06.07.2010., utorak

ORFIZAM

Orfizam
-je umjetnički avangardistički pokret nastao 1911. u Francuskoj. Dobio je naziv prema mitskom pjevaču/sviraču Orfeju. Orfisti rabe uglavnom «apstraktne» krugove, tj. prstenove različitih svijetlih boja, nalik ponekad dugi ili širenju valova zvuka. Orfističke slike nisu nikad posve nepredmetne, jer je na kompozicijama uvijek ostala barem neznatna okosnica oblika prepoznatljive zbilje: rastvoren prozor, Eiffelov toranj, zrakoplov ili što drugo. Glavni predstavnici orfizma su Robert Delaunay i Sonia Delaunay.

- 16:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

PRIZORNA I POPRATNA GLAZBA

Prizorna glazba
- proizvode ju likovi u predočenu prizoru, oni likovi koji pjevaju ili sviraju, orkestri koje promatramo u izvedbi, glazba koja ima izvore u reproduktivnim napravama što pripadaju promatranom prizoru. Prizorna glazba ima ambijentalna zvukovna obilježja i nestaje kako napuštamo prizor koji pratimo.
Popratna glazba
-nema sve što prizorna ima;ona je tipično ’neambijentalna’, odnosno neovisna o danom prizoru i njegovoj ’zvučnoj slici’, ne ovisi o promatračko-slušalačkoj smještenosti u prizoru, zvučnost joj ne ovisi o zvučnim značajkama ambijenta koji se promatra.

- 16:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

SEMIOGRAFIJA

Semoigrafija
( semiotika notacijskih sustava .)
Semiografija istražuje note kao znakovne sustave koji upućuju na akustičke zvukove.Istraživački zadatak te posebne semiotičke discipline ukazuje na specifične probleme koji pred njom iskrsavaju kada je riječ o novoglazbenoj notaciji koju je teško prihvatiti kao jednoznačan znakovni sustav, pogotovo s obzirom na referencijalnost notacijskih znakova spram zvuka koji, kao ´akustični znak´, postaje glazba.

- 16:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

HOMO LUDENS

Homo Ludens
"čovjek koji se igra"
Filozof Gadamer je rekao da je antropološka osnova našeg doživljavanja umjetnosti igra.
Ali igra ima svoja pravila,suce,sankcije i nagrade-svoj sustav . Ja kroz stvaranje svoje idealne države „Kraljevstva Fućkalica“ , čudesne zemlje pozitive želim probuditi Homo Ludensa koji čuči u svakom čovijeku.Homo Ludens u mojem stvaralaštvu se zove Fućkalica.
On nije opterećen prvim grijehom, on čista srca i slobodne duše osjeća instinkte, živi osjećaje, voli život i sebe u životu, on igrajući se sa samim sobom stvara čovjeka u sebi, čovjeka otvorena, velika srca.

- 16:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #

TIFOLOŠKI MUZEJ

TIFOLOŠKI MUZEJ

Šta je to muzej?
Muzej (od starogrčkog . ĽżĹĂµŻż[˝], musío - sjedište Muza) je naziv za ustanovu i zgradu, u kojoj se čuvaju, proučavaju i izlažu - kronološki ili tematski - zbirke starina i umjetnina, te prirodoslovnih, tehničkih i sl. predmeta.
Šta je to tifologija?
Tiflologija(od grč. rieči typhlos - slijep, logia – nauka) koja se bavi zakonitostima unapređivanja nastave i obrazovanja rehabilitacijom osoba oštećenog vida, odnosno slabovidim i slijepim osobama. Ona se bavi obrazovanjem i profesionalnim osposobljavanjem slabovidih i slijepih osoba i njihovim uključivanjem u društveni život.

Uvod
Tifološki muzej u Zagrebu smješten je u Draškovićevoj ulici, u neposrednoj blizini kazališta Vidra. Većina ljudi nažalost uopće nezna za ovaj muzej pa sam se razmišljajući o kojem muzeju da pišem odlučio baš za njega .Tražeći muzej po zgradi,došao sam na kat gdje na vratima piše Muzej i „pozvonite“ (mislim da rijetko koji muzej ima tako zanimljiv ulaz).Pozvonio sam i otvorila mi je vrata ljubazna kustosica ,koja je potom upalila svijetla i kompjutore kao da je muzej otvoren samo za mene-hm pa i je...
Posjetivši njihovu web stranicu oduševila me njihova senzibilnost na sam vizualni dio weba. Naime na njihovoj web stranici mogu se mijenjati boje stranica pa čak i font slova.
Mislim da su nas time htijeli podsjetiti kako smo sretni što imamo vid.






