Prije uporabe dobro razmisliti

četvrtak, 27.11.2014.

Otkuda klipovi, a nitko nije krunio kukuruz?

U očima mlade generacije ja sam Metuzalem, ili barem aspirant na to mjesto. U svoju obranu mogu reći kako se ipak svojski trudim i prihvaćam sve munjevite promjene koje se zbivaju, jer sam potpuno svjesna da je danas takvo vrijeme. Nisam od onih koji vape za prošlošću kao zlatnim dobom u koje se želim vratiti kao u majčino okrilje.
Budimo realni, reče Kazo, ta prošlost je imala svojih debelih slabosti, ali nisam nikako za to da je u potpunosti odbacimo. Ljudi moji, valjda je u njoj bilo i nečega dobroga! Priznajem polet i stručnost mlade generacije, ali nikada neću priznati i odobriti negativizam i totalno gaženje svega što ne nosi privjesak današnjice i mladosti.
Onih davnih dana kada sam bila početnica, bilo je normalno da mi početnici kao takvi uglavnom držimo jezik za zubima i šutimo i pričekamo nekoliko godinica dok ne steknemo kakvo-takvo iskustvo koje bi nam dalo za pravo da kažemo koju. Ni to nije bilo u redu. Mladog čovjeka treba uvijek saslušati i uvažiti, bilo to i prvoga radnog dana u životu. Ipak, postoji nešto što tom mladom čovjeku treba zamjeriti. Uvijek. Neprihvaćanje i nepoštovanje radne i kolegijalne etike. Ubijte me i zgazite, jer ovo što propovijedam danas nije „in“, ali ja ću i dalje ostati pri svome jer to je karika koja nedostaje. Nedostatak empatije i višak krvoločnosti.
Opisat ću najsvježiji primjer iz svoje svakodnevice. Nekoliko osoba koje su pred mirovinom ili na pragu nje. Odlaze, polako se iskapčaju, prikupljaju papire i vjerojatno u sebi podvlače neke crte i odvaguju svoj korak, pitaju se je li malo preuranjen ili ne, rezimiraju koliko su toga kvalitetnog ostavile…
U istoj toj radnoj sredini nekoliko je osoba koje bi mogle biti potencijalni nasljednici. Prekrasno. Ovo je rečeno bez ironije. Dakle, te mlade osobe imaju neka novija i svježija znanja i predivan radni elan. Slutite jedan „ali“. Upravo stiže. Isti ti nasljednici vide što se zbiva i odmah ubacuju u četvrtu brzinu i naglo startaju. Pronalaze zamjerke.
Istim tim starijim osobama. Ništa čudno, kad bismo se svi zainatili i išli uokolo istražujući svoje supatnike svih generacija na poslu, pronašli bismo desetke propusta. Kad bismo. Trebamo li? Prepuštam odgovor pametnijima …
Vraćam se na četvrtu brzinu. Pronašli smo (su) pukotine u radu i glasno ih iznosimo i negodujemo. Pri tome uopće ne vodimo računa o nekoj široj slici: koliko toga i koje kvalitete je ugrađeno u radnu sredinu upravo rukama i trudom istih tih onemoćalih starijih. I to onih godina, kada su bili isto tako mladi i poletni, potom u svojim zrelijim godinama pa i sada pred kraj. Ali ne, to uopće nije važno, važno je da se propust dogodio sada, u proteklu godinu ili dvije. To je strašno, zar ne? Zgazimo ih do kraja, šutnimo u stranu jer ništa ne valjaju.
Mlade snage jako dobro opažaju i njima se to zaista nikada ne može i neće dogoditi. Kada zasnuju obitelj, kada stignu mala djeca, bolovanja zbog njege djece, problemi s životnim partnerima, školovanjem djece, starim roditeljima, nadolazećim klimakterijem ili andropauzom….
Ne, njima se to nikada neće dogoditi! Uvijek će ostati mladi, puni snage, inovativni, bezgrešni itd …

27.11.2014. u 08:21 • 6 Komentara • Print • #

subota, 22.11.2014.

Dva crna oka

Shvatila sam kako sam nepravedno propustila spomenuti moje, poslije obitelji, najdraže biće na svijetu. Kao i svaki pomalo zaluđeni ljubitelj pasa, otkad ga imam, ne prepoznajem se. Kao ni već spomenuti članovi obitelji.

Nakon četiri godine boravka kod nas, mali bijeli smotuljak je potpuno preuzeo vlast nad nama. Čudna je to interakcija, treneri pasa bi nam našli jako mnogo zamjerki i primjera njegovog svojatanja teritorija i još koječega, ali nama to ne smeta. U konačnici se ipak zna tko je gazda, sluša nas, razumije i poštuje, ali je svjestan naše slabosti prema njemu.
Točno zna ocijeniti gdje i kada prestaje granica njegove razmaženosti, a tada podvije rep i zbriše iza naslonjača. I onda poslije sigurnog broja minuta lagano proviri van omirisati je li zrak čist i obično se mirno premjesti na jedno od svojih brojnih rezerviranih mjesta uz znakoviti uzdah ("Što im je bilo da su se toliko razgalamili?")
U njegovom malom tijelu je veliki i srčani duh, obranu našeg praga smatra svojom svetom dužnošću, bez obzira na veličinu gosta i samoga sebe!

Oznake: kućni ljubimci

22.11.2014. u 16:17 • 4 Komentara • Print • #

nedjelja, 16.11.2014.

Bajka o kolateralnim žrtvama

Živjeli nekoć, a žive i danas, vrijedni Mali ljudi. Pomalo naivni, pomalo zastarjeli, pomalo na rubu izumiranja, jer vole svoj posao, a povremene poteškoće prihvaćaju kao dio neke šire slike, jer, Bože moj, tko to danas nema problema u životu ?
No da ne bi ostalo na uvodu i bez dostojnog zapleta, rutina Malih ljudi prekinuta je. U današnja vremena ne može se živjeti po strani, ne ide to tako !
Za potrebe ove priče recimo da Mali ljudi žive u jednoj nizini. Geografski gledano, svaka nizina negdje prestaje, pa tako i ova završava tik do jedne omanje visoravni na kojoj žive Veliki ljudi. Njih je manje. Stoga neki Maleni ljudi često pomisle kako na visoravni ima dosta mjesta ili pak da postojeće Velike treba otjerati jer ne rade tamo gore ništa pametnoga!
Takvi planovi često se ostvaruju nekakvim, bilo kakvim oblikom ratovanja. Tako su jednoga dana ambiciozni Mali počeli verbalni rat. Tako se to i radi, prvo ćemo se ogledati u nekim mirnijim aktivnostima, kao dva pijetla. Ako se jedan uplaši, onaj jači će kukuriknuti, zalepetati krilima i rat će brzo završiti.
Kada je počelo šepurenje, preostali Mali ljudi su, što iz znatiželje, što iz nemogućnosti ignoriranja sukoba, počeli pratiti zbivanja. Vrlo brzo se pokazalo da su Mali jako šaroliko društvance. Nekima se ratovanje jako svidjelo i pomislili su kako bi i oni mogli dobiti svoju krišku visoravni, ili barem pokoju egzotičnu voćkicu s nje. Druga skupina željela je ostati neutralna i pokušala je gledati cijelu tu zbrku kao neki dobar film.
Međutim, ni to ne ide tako. Lepetanje perjem i kukurikanje nije dostatno za rješavanje sukoba, pa su ubrzo počeli letjeti projektili ispaljivani iz svakojakog oružja kojim su raspolagali Veliki i pretendenti na Velike. Zna se da ni najbolji topnik nije uvijek precizan i da svaki rat ima svojih kolateralnih žrtava. Osim toga, djelujući po principu maloga prsta i cijele ruke, zaraćene strane su se osokolile i proširile zone svoga interesa van visoravni, u uvjerenju da baš svi moraju stati pod nečije okrilje. Po mogućnosti njihovo, po mišljenju obiju strana.
Mali ljudi željni voćkica brzo su navukli uniforme svog favorita i tako se profilirala jedna strana. Vrlo brzo im je počela ići na živce činjenica što je preostala grupica Malih uporno odbijala svrstati se. Počeli su vršiti pritisak na nju, a ovi tvrdoglavci su naivno mislili kako će moći preživjeti ovaj rat u neutralnosti. Na žalost, prevarili su se. Pokazalo se da je nemoguće neometano nastaviti raditi svoj posao u takvom okruženju. Konkretni, a i psihološki rat zaista iscrpljuje snagu, jer nije lako raditi kada ne znaš hoće li te s koje strane pogoditi metak ili će te netko zaskočiti. Samo prava budala bi i dalje mirno sjedila..
I tako, Mali ljudi nisu znali proizvoditi oružje, rukovati njime, niti su imali debele veze s tvorničarima oružja i bojnih otrova. Mogli su uraditi samo jednu stvar, prihvatiti psihološki rat. Počeli su ga vrlo brzo, oglasivši se, tražeći svoja elementarna prava, da ih se sasluša, poštedi gađanja i da im se dopusti izricanje vlastitog mišljenja, za koje do sad nitko nije pitao a niti ga očekivao.
Na istoj toj prijelomnoj točki ratovanja tim Velikih često osjeti potrebu za saveznicima i vidi tračak svjetla u Malima koji se do sada nisu svrstavali. Ne treba skrivati činjenicu da Veliki i dalje štite svoje interese, ali kako nemaju dovoljno sljedbenika, prihvatit će i one koji im nisu možda potpuno po ukusu, ali takve probleme rješavamo naknadno, zar ne? Ili, kako to već biva: povuci-potegni-drži-ne-daj-popusti-zategni.
Sve je to bilo jasno i Malim ljudima: u životu se sklapaju svakojaka savezništva, ali njima nije bilo do navlačenja novih uniformi, željeli su zadržati svoja civilna odijela. To je najteža opcija od sviju: ostati svoj i plivati protiv struje, a pustiti Velike u svoju blizinu samo ako idu u tvome smjeru, barem dio puta i - samo ako su čuli za Ženevske konvencije.
Novi su svrgnuli stare s vlasti, ali priča nije završila, jer ratovi nikada ne završavaju, okončavaju se samo bitke i između njih nastaju raznolika vremena zatišja. Tko je pobijedio? Opet nitko, ili – svaka od strana tvrdi za sebe da je pobjednik, bilo stvarni bilo moralni.
Najzanimljivije od svega toga je što poslije svake bitke ili rata bivši i sadašnji Veliki malo toga nauče. Samo igraju igru kojoj se ne vidi kraj i čini ih beskrajno sretnima, jer za drugo i ne znaju. Pobjednici misle da su osvojili svoju najdražu igračku, a pobijeđeni se tješe taktikom kiselog grožđa.
Mali ljudi i dalje plaćaju, svatko svoju cijenu: igrači moraju biti sretni zbog pobjede jer su im i vođe sretni. Osim toga, kako bi uživali u plodovima svog priklanjanja Velikima, morat će tu svoju buduću sreću i odrađivati i tek povremeno pojesti pokoju bananu (ili limun) s visoravni, kada im ih dobace Veliki. Ovi drugi, mali individualci, plaćat će svoj dio zbog tvrdoglavosti i „bedastoće“:
Dobit će povremeno jezikovu juhu, ali zar se išta promijenilo? Zapravo ne i nekako im je draže tako. Radit će i dalje svoj posao jer su tako navikli. Veliki će imati osjećaj da ovi rade za njih i prema njihovim zapovijedima, S vremena na vrijeme Veliki će Male pomalo iznervirati prisjećajući se svojeg vojevanja, igrajući se novoosvojenim igračkama i kradući od Malih misli koje im se učine pametnima. Do slijedećeg rata, jer se pokraj nizine i visoravni nalazi jedan sasvim drugačiji krajolik sa sasvim novim ljudima.

Oznake: politika

16.11.2014. u 21:12 • 1 Komentara • Print • #

četvrtak, 13.11.2014.

Hajde vi budite dobri cijelu godinu! Ili:Božić na vlastiti način

Oko nas se događa toliko ružnih stvari da je teško ostati smiren. I onda ... približi se vrijeme Božića i shvatite kako ne možete proživjeti ni Došašće, niti Božić onako kako ste vi to zamislili.

