Prije uporabe dobro razmisliti

nedjelja, 02.11.2014.

Život je kompjuterska igrica

Nespretna metafora? Možda. Ipak istinita. Uz bitnu opasku da je život bio prije igrice. Ta je činjenica puno jasnija od one je li prvo bila kokoš ili jaje.
Odvija se na principu prelazaka iz levela u level. Igrica je njegova blijeda kopija jer su rezultati plošni: skupljaš ili gubiš bodove i živote, ponekad čak i agresivno „ubijaš“ protivnike, ljude i ostala bića. Na samom kraju prijeđeš sve prepreke, skupiš zavidan saldo tko zna čega što dotična igrica nudi i ne postaješ ništa pametniji. Dobiješ poruku „Start from the beginning“ ili nešto slično.
Dobrom ilustracijom takvog igranja smatram jednu bajku Heinricha Spörla.
Nije popularno, znam, prijeti mi opasnost pojavljivanja mračnih tipova ili mračnog maila kojim će se od mene zatražiti objašnjenje zašto bez dozvole koristim tuđe djelo. U svoju obranu mogu reći da sam pošteno spomenula autora, a nadam se da će njegovi gnjevni nasljednici shvatiti da sam ga upotrijebila u istu svrhu s kojom ga je on i napisao.



„Heinrich Spoerl: Bajka o čekanju

Živio nekoć mladi seljak koji se trebao sastati s djevojkom. Bio je jako nestrpljiv mladić, a na mjesto sastanka došao je prerano. Osim toga, nije volio čekanje. Čekajući, nije opažao sunčev sjaj, proljeće i ljepotu cvijeća. Nestrpljivo se bacio pod jedno stablo i gunđao na sebe i na cijeli svijet.
Iznenada se pred njim stvorio neki sivi čovječuljak i rekao: „Znam što te muči. Uzmi ovo puce i prišij ga na svoj kaputić. Kada ti bude dosadno čekati, samo okreni puce udesno, preskočit ćeš vrijeme i naći ćeš se upravo na mjestu na kojem želiš biti.“ Mladom dečku se to svidjelo i uzeo je čarobno puce. Odmah ga je okrenuo i već je njegova nasmiješena draga bila pred njim.
„Ovo je tako lijepo i dobro“, pomisli on, „ali bilo bi mi draže da smo nas dvoje na našoj svadbi“. Okrenuo je puce još jednom i pred njim se pojavila svadbena gozba, s frulama i violinama. Pogledao je svoju mladu ženi u oči: „Kad bismo barem bili sami“. Potajno je okrenuo puce još jednom, bila je već kasna noć i njegova želja ispunjena.
Tada je izgovorio svoje ostale želje: „Kad bi nam barem kuća bila gotova“– još jedan okretaj: bilo je ljeto, a kuća je stajala pred njim, velika i prazna, spremna da ga primi. „Nedostaju nam još samo djeca“, reče on, i ponovo brzo okrenu puce: bio je već stariji, djeca su mu sjedila na koljenima, a nove misli bile na pameti, nije mogao čekati. Okretao je i okretao, a život je prolazio. Nije se niti osvrnuo i bio je već starac na samrti.
Nije više imao što okretati i pogledao je unatrag. Shvatio je da nije dobro postupio. Htio si je uštedjeti čekanje i uživati u ispunjenim željama, kao kad uzimaš grožđice iz kolača. Sada kada mu je život prohujao, shvatio je kako je i čekanje vrijedno življenja i predstavlja začin ispunjenoj želji. Što bi dao kad bi mogao vratiti vrijeme samo malo unatrag!
Drhtavom rukom pokuša okrenuti puce ulijevo. Puce je preskočilo, a on se probudio, još je uvijek ležao pod stablom u cvatu i čekao svoju najdražu. Ipak, sad je razumio što je čekanje. Odagnao je žurbu i nestrpljivost; mirno je gledao u plavo nebo, osluškivao ptice i igrao se bubama u travi. I radovao se očekivanju.“

Citat završen. Bajku sam čula i pročitala u dobi od dvadeset jedne godine. Prilično davno. Sada znam da postoji razlog zašto sam je upamtila, ponovo pronašla, prevela i ponudila je ovom blogu.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv