23. srpnja: čudo veliko u jednog Križa učinjena u rezbariji; curila je Krv iz rane s Boka obilata, kao da je to bio živi Čovjek ranjen, a poslije, sutra dan pojavila se velika kiša što bijaše čudo, budući je pištila tekuća voda na nekim mjestima gdje no prije nije bilo, to jest iza oltara u Crkvi Svetog Tome u Košljunu. Tekuća kao riječna. U tom dokumentu se, kao i mnogim drugima, navodi kako se čudo Svetog križa dogodilo 23. srpnja 1413. godine. Paški župnik don Igor Ikić je najavio kako će se 2013. godine svečano obilježiti 600 godina od tog, za vjernike velikog događaja o kojem su raspravljali i pisali povjesničari i teolozi. Stanovnici Paga su se 1474. godine iz starog, preselili u novi, današnji Pag. U novom Pagu su izgradili crkvu Sv. Ante Opata i to samo kako bi u njoj čuvali Sveti križ. Uz crkvu je izgrađen i Dominikanski samostan. Čudo Svetog Križa i Dominikanski samostan spominje i paški svećenik don Blaž Karavanić u djelu „Građa za povijest grada i otoka Paga“. -Čudotvorni križ od drva od koga se točila krv dne 23. srpnja 1413. godine, a nalazio se u crkvi sv. Ante Opata u Starigradu, na brežuljku s južne strane crkve Bla. Djev. Marije bijaše prenesen god. 1495. u novi grad, te smješten u crkvu sv. Ante Opata koju su Pažani sagradili da se u njoj čuva vele dragocjeni i čudotvorni Križ. Crkva je bila povjerena fratrima sv. Dominika. Ovaj čudotvorni Križ bijaše štovan od Pažana osobitom pobožnosti. Za prenesenja Presvetog Križa iz Starigrada u novi grad, bijaše određen dan 23. srpnja 1495. godine, obljetnica slavnog goda. Tog je dana nagrnulo mnogo vjernika, ne samo Pažana već i vanjskog svijeta. Pažani, prigodom prenesenja Presvetog Križa, dobili su od Svete Stolice povlasticu potpunog proštenja za one koji bi se ispovijedili i pričestili te pohodili crkvu i udijelili milostinju siromašnima, navodi don Blaž Karavanić. O velikom značenju crkve sv. Ante Opata u kojoj se čuvao Sveti križ govori i to što je imala tri ključa, od kojih je jednog imao prior samostana, drugog natpop, a trećeg najstariji od općinskih ovlaštenika. Dominikanski samostan i bratovština Svetog Križa ukinuti su 22. lipnja 1808. godine. Sveti Križ je prenesen u Zbornu crkvu Marijinog Uznesenja gdje i se danas nalazi. Nakon ukidanja Dominikanskog samostana o crkvi Sv. Ante Opata u novom Pagu nije se imao tko brinuti. Jedno vrijeme se koristila kao skladište soli, a početkom 20. stoljeća je postala privatna kuća. Crkva Sv. Ante Opata u Starom gradu je posve propala i od nje je ostao samo dio apside i temelja. Do svečanog obilježavanja 600 godina od čuda Svetog križa paška gradska uprava namjerava urediti ostatke crkve Sv. Ante Opata u Starom gradu. Pag su, radi dogovora o arheološkim istraživanjima, posjetili predstavnici Arheološkog muzeja u Zadru koji su, zajedno s gradonačelnikom Paga Antom Fabijanićem razgledali ostatke crkve. Istraživanja bi trebala početi u siječnju iduće godine, a izvodit će se u suradnji s Konzervatorskim odjelom u Zadru, Gradom Pagom, Župnim uredom u Pagu i Centrom za kulturu i informacije Pag. U legendi o Svetom Križu spominje se i plitica u koju je pastirica prikupila krv i koja je nestala. Zanimljivo je da ta plitica nikada nije zaboravljena, a vjernici je i danas spominju govoreći o Svetom križu. U raznim povijesnim dokumentima već od 16. stoljeća nalaze se zapisi o traganju za pliticom. Marko Lauro Ruić, (1736.-1808.) doktor kanonskog i civilnog prava, paški bilježnik, kotarski sudac i povjesničar u 18. stoljeću je zapisao kako se plitica nalazi u crkvi od Frara u Veneciji i napominje kako nije jasno kojim je putem dospjela tamo. Višestoljetna potraga za pliticom i štovanje Svetog Križa na najbolji način potvrđuju veliko značenje kojeg za vjernike ima događaj od 24. srpnja 1413. godine. |