Povijest muzeja
Ideju o stvaranju Muzeja potaknuo je učitelj i tiflopedagog Vinko Bek, veliki borac za prava slijepih osoba, osnivač Zemaljskog zavoda za odgoj slijepe djece u Zagrebu te urednik prvih tifloloških časopisa. Godine 1888. započeo je sa sabiranjem predmeta za svoju privatnu zbirku koju je nazivao "Hrvatskim sljepačkim muzejom".
Iako je predmete svoje zbirke više puta učinio dostupnima javnosti, nije uspio ustrojiti muzej kojem je ipak postavio čvrste temelje. Prvi puta predmeti su bili izloženi u okviru "Sljepačkog odjela" 1891. g. na Jubilarnoj izložbi Hrvatsko-Slavonskog gospodarskog društva u Zagrebu, a potom i 1896. g. na Milenijskoj izložbi u Budimpešti. Katalog prve izložbe sadrži vrlo iscrpne informacije o svim izloženim predmetima, od kojih je dio i danas u vlasništvu Muzeja.
Prva čuvaonica sakupljenih predmeta bila je u Bukevju kraj Velike Gorice, u pučkoj školi u kojoj je Bek radio kao učitelj. S otvorenjem Zavoda za slijepe 1895. g., u kojem je Bek nekoliko godina obnašao poslove ravnatelja, predmeti su preseljeni u Zavod. Nakon njegova odlaska neki su predmeti ostali u Zavodu, a dio je Bek pohranio na svojim privatnim posjedima. Uslijed seljenja Zavoda veći dio predmeta se nepovratno izgubio, dok je sve sačuvano uprava Zavoda ustupila za budući Muzej. Veliki broj predmeta iz Bekove ostavštine Muzeju su darovale njegova kći Marta Bek i unuka Bosiljka Durst Živković, s kojom Muzej i danas uspješno surađuje.
Tiflološki muzej otvoren je 1953. g. u Zagrebu, u Bosanskoj ulici 36, velikom zaslugom slijepog znanstvenika prof. dr. Franje Tonkovića i njegove supruge Danice. Na toj je lokaciji 1956. g. otvoren i prvi stalni postav.
Drugi stalni postav otvoren je 1959. g., nakon preseljenja u novu zgradu, tada u vlasništvu Saveza slijepih Jugoslavije, u Draškovićevoj ulici 80 u Zagrebu, u kojoj se Muzej i danas nalazi.
Treći stalni postav bio je otvoren za javnost 1976. g., a četvrti 2008. g.






O zbirci Tifološkog muzeja

Zbirka predmeta
Zbirka predmeta najopsežnija je zbirka u sklopu fundusa Tiflološkog muzeja. Sadrži predmete vezane za određena područja odgoja, obrazovanja, rehabilitacije te svakodnevnog života osoba s invaliditetom, osobito osoba oštećena vida.
Zbirka posjeduje knjige na brajici, učila, pomagala za pisanje - od tablica za ručno pisanje do strojeva i suvremenih pomagala za pisanje brajicom te predmeta za svakodnevnu upotrebu.
Jezgru današnje Zbirke predmeta djelom čine predmeti koje je već krajem 19. stoljeća počeo sakupljati Vinko Bek, tadašnji učitelj pučke škole. Zbirka je jedinstvena jer čuva predmete usko vezane uz početke obrazovanja osoba s teškoćama u razvoju i prati razvoj defektološke misli, metoda rada i njihov povijesni slijed na našim područjima. Pruža uvid u raznolikost nastavnih predmeta i pomagala u odgoju i obrazovanju slijepih, usmjerava struku i znanstvenike na nova istraživanja te očuvanje ovog dijela hrvatske baštine.
Zbirka likovnih radova
Najveći dio ove Zbirke sastoji se od radova samoukih slijepih kipara. Njihovim prikupljanjem, izlaganjem u stalnom postavu kao i unutar ciklusa izložbi Taktilna galerija, želi se muzejskoj publici prikazati kreativne dosege slijepih osoba na području likovnog stvaralaštva. Time se nastoji kod videćih posjetitelja ukloniti neutemeljene predrasude o toj populaciji i njihovim mogućnostima likovnog izražavanja, a ujedno slijepe posjetitelje ohrabriti i potaknuti da se i sami okušaju na tom području. Iako je već sama po sebi zadivljujuća vještina obrade kiparskog materijala i način interpretacije tema i oblika koje ovi autori crpe iz sjećanja ili su ih opipom spoznali i prenijeli u svoje skulpture, one i izvan tog konteksta imaju neosporne likovne vrijednosti. Stoga im treba pristupiti i u njima uživati kao u umjetničkim djelima, a ne samo kao u čudesnom iskazu vještine.

