U očima mlade generacije ja sam Metuzalem, ili barem aspirant na to mjesto. U svoju obranu mogu reći kako se ipak svojski trudim i prihvaćam sve munjevite promjene koje se zbivaju, jer sam potpuno svjesna da je danas takvo vrijeme. Nisam od onih koji vape za prošlošću kao zlatnim dobom u koje se želim vratiti kao u majčino okrilje.
Budimo realni, reče Kazo, ta prošlost je imala svojih debelih slabosti, ali nisam nikako za to da je u potpunosti odbacimo. Ljudi moji, valjda je u njoj bilo i nečega dobroga! Priznajem polet i stručnost mlade generacije, ali nikada neću priznati i odobriti negativizam i totalno gaženje svega što ne nosi privjesak današnjice i mladosti.
Onih davnih dana kada sam bila početnica, bilo je normalno da mi početnici kao takvi uglavnom držimo jezik za zubima i šutimo i pričekamo nekoliko godinica dok ne steknemo kakvo-takvo iskustvo koje bi nam dalo za pravo da kažemo koju. Ni to nije bilo u redu. Mladog čovjeka treba uvijek saslušati i uvažiti, bilo to i prvoga radnog dana u životu. Ipak, postoji nešto što tom mladom čovjeku treba zamjeriti. Uvijek. Neprihvaćanje i nepoštovanje radne i kolegijalne etike. Ubijte me i zgazite, jer ovo što propovijedam danas nije „in“, ali ja ću i dalje ostati pri svome jer to je karika koja nedostaje. Nedostatak empatije i višak krvoločnosti.
Opisat ću najsvježiji primjer iz svoje svakodnevice. Nekoliko osoba koje su pred mirovinom ili na pragu nje. Odlaze, polako se iskapčaju, prikupljaju papire i vjerojatno u sebi podvlače neke crte i odvaguju svoj korak, pitaju se je li malo preuranjen ili ne, rezimiraju koliko su toga kvalitetnog ostavile…
U istoj toj radnoj sredini nekoliko je osoba koje bi mogle biti potencijalni nasljednici. Prekrasno. Ovo je rečeno bez ironije. Dakle, te mlade osobe imaju neka novija i svježija znanja i predivan radni elan. Slutite jedan „ali“. Upravo stiže. Isti ti nasljednici vide što se zbiva i odmah ubacuju u četvrtu brzinu i naglo startaju. Pronalaze zamjerke.
Istim tim starijim osobama. Ništa čudno, kad bismo se svi zainatili i išli uokolo istražujući svoje supatnike svih generacija na poslu, pronašli bismo desetke propusta. Kad bismo. Trebamo li? Prepuštam odgovor pametnijima …
Vraćam se na četvrtu brzinu. Pronašli smo (su) pukotine u radu i glasno ih iznosimo i negodujemo. Pri tome uopće ne vodimo računa o nekoj široj slici: koliko toga i koje kvalitete je ugrađeno u radnu sredinu upravo rukama i trudom istih tih onemoćalih starijih. I to onih godina, kada su bili isto tako mladi i poletni, potom u svojim zrelijim godinama pa i sada pred kraj. Ali ne, to uopće nije važno, važno je da se propust dogodio sada, u proteklu godinu ili dvije. To je strašno, zar ne? Zgazimo ih do kraja, šutnimo u stranu jer ništa ne valjaju.
Mlade snage jako dobro opažaju i njima se to zaista nikada ne može i neće dogoditi. Kada zasnuju obitelj, kada stignu mala djeca, bolovanja zbog njege djece, problemi s životnim partnerima, školovanjem djece, starim roditeljima, nadolazećim klimakterijem ili andropauzom….
Ne, njima se to nikada neće dogoditi! Uvijek će ostati mladi, puni snage, inovativni, bezgrešni itd …
Post je objavljen 27.11.2014. u 08:21 sati.