BARTOL KAŠIĆ I BIBLIJA
 Neke riječi koje su bile dio starog dijalekta Paga. pudar-čuvar vinograda, bota-svod, lemozina-milostinja, žukovina-brnistra, žmul-čaša, žvatalica- žvalo, čeljust, praćalac-koji gađa pračkom, potiti se-znojiti se, pineznik-novčar, gresti-ići. Evo još nekih riječi koje koristi Kašić u svojem prijevodu Biblije: bezserca-bez razuma, bezsvisno-besvjesno, carkvica-crkvica, busija-zasjeda, cviet-cvijet, ćaćko-otac, dalećina-daljina, diedina-baština, diliti se-odlaziti, odjeljivati se, diljina-duljina, drievo-drvo, brod od drva, dvosiječ-dvosjekli, gusovati-spremati zasjedu, gustijerna-bunar, hrabren-hrabar, inokupiti se- okupiti se, hudobski-demonski, hud-zao, iztruditi se-iscrpiti se, kostret-koža s oštrom dlakom, paklien-paklen, pogarljiv-prekoren, ukoren, prozuzriv-proziran, puč-bunar, pura-prova, prednji dio lađe. Neke riječi koje koristi Kašić u prijevodu Biblije su posebno zanimljive. kostižder-jastreb, kozomor-naziv vjetra, lastan-lagan, lar-galeb, neumiteonik-neznalica, neuspomenutje-zaboravljanje, neustarpljenstvo-nestrpljivost, neutekljiv-neizbježan, očce-zamka, mreža, odriegivati-obacivati, panjkavac-klevetnik, priljubodivac-preljubnik, razumieteonik-razuman čovjek, prihud-vrlo zao, odihalo-duh, jejina-sova, celonuti-poljubiti. Evo i nekih naslova poglavlja: -Pismo od postanja, Pismo od ishoda, Pismo Levitičko. Kašić evanđelja po Mateju, Marku, Luki i Ivanu naziva Sveto Isukarstovo vangelje po Mateju, Marku, Luci (a ne Luki) i Ivanu. Kašićev rukopis djeluje kao nedovršeno djelo, odnosno kao da se ne radi o rukopisu koji je u cijelosti pripremljen za tiskanje. Osim što nedostaju početne rečenice u „Knjizi postanka“, rukopis je pun ispravaka, od kojih su mnogi nečitljivi. U predgovoru Kašićeve Biblije tiskane 1999. godine navodi se: -Transkripcija je načinjena uz poštivanje Kašićeva morfonološko/fonološkog načina pisanja i između štokavštine i čakavštine/cakavštine, pisanja vokalnog r kao ar, odnosno er i sličnih neujednačenosti. U skladu s tim načelom ostavili smo Kašićev način pisanja: gosdba/gozdba, množtvo/mnoštvo/mnostvo, carkva/cerkva, podnižiti/podniziti i sl. Premda je rad na onom dijelu rukopisa koji je Kašićev autograf uloženo razmjerno najviše vremena i truda, upravo tu je ostalo najviše nesigurnosti jer je rukopis na mnogim mjestima vrlo slabo čitljiv i nerijetko je bila potrebna prava rekonstrukcija. Razlog zbog kojeg je Kašić preveo Bibliju je shvatljiv, no manje je shvatljivo zbog čega njegova Biblija nije tiskana. Kašić navodi kako su za krivi njegovi zemljaci, a čini se kako je to istina ili je vrlo blizu istine. Evo kratkog prikaza onoga što se događalo s Kašićevim prijevodom Biblije. Dubrovački nadbiskup Fabio Tempestivi nagovorio je Kašića na izradu prijevoda Biblije, što je bilo neformalno, ali značajno, jer su tu zamisao podržali i slijednici nadbiskupa Temptestivia. Službeni nalog za prijevod Biblije Kašić je dobio 1625. godine od Kongregacije za širenje vjere. Kongregacija je o napravljenom prijevodu raspravljala 1631. godine u Rimu, a nakon toga je prijevod dostavljen Kongregaciji Svetog oficija (Sveta inkvizicija). Do tog trenutka tiskanje Kašićevog prijevoda Biblije nije bilo upitno. Međutim, zagrebački biskup je poslao pismo Kongregaciji za nauk vjere (Svetoj inkviziciji) tražeći odgodu tiskanja Kašićevog