Oftalmološka zbirka
Oftalmološku zbirku sačinjavaju oftalmološko-optički aparati i pomagala za dijagnostiku s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Predmeti su bili dio inventara Očne klinike od osnutka Kraljevske sveučilišne oftalmološke klinike u Zagrebu 1923. godine, čije su ambulante bile opremljene najmodernijim dijagnostičkim aparatima, te kao takve nisu zaostajale niti za jednom institucijom takve vrste.
Većina aparata i pomagala djelo je poznatih svjetskih izumitelja na području optike i oftalmologije (Carl Zeiss, Richard Förster, Emile Javal i dr.), a prikupljeni predmeti obuhvaćaju gotovo sve aparate koji su sačinjavali dobro opremljenu ambulantu i tako omogućavali preciznu dijagnostiku i znanstveni rad.
Zbirka fotografija
U Zbirci fotografija se sakupljaju, čuvaju, dokumentiraju, proučavaju i daju na uvid fotografije vezane uz svakodnevni život osoba oštećena vida. U današnje vrijeme informacija, zbirka pruža, ovisno o interesima i potrebama, najrazličitije vizualne informacije o osobama oštećena vida, njihovom životu, obrazovanju i aktivnostima, koje se mogu pregledati ili dobiti na digitalnom mediju.
Najstarije fotografije u zbirci datiraju iz vremena osnutka Zemaljskog zavoda za odgoj slijepe djece u Zagrebu s kraja 19. stoljeća.
Tematski zbirka obuhvaća odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju osoba oštećena vida, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje, aktivnosti u kulturnim i sportskim događanjima, rad udruga i ustanova za odgoj i obrazovanje slijepih, te fotografije najrazličitijih pomagala koja su se koristila u radu s osobama oštećena vida s područja Republike Hrvatske, bivše SFRJ i svijeta. Dio zbirke čine fotografije vezane uz osobe koje su bile značajne za tiflologiju u nas, a dobivene su ostavštinama i poklonima. Najveći je dio fotografija naslijeđen od Socijalne misli, časopisa kojeg je izdavao Tiflološki muzej od 1954. do 1987 godine.
Zbirku fotografija proširujemo sabiranjem fotografija koje dokumentiraju suvremeni život i aktivnosti osoba oštećena vida.

Zbirka arhivskog gradiva
Osnovna zadaća u okviru Zbirke arhivskog gradiva je sustavno prikupljanje, zaštita, stručna obrada i muzeološka prezentacija gradiva različitog sadržaja iz područja povijesti skrbi o slabovidnim i slijepim osobama te o njihovu odgoju i izobrazbi.
Prvi pisani dokumenti koji se nalaze u Zbirci arhivskog gradiva sežu u sredinu 19. stoljeća i mogu vas uputiti u istraživanje početaka skrbi za slijepe te razvoja institucionalne brige na tom polju. Najzanimljiviji dio gradiva ove zbirke vezan je za život i rad prvog hrvatskog tiflopedagoga Vinka Beka koji je svojim djelovanjem obilježio početke institucionalne skrbi za slijepe i slabovidne osobe.
Zbirka arhivskog gradiva sadrži brojne dokumente o djelovanju prvog Zavoda za odgoj slijepe djece u Zagrebu i o svakodnevnom životu učenika u tom Zavodu. Značajnu skupinu dokumenata predstavlja gradivo o osnutku i djelovanju Društva sv. Vida.U Zbirci se nalazi i skupina dokumenata istaknutih pojedinaca vezanih uz odgoj i obrazovanje slijepih. Osim dokumenata u užem smislu, Zbirka sadrži brojna pisma, razglednice i razne tiskane materijale.
Cilj zbirke ubuduće je prikupljanje, zaštita, obrada i izlaganje gradiva vezanog uz osobe sa svim oštećenjima, kako je i istaknuto u Izjavi o poslanju Tiflološkog muzeja.
Tamna soba, kao što joj ime govori, u potpunom je mraku. Njome se želi upoznati, odnosno približiti i osvijestiti nemogućnost primanja informacija iz okoline pomoću vida. S druge strane svatko ima mogućnost osvijestiti i upotrijebiti sva svoja ostala osjetila – sluh, njuh, okus i opip.
Soba je pod nadzorom, a snimku vašeg obilaska Tamne sobe se može ponijeti sa sobom, kao suvenir. Ukoliko netko nije siguran da može samostalno proći kroz sve zadatke koje ga očekuju, može zatražiti pomoć zaposlenika koji će mu biti vodiči.