Zapravo, izgubite se u svemu i teško ispod hrpe nepotrebne kramarije uopće možete iskopati kako biste to zapravo htjeli proživjeti to vrijeme.
Pomalo se ježim od već predviđenog slijeda događanja: prvi katalozi s dalekoistočnim božićnim artiklima već su počeli stizati . Ne znam za ostale, ali kod mene ateriraju u plavu kantu. Ne mogu ... nemam snage listati, gledati i računati. Zapravo ... znam tko mi je drag, tko što voli i što ću kupiti, ako uopće kupim, jer nekima će biti dovoljno zajednički provedeno vrijeme.

Prvi ponuđači svega i svačega već su me počeli oslovljavati na ulici i nuditi humanitarne kalendare, čestitke i ostalo, tako da, ako kažem "Hvala! i produžim, ispadam ništarija koja ne želi pomoći. Jasno, treba možda još i podviknuti zamnom, neka svi čuju kako sam bešćutna. Moram li svima pričati, ili nabaviti majicu s natpisom koji govori o tome kako postoje ljudi kojima pomažem, ne samo u prosincu.

Osim toga, uzet ću si pravo da u istom tom prosincu nekoliko dana budem tužna i neraspoložena, jer tko kaže kako svi moramo biti presretni, ljubazni i nasmiješeni jer, eto, za koji dan će se čuti zviždaljka koja svima nalaže da budu dobri i plemeniti. Dobrota na zapovijed. Što je s ostalih jedanaest mjeseci dragi moji božićni glumci?

Volim kad je grad osvijetljen, još više volim kada u to vrijeme padne snijeg, volim smijeh i žamor, ali ne volim isforsiranost. Volim kad mi priđe netko drag i iskreno stisne ruku, ali bježim od ljudi koji mi se izdaleka namješteno smiju i trče kako bi mi udijelili božićni poljubac, a u travnju ili srpnju me niti ne poznaju!

13.11.2014. u 16:25 • 4 Komentara • Print • #

četvrtak, 06.11.2014.

Što je najvažnije u životu

Imala sam težak dan na poslu. Bilo ih je ranije i bit će ih još. Nisam od onih koji za sve krive druge osobe, ali za moj dan dijelom su krivi drugi, a dijelom ja sama jer sam dopustila da utječu na mene.
Svejedno sam sretna jer imam crtu, granicu, zid i stablo za vješanje briga.

Poslije gadnog dana imam kamo i kome otići i živjeti. Mnogi nemaju kamo i kome otići i ne znaju živjeti. Životare u prividu.
Nemam dvjestotinjak "prijatelja" s facebooka, moji se prijatelji mogu izbrojati na prste moje dvije ruke, ili čak i manje. I to me ne brine.

Oznake: Osobno

06.11.2014. u 17:22 • 3 Komentara • Print • #

nedjelja, 02.11.2014.

Život je kompjuterska igrica

Nespretna metafora? Možda. Ipak istinita. Uz bitnu opasku da je život bio prije igrice. Ta je činjenica puno jasnija od one je li prvo bila kokoš ili jaje.
Odvija se na principu prelazaka iz levela u level. Igrica je njegova blijeda kopija jer su rezultati plošni: skupljaš ili gubiš bodove i živote, ponekad čak i agresivno „ubijaš“ protivnike, ljude i ostala bića. Na samom kraju prijeđeš sve prepreke, skupiš zavidan saldo tko zna čega što dotična igrica nudi i ne postaješ ništa pametniji. Dobiješ poruku „Start from the beginning“ ili nešto slično.
Dobrom ilustracijom takvog igranja smatram jednu bajku Heinricha Spörla.
Nije popularno, znam, prijeti mi opasnost pojavljivanja mračnih tipova ili mračnog maila kojim će se od mene zatražiti objašnjenje zašto bez dozvole koristim tuđe djelo. U svoju obranu mogu reći da sam pošteno spomenula autora, a nadam se da će njegovi gnjevni nasljednici shvatiti da sam ga upotrijebila u istu svrhu s kojom ga je on i napisao.