prijevoda Biblije. Ukratko, smatrao je kako se o prijevodu moraju izjasniti nacionalni biskupi i redovnici. U pismu je naveo da će se kardinali uvjeriti kako je prijevod više štetan nego koristan. Povjesničari se uglavnom slažu kako se zagrebački biskup protivio tiskanju Kašićevog prijevoda Biblije zbog jezika. Naime, Kašić je za prijevod Biblije koristio štokavsku ijekavicu, što je bilo strano zagrebačkom kajkavskom narječju. U to vrijeme interes Crkve je bio širenje vjere među slavenskim stanovništvom i željelo se izbjeći sukob. Na sjednici Kongregacije svetog oficija održane 23. lipnja 1633. godine, na kojoj je bio nazočan papa Urban VIII. pročitano je pismo zagrebačkog biskupa. Njegovi navodi su očito bili vrlo uvjerljivi. Naime, istog dana papa Urban VIII. je donio odluku o zaustavljanju postupka tiskanja Kašićeve Biblije. Kašićev prijevod Biblije je ostao u rukopisu 366 godina i tiskan je 1999. godine. Josip Portada |
MARKO LAURO RUIĆ-POVJESNIČAR ČIJE JE DJELO OD NEPROCJENJIVE VAŽNOSTI ZA PAG
 Prevodio je s francuskoga i talijanskog jezika, prepisivao je stare isprave iz paškog arhiva koji je kasnije uništen u požaru, istraživao je prošlost grada i otoka Paga, Nina, Like i drugih područja. Pažani su ga izuzetno cijenili, a ostalo je zapisano njegovo geslo „Nikada ne iznosim što ne mogu dokazati“. Ruićeva djela se nalaze u raznim arhivima i u privatnom vlasništvu, a grad Pag, nažalost, nikada nije pokazao zanimanje za otkup njegovih djela i stvaranje zbirke koja bi bila od neprocjenjive vrijednosti. Obitelj Ruić se u Pagu prvi puta spominje u ispravi od 9. svibnja 1299. godine. Roditelji Marka Laura Ruića bili su plemići Frane Ruić i Laura Mirković, ali Marko Lauro Ruić nije odrastao uz majku jer je umrla pri porodu. Njegov otac se kasnije oženio plemkinjom Katarinom Jadrulić s kojom je dobio kćer. Obitelj Ruić je živjela u lijepo uređenoj dvokatnici na rivi, pored kuće u kojoj je kasnije bila ljekarna obitelji Martinelli (današnji caffe bar „Tornado“). Frane Ruić je u Veloj ulici kupio palaču koja je, kao miraz pri udaji njegove kćerke, postala vlasništvo grofovske obitelji Portada. Palača je bila ukrašena brojnim umjetninama i stropnim štukaturama, a s jugozapadne strane se naslanjala na palaču Dorkić (danas kuća obitelji Zec). U Pagu nema potomaka Marka Laura Ruića jer se njegova kćer jedinica udala na Rabu, u obitelji koja je, zahvaljujući Ruiću, stekla plemstvo. Marko Lauro Ruić je u Pagu završio osnovnu školu i Kaptolsku gimnaziju, a na Jezuitskom zavodu Sv. Vida u Rijeci završio je studij filozofije. Studij je nastavio u Padovi, na jednom od najprestižnijih sveučilišta u Europi, gdje je doktorirao civilno i kanonsko pravo. Nakon završetka studija vratio se u Pag i 16. srpnja 1752. godine je postao član Plemićkog vijeća, potom i javni bilježnik, a 1798. godine je izabran za paškog rektora. Dužnost rektora je obnašao do 1806. godine. U vrijeme dok je Ruić bio rektor, paška komuna je bila jedna od najbolje vođenih i najbolje uređenih u pokrajini Dalmaciji. Zbog svojeg načina rada, Ruić je u gradskoj upravi imao dosta protivnika. Bio je savršeno pedantan u istraživanju svake nezakonitosti u radu gradske uprave i to je mnogima smetalo. Osobito je štitio narod i Pažani su to cijenili, davali su mu veliku potporu i upravo zbog toga mu protivnici nisu mogli nauditi. O tome koliko je narod cijenio Ruića potvrđuje događaj iz 1797. godine, kada je Francuska pobijedila Mletačku Republiku. Europom su se proširile vijesti o krvavoj Francuskoj revoluciji, giljotinama i likvidacijama i zbog straha od dolaska Francuza u Splitu, Braču, Trogiru i drugim gradovima na Jadranu su izbile pobune. Pobuna se dogodila i u Pagu. Pažani su željeli spriječiti dolazak Francuza, naoružali su se sjekirama, motikama, vilama, svime što su imali i okupili su se na pjaci. Žandarmerija se povukla, a Marko Lauro Ruić je zamoljen za smirivanje naroda jer je procijenjeno kako samo on to može napraviti. S prozora Kneževog dvora Ruić je održao nadahnut i argumentiran govor i uvjerio je Pažane kako im od Francuza ne prijeti opasnost. Uvjeravanje je trajalo dugo, na pjaci je bilo napeto, ali pobunjeni Pažani su se ipak povukli. Ruić je bio cijenjen kao čovjek koji uvijek iznosi istinu, a istinu potkrjepljuje dokazima. Vincenzo Dandolo, generalni providur Dalmacije je, na jednom spisu, napravljenom u sudskom postupku u kojem je Ruić sudjelovao kao svjedok, zapisao: „Riječ ovoga vrijedi više od riječi tisuća.“ Vrijednost njegovog rada je za povjesničare neupitna. No, treba spomenuti što je o Ruićevom radu zapisao Ivan Kukuljević Sakcinski. "Ovo je, po mom sudu, najbolje historičko djelo što ga je poslije Lucija ikoji Dalmatin napisao, jer je sačinjeno kritičkim umom i poštenim domoljubnim srcem, bez svakog laskanja i bez ikakve strasti," zapisao je Ivan Kukuljević Sakcinski. Svoju prvu knjigu „Notizie storiche della cittŕ di Pago“, napisao je 1773. godine, a 1778. godine je napisao prvi dio knjige „Questionis inter canonicos Paghensis“ (o paškoj župi). „Osservazioni storichi“ (Pregled povijesti grada i otoka Paga) počeo je pisati 1776. godine. Od 1779. do 1781. godine pisao je svoje najznačajnije djelo, „Delle riflessioni storiche“ u 24 knjige. Ovo Ruićevo djelo je u 20. stoljeću postalo temelj gotovo svih istraživanja prošlosti Paga. Ruić je istraživao i prepisivao dokumente i zapise na paškim spomenicima. Knjigu „Blasone genealogico“, koja je nedavno objavljena, Ruić je počeo pisati 1784. godine, a završio ju je pred kraj života. „Blasone genealogico“ se temelji na rukopisu „Rodoslovlja otoka Paga“ o genealogiji paških obitelji. U knjizi se nalaze brojni podaci o povijesti paških obitelji i paške župe (Crkve), a uz to, Ruić je nacrtao sve grbove i rodoslovlja paških plemićkih obitelji. Ruić je 1792. godine napisao „Constitutiones“, prijepis Zbirke isprava paškog Kaptola od 13. do 16. stoljeća. Njegova zbirka prepisanih isprava „Legum, statutorum, privilegiorum“ sačuvana je u nepotpunom prijepisu opata Ivana Antonija Gurata iz druge polovine 19. stoljeća. U prijepisu iz 1862. godine sačuvani su i Ruićevi „Frammenti storici“. Nažalost, mnogi radovi Marka Laura Ruića, koji se spominju u raznim ispravama, nisu sačuvani ili se ne zna gdje se nalaze. Poznato je kako su se na Rabu nalazili izvornici nekoliko Ruićevih njegovih djela: „Notizie storiche della Cittŕ di Pago“ , „Delle riflessioni storiche sopra l’antico stato civile et ecclesiastico della Citta et isola di Pago“, „Delle riflessioni et sopra moderno stato“, „Questionis inter Canonicos Pagenses excitate“, „Rerum Eccles. Pagensis Continuatio, parte quinto“, „Blasone genealogico di tutte le famiglie nobili della Cittŕ di Pago“, „Legum et statutorum etc. Paghi“. Ruićeva djela se nalaze u arhivama u Zadru, Zagrebu i Splitu, a neka su u privatnom vlasništvu. No, u Pagu, gradu u kojem je Ruić rođen, u kojem je radio i stvarao, njegovih djela nema. Josip Portada |
Ribe solinarke i malarija na Pagu
|
