27.11.2018., utorak
NEKADA SE NA PAGU BAGREMOVO CVIJEĆE KORISTILO KAO JELO
 Na Pagu se bagrem (akacija) nazivao različitim nazivima, ali nikada onim pravim. Nazivao se pukac ili u množini pukci i „cviće ko se ide“ („cvijeće koje se jede“), a zabilježeni su i nazivi medar i medica. No, nikada se nije nazivao bagrem ili akacija. Bagrem je zanimljiv jer se na Pagu njegovo cvijeće koristilo za jelo. Cvijeće bagrema, nalik grozdu, bralo se dva do tri dana nakon otvaranja pupova jer je tada sočno i slatko. Naime, već nekoliko dana nakon cvata, cvijeće bagrema postaje oporo i gorko i ne može se koristiti za jelo. Cvijeće bagrema se najčešće jelo sirovo, svježe, odmah nakon branja. Koristilo se i kao dodatak miješanim salatama. Na nekim dijelovima otoka Paga se pohalo. Priprema za pohanje je bila jednostavna. Cvjetove se odvajalo od stabljike i stavljalo u vodu na oko pola sata. Zatim bi se cvijetovi dobro procijedili, zgnječilo bi ih se rukama i oblikovalo u kuglice ili u plošne oblike i pohalo. Bagremovo cvijeće se koristilo i kao dodatak prženim jajima. U dostupnoj literaturi o flori i fauni otoka Paga ne navodi se kada je bagrem prvi puta posađen na Pagu. U Europi je bagrem prvi puta posađen na početku 17. stoljeća, a prema nekim izvorima, u to vrijeme je posađen i u Veneciji. Pag je u 17. stoljeću bio dio Mletačke Republike. Pažani su bili vrlo poduzetni i iz Venecije su u Pag donosili sve novo što bi se pojavilo na tržištu. Zbog toga bi se moglo pretpostaviti kako je bagrem posađen na Pagu u 17. stoljeću. No, za to nema dokaza. Ako bagrem nije donesen na Pag u 17. stoljeću, možda je donesen na početku 20. stoljeća. Naime, na Bašaci je paški načelnik Frane Budak početkom 20. stoljeća uredio botanički vrt u kojem su posađene sadnice brojnih biljaka iz raznih zemalja. Međutim, jedne noći, prije nego su se biljke razvile, botanički vrt je prekopan, biljke su zgažene i vrt je bio potpuno uništen. Nikada se nije doznalo tko je to napravio i zbog čega, a iz nekog razloga Budak ga nije pokušao obnoviti. Međutim, od Bukakovog botaničkog vrta je ipak nešto ostalo. Ostale su neke biljke, kao što je na primjer japanska mimoza koja je još uvijek prilično rasprostranjena, premda se dosta uništava. Možda je i bagrem jedan od ostataka Budakovog botaničkog vrta. Pažani su bagrem koristili u praktične svrhe. Zbog karakterističnog korijenja i otpornosti, stabla bagrema su se koristila za sprečavanje erozije tla. To bi moglo objasniti zašto ga je najviše posađeno u Starom gradu, na kosinama koje su bile izložene jakoj eroziji. Pedesetih godina 20. st. na Goliji je uređen velik gradski park koji je, u većem dijelu, napravljen nasipanjem zemlje crvenice i crnice na muljevitu podlogu uz more. Na granici parka i, u to vrijeme, muljevitog žala, posađen je bagrem koji je spriječavao odron zemlje i eroziju. Nakon izgradnje zidića i kasnije rive, stabla bagrema više nisu bila potrebna, ali nisu uklonjena. Većina je uništena tek posljednjih desetak godina. Prema nekim izvorima, koji nisu dovoljno pouzdani, u Pagu je oko 1940. godine bilo najmanje 200 stabala bagrema. Danas ih ima vrlo malo. Bagrem se nije sadio izvan naseljenog područja jer je bio opasan za neke domaće životinje i neke vrste divljači. Naime, na bagremu je otrovno sve osim cvijeta. Životinje su se mogle otrovati ako bi jele bagremovu koru ili listove. Bagremov med se od davnina smatra ljekovitim, a najviše se koristi za smirenje i liječenje nesanice. Zanimljivo je, međutim, da se u dokumentima iz sredine 19. stoljeća o proizvodnji meda na Pagu, spominje med od vrijeska i od kadulje (slavuje), ali se ne spominje bagremov med. Nije poznato zašto paški medari nisu vrcali u vrijeme cvata bagrema. Bagrem se stoljećima koristio za spriječavanje erozije tla, cvjetovi bagrema su se jeli, a danas je bagrem samo ukrasna biljka. Josip Portada |