Izložbe,radionice i aktivnosti
Glavne edukacijsko-komunikacijske aktivnosti koje pruža Tifološki muzej su usluge izravne poduke (predavanja, vodstva, radionice),informacijske usluge (odgovaranje na upite, nastavnički paketi, bibliografije, bilješke i upute za odgojitelje, nastavnike i profesore), usluge u okviru muzejskoga rada unutar Muzeja (edukacija putem postava, publikacija, putujućih izložbi i događanja) i usluge izvan Muzeja (putujuće izložbe, video prezentacije, služba posudbe).
Zanimljivi primjeri aktivnosti i radionica:
* U tjednu Helen Keller- gluhoslijepe i slijepe osobe imale su mogućnost dodirnuti, istražiti i upoznati originalne skulpture iz čuvaonica Muzeja.Sve videće osobe upoznale su se sa kratkom biografijom slavne gluhoslijepe Helen Keller.
* Prof. Dr. Yair Schiftan održao je predavanje i prezentaciju pod nazivom:
„Musica Medica-terapija multisenzorne stimulacije“
Musica Medica je suvremena terapijska metoda koja pomoću multisenzorne stimulacije akustički i vibracijski podražuje mozak te tako ciljano utječe na poboljšanje stanja pacijenata.
Terapija Musica Medica se uspješno primjenjuje diljem svijeta u medicini, rehabilitaciji i obrazovanju.

*Izložba „Ukorak s čovjekom“
U središtu izložbe „Ukorak s čovjekom“ je pas. Motiv psa blizak nam je svima, svakodnevno ih susrećemo, nekima su čak i dio obitelji. Dakle, tema bliska mnogima. No, glavni akter ove izložbe nije tek običan pas, kućni ljubimac, čistokrvni ili mješanac. Središnji lik izložbe je pas vodič, ali također i terapijski i rehabilitacijski pas. Izložbom smo željeli prikazati tisućljetnu povezanost čovjeka i psa u kojoj je čovjek ovoj izuzetnoj životinji namjenjivao različite uloge ili je koristio u razne svrhe. A jedna od možda najljepših je ova, humana uloga psa u životu osoba s invaliditetom, gdje pas nije tek sredstvo ili pomagalo, već postaje suputnikom i svjedokom nečijeg života i puta u samostalan i jednakopravan život.
Povod izložbi „Ukorak s čovjekom“ je 20 godina postojanja Hrvatske udruge za školovanje pasa vodiča i mobilitet. Ona je značajan društveni čimbenik i svojim je radom utjecala, a to će zasigurno činiti i u buduće, na senzibilizaciju društvene zajednice prema osobama s invaliditetom. Također pridonosi upoznavanju zajednice sa životom osoba s invaliditetom oko nas i s nama, s potrebom uvažavanja njihovih prava, a rad na povećanju mobilnosti, bilo korištenjem bijelog štapa bilo psa vodiča, pruža im šansu za samostalnost i potpunu društvenu afirmaciju.U svojoj izložbenoj djelatnosti Tiflološki muzej se do sada nije sustavno bavio ovim područjem, a budući da svojim djelovanjem nastojimo upoznati društvenu zajednicu sa svijetom osoba oštećena vida, te afirmirati harmonične i tolerantne odnose među ljudima, u skladu sa svojim poslanjem, i ovom izložbom se htjelo potaknuti zajednicu da ispravi i promijeni moguće negativne predodžbe o osobama s invaliditetom. Izložba je namijenjena svima, a zahvaljujući katalogu u digitalnom formatu i audio vodiču, pristupačna je i onima koji imaju poteškoća s vidom.

* radionica pod nazivom „Govorna i pismena komunikacija kod gluhoslijepih osoba“.
Učenici su se putem edukativnih radionica upoznali s nekim oblicima neverbalne komunikacije te njenom mogućom primjenom u svakodnevnom životu hendikepiranih osoba. Upoznali su i reljefno točkasto pismo za slijepe, Brailleovo pismo te se okušali u njegovu pisanju pomoću tablica i šila.
*Međunarodna akcija Art Beyond Sight Awareness Month koja za cilj ima senzibiliziranje javnosti prema potrebama osoba oštećena vida i koja se po prvi puta obilježavala u Muzeju nastavlja se, na ponešto drugačiji način, i dalje.Tijekom radionice „Mjesec svjesnosti“ sudionici radionica iskazali su interes za daljim radom te se kiparske radionice održavaju i dalje. Polaznici nisu samo osobe oštećena vida već su to branitelji domovinskog rata koji imaju poteškoća s uključivanjem u društveni život zajednice. Na ovaj način proširena je i nadograđena osnovna tema obilježavanja Mjeseca svjesnosti. Svaki utorak u 10 sati branitelji zajedno s voditeljicom radionice izrađuju skulpture u glini. Osim same izrade polaznici se upoznaju s osnovnim elementima forme (volumen i prostor, ploha, linija, površina, boja), o vrstama skulptura te o kiparskim tehnikama, podučava ih se u taktilnom čitanju likovnog djela, potiče ih se da se likovno izraze.
*Kako pisati braicom?
Sustav pisanja i čitanja za slijepe, poznat kod nas pod nazivom brajica, osmislio je slijepi Louis Braille još tridesetih godina 19. st. Njena praktičnost, logičnost