Na Pagu se povremeno pojavljivala malarija, a najteže je bilo dvadesetih godina prošlog stoljeća. Uzročnik malarije bio je komarac malaričar sa staništem na jezerima, u barama i lokvama te uz solanski kanal. Prema podacima iz 1923. godine na otoku Pagu je bilo 400 lokava, znatno više nego na drugim otocima. Zbog neodržavanja mnoge lokve su nestale i danas ih je znatno manje. Lokve su bile važne za ovčarstvo, a izvori pitke vode i jezera za ljude, no istovremeno su lokve, bare i jezera predstavljale i veliku opasnost jer su bila staništa komaraca malaričara. Komarce se nekada uništavalo vapnom ili se iz lokvi, bara i jezera vadilo bilje u kojem su komarci odlagali ličinke. Na taj način su se komarci uništavali, ali ne potpuno i oni su se ponovno razmnožavali. Na nekim otocima se u lokve stavljao otrov i neko vrijeme dok se otrov ne bi isprao, voda se nije koristila. Na Pagu se otrov nikada nije koristio za uništavanje komaraca kako se ne bi otrovale ovce. Malarija je na Pagu odnijela puno života, a najteže je bilo u Povljani gdje je bilo najviše lokvi i bara, a u blizini Povljane su i dva jezera, Veliko blato i Malo blato. Između 1922. i 1924. godine iz SAD su na veći broj otoka na Jadranu donesene male ribe, gambuzije (Gambusia affinis Holbrooki) koje su uništavale staništa komaraca, a kako su živjele u toplim područjima SAD-a, lako su se prilagodile mediteranskoj klimi. Na Pag je prve gambuzije iz SAD donio, kako se navodi u dokumentima „gospodin Markovina“, no ne navodi se njegovo ime. Gambuzije su stavljene u jezera Velo blato, Malo blato i u sve lokve i bare u okolici Povljane. Malo je tko vjerovao da će te ribice pomoći u uništavanju malarije. Međutim, gambuzije su bile vrlo učinkovite i u kratko vrijeme su istrijebile komarce malaričare. Stanovništvo Povljane je odahnulo jer je tih godina u Povljani „naveliko ljudi umiralo“ od malarije. Gambuzije su se pokazale vrlo korisnima i ovčari su ih stavili u brdske lokve i bare. Ribice se dobro čuvalo, osobito ljeti kada bi vode u lokvama bilo malo. Selilo ih se tamo gdje ima vode ili ih se držalo u velikim drvenim posudama do prvih kiša. Najveća opasnost za gambuzije bile su zimske bure i hladnoća. Ipak, te su se ribice prilagodile i opstale su. Zabilježeno je kako ih je u veljači 1929. godine, za jake bure i obilnog snijega dosta izginulo, ali ih je dosta i preživjelo tako da su se mogle razmnožavati. Stavljanjem gambuzija u lokve, bare i jezera na južnom dijelu otoka riješen je problem malarije u Povljani, Vlašićima, Dinjiškoj i ostalim okolnim naseljima, ali ne i u gradu Pagu. Komarci malaričari su se množili uz soline i uz kanale uz soline. Gambuzija je slatkovodna riba i u kanalima uz bazene soli nije mogla živjeti. Zbog visoke slanosti uz bazene nisu mogle preživjeti ni druge ribe koje bi mogle uništiti staništa komaraca malaričara. No, rješenje je ipak pronađeno. Na Pag je, najvjerojatnije iz Slovenije, donesena mala prugasta riba koja se hrani ličinkama komaraca, a može živjeti u moru u kojem je slanost povećana i do 15 % (prosječna slanost mora je 3%). Bila je to riba koju su Pažani nazvali solinarka, a latinski joj je naziv Cyprinodon fasciatus. Solinarke su se u samo dvije godine toliko razmnožile da su do 1926. godine istrijebile sva staništa komaraca malaričara i u Pagu je nestalo malarije. Solinarke su nastavile živjeti u kanalima uz bazene soli gdje ih i ima i danas, ali sve ih je manje jer se kanali uz bazene ne održavaju kao nekada. Šteta, jer ta je ribica spasila Pag od malarije. Gambuzija je u otočnm lokvama i bunarima bilo do sredine osamdesetih godina 20. stoljeća. Josip Portada  |
KOLIKO IMA ISTINE U TVRDNJI KAKO SU MLEČANI POSJEKLI ŠUME NA OTOKU PAGU?
 Ako su Mlečani posjekli sve šume na Pagu, u protekla dva stoljeća moglo se posaditi na stotine novih šuma ili ih obnoviti na područjima na kojima su ih Mlečani, kako neki tvrde, posjekli. Prema enciklopedijskim izvorima, bor raste prosječno 20 cm na godinu, što znači da za samo petnaest godina naraste do visine od tri metra. Hrast do visine od 30 metara naraste za oko osamdeset do sto godina, ali na Pagu je hrast skromnije visine od hrastova na kopnu i naraste do oko sedam metara, za što mu treba oko dvadeset godina. Crnika, u dobrim uvjetima, za pet do sedam godina dosegne visinu od 3 metra. Da se, nakon pada Mletačke Republike 1797. godine, na površini od samo deset hektara, posadilo tisuću borova, tisuću hrastova i tisuću stabala crnike, danas bi to bila šuma impozantne veličine. Bila bi to šuma za divljenje. Teško je zamisliti kako bi otok Pag danas izgledao da se šuma sadila ne samo na deset, nego na tisuće hektara površine. Međutim, više od dva stoljeća nakon pada Mletačke Republike na današnjem području Grada Paga nije nastala niti jedna nova šuma. Dapače, neke manje su nestale. Sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća na Pagu su se često provodile tzv. dobrovoljne radne akcije sadnje borova u kojima su, uz građane, sudjelovali i učenici osnovne i srednje škole. U Pagu je održana i velika, republička ORA (Omladinska radna akcija) na kojoj je bilo nekoliko stotina mladih iz cijele Jugoslavije koji su bili smješteni u osnovnoj školi, a svakodnevno su sadili borove. Samo za vrijeme ORA-e na Pagu je posađeno oko 10 000 sadnica borova. Procjenjuje se kako je u drugoj polovici 20. stoljeća na Pagu posađeno oko 35 000 sadnica borova i oko 2000 sadnica hrasta. Prema procjenama stručnjaka-savjetnika s ORA-e, oko 90 posto sadnica se "jako dobro uhvatilo i uspješno raste". Međutim, od te goleme količine stabala nije ostalo gotovo ništa. Rezervat prirode Dubrava-Hanzine, jedina listopadna šuma na otoku Pagu, prostire se na površini od 17 hektara. Uz hrast medunac, u rezervatu šumske vegetacije Dubrava-Hanzine, raste crni jasen. Hrast medunac se koristio za izradu dijelova brodova, posebno galija, a od crnog jasena se dobivala boja za bojanje vune. No, usprkos tome što su se hrast medunac i crni jasen mogli komercijalno koristiti, dakle dobro prodati, Mlečani ih nisu sjekli i Dubrava je preživjela 1797. godinu i pad Mletačke Republike. Kod mjesta Šimuni se nalazi šuma Selac koja se spominje u brojnim povijesnim dokumentima. Stabla u šumi Selac su se sjekla zbog ogrjeva, a kako se šuma ne bi uništila, redovito su se sadila nova stabla. Kao i Dubrava, i Selac je preživio 1797. godinu i pad Mletačke Republike. Dvije najveće, i u povijesnim dokumentima najčešće spominjane šume na današnjem području Grada Paga, su sačuvane. Pitanje je zašto bi Mletačka Republika sjekla šume na udaljenim brdskim područjima Paga, za što je trebalo organizirati skup i rizičan prijevoz brodovima? No, ključno je pitanje zašto bi se Mletačka Republika uopće zamarala sječom šuma na prilično udaljenom otoku Pagu kada je na svojem kopnenom području, osobito sjeverno i sjeverozapadno od Venecije, imala golema šumska