„Heinrich Spoerl: Bajka o čekanju

Živio nekoć mladi seljak koji se trebao sastati s djevojkom. Bio je jako nestrpljiv mladić, a na mjesto sastanka došao je prerano. Osim toga, nije volio čekanje. Čekajući, nije opažao sunčev sjaj, proljeće i ljepotu cvijeća. Nestrpljivo se bacio pod jedno stablo i gunđao na sebe i na cijeli svijet.
Iznenada se pred njim stvorio neki sivi čovječuljak i rekao: „Znam što te muči. Uzmi ovo puce i prišij ga na svoj kaputić. Kada ti bude dosadno čekati, samo okreni puce udesno, preskočit ćeš vrijeme i naći ćeš se upravo na mjestu na kojem želiš biti.“ Mladom dečku se to svidjelo i uzeo je čarobno puce. Odmah ga je okrenuo i već je njegova nasmiješena draga bila pred njim.
„Ovo je tako lijepo i dobro“, pomisli on, „ali bilo bi mi draže da smo nas dvoje na našoj svadbi“. Okrenuo je puce još jednom i pred njim se pojavila svadbena gozba, s frulama i violinama. Pogledao je svoju mladu ženi u oči: „Kad bismo barem bili sami“. Potajno je okrenuo puce još jednom, bila je već kasna noć i njegova želja ispunjena.
Tada je izgovorio svoje ostale želje: „Kad bi nam barem kuća bila gotova“– još jedan okretaj: bilo je ljeto, a kuća je stajala pred njim, velika i prazna, spremna da ga primi. „Nedostaju nam još samo djeca“, reče on, i ponovo brzo okrenu puce: bio je već stariji, djeca su mu sjedila na koljenima, a nove misli bile na pameti, nije mogao čekati. Okretao je i okretao, a život je prolazio. Nije se niti osvrnuo i bio je već starac na samrti.
Nije više imao što okretati i pogledao je unatrag. Shvatio je da nije dobro postupio. Htio si je uštedjeti čekanje i uživati u ispunjenim željama, kao kad uzimaš grožđice iz kolača. Sada kada mu je život prohujao, shvatio je kako je i čekanje vrijedno življenja i predstavlja začin ispunjenoj želji. Što bi dao kad bi mogao vratiti vrijeme samo malo unatrag!
Drhtavom rukom pokuša okrenuti puce ulijevo. Puce je preskočilo, a on se probudio, još je uvijek ležao pod stablom u cvatu i čekao svoju najdražu. Ipak, sad je razumio što je čekanje. Odagnao je žurbu i nestrpljivost; mirno je gledao u plavo nebo, osluškivao ptice i igrao se bubama u travi. I radovao se očekivanju.“

Citat završen. Bajku sam čula i pročitala u dobi od dvadeset jedne godine. Prilično davno. Sada znam da postoji razlog zašto sam je upamtila, ponovo pronašla, prevela i ponudila je ovom blogu.

02.11.2014. u 11:20 • 4 Komentara • Print • #

Svrha rastanaka

Kad smo ispraćali moga tatu na posljednji počinak osjećala sam da se sve u životu i smrti slaže u slagalicu. Možda je to zato što je njegov odlazak bio nazovi prirodan slijed stvari, Toga dana, prije i poslije njega shvatila sam da svatko žaluje na svoj način i da nema pravilnog i propisanog načina žalovanja. Osim suza i tuge osjećala sam sreću i ponos što sam imala i poznavala takvog oca.
Često je govorio da nije dobar otac. Samo zato što je svakog trenutka htio biti bolji, a ne zato što je bio loš. Često je griješio i time bio još bolji čovjek. Opraštao nam je naše greške. Neke od njih si još uvijek sama spočitavam, ali znam da su oproštene.
Dok smo hodali iza njega, na lijesu sam ugledala bubamaru. Nisam sklona senzacionalnom upiranju prsta u znamenja i simbole, ali bilo mi je drago što je odabrala sletjeti na svilu uz rub poklopca. Nije to bilo ništa čudno u okružju s puno raslinja na putu do rastanka - bubica i ptica bilo je napretek. Ugledavši to malo biće, osjetila sam da će sve biti dobro. Vrijedan i savjestan, moj otac je obavio svoje dužnosti ovdje bez ijedne zamjerke. Poslovne dakako, ali one su samo bile sredstvo za one bitnije: pobrinuti se da za sobom ostavi svoje najbliže kao oblikovane i poštene ljude. Takvi bismo svi trebali odlaziti odavde!

02.11.2014. u 11:05 • 5 Komentara • Print • #

Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.