područja, sa znatno kvalitetnijim stablima za gradnju i obradu. Na koje se povijesne dokumente pozivaju oni koji tvrde kako su Mlečani sjekli šume na Pagu? Zanimljivo je da se takvi izvori ne navode. Pod snažnim utjecajem Mletačke Republike, paške vlasti su od 14. do 18. stoljeća donosile planove za obnavljanje šuma i stroge kaznene odredbe za nezakonitu sječu šuma. To nije bilo bez razloga. Šume su, kao i sol, bile neophodne za preživljavanje stanovništva. Drva su služila za ogrjev, za izradu galija, jedrenjaka, ribarskih brodova, za gradnju kuća ili dijelova kuća, za izradu namještaja, za izgradnju gospodarskih objekata, za izradu čaša, zdjela, bačvi, ostiju, vesala, jarbola, kormila i brojnih drugih predmeta. Do kraja 19. stoljeća u kućama paških ribara, vinogradara i ovčara, gotovo sve što se svakodnevno koristilo je bilo od drva. Konačno, ni solana se nije mogla održavati bez velike količine drvene građe. Održavanje šuma bilo je pitanje opstanka i do početka 20. stoljeća, kada je počeo organizirani dovoz drva na Pag s kopna, bez šume se život na otoku nije mogao zamisliti. Pažani su svoje šume dobro čuvali, a Statut paške općine iz 1443. godine, kao i drugi povijesni dokumenti, dokazuje kako je Mletačka Republika pomagala u zaštiti šuma. To je posve oprečno tvrdnji kako su Mlečani sjekli paške šume. Iz svega se može zaključiti jedno-tvrdnja kako su Mlečani krivi što na Pagu nema šume je povijesno pogrešna. U proteklih 217 godina, od 1797. do 2014. godine, na Pagu su mogle nastati velike šume crnike, bora, hrasta, jasena. Ali, to se nije dogodilo. Kako je onda nastala teorija po kojoj su Mlečani sjekli šume na Pagu? Po dostupnim povijesnim dokumentima, ta teorija je nastala iz neznanstvenih, ideoloških razloga. U jednom trenutku paške povijesti politika je nalagala zatiranje bogate ostavštine Mletačke Republike u Pagu i širenje mržnja prema svemu što je povezano s Mletačkom Republikom. U to vrijeme su uništena ili uklonjena sva znamenja koja podsjećaju na Mletačku Republiku, a najviše pažnje je posvećeno krilatom lavu Bazilike sv. Marka u Veneciji, najpoznatijem simbolu Mletačke Republike. Reljef krilatog lava je uništen na portalu nad vratima u Veloj ulici i na istočnom krilu Kneževog dvora, a kameni krilati lav koji se nalazio na pročelju Zborne crkve Marijinog Uznesenja je skinut. Uz reljefe krilatog lava, uništeni su mnogi portali i natpisi na kućama koji su podsjećali na Mletačku Republiku, državu kojoj je Pag stoljećima pripadao. U takvom političkom ozračju, stvorena je teorija kako je Mletačka Republika posjekla šume na Pagu. U to vrijeme je uništeno mnogo toga što je Pag baštinio od Mletačke Republike. Ali, ipak nije sve uništeno. Mnogo toga što je u Pag došlo iz Mletačke republike (Venecije) ili što je Pag povezivalo s Venecijom, nije se moglo uništiti, a to što se nije moglo uništiti ostalo je dio svakodnevnice Paga do danas. To su karneval, narodna nošnja (venecijanska odjeća iz doba renesanse), paška čipka, peružini, baškotini, pandešpanj, kolacići, rožoj, travarica i konačno, to je srednjovjekovna jezgra Paga, izgrađena u zlatnom dobu Mletačke Republike i grada Paga. Josip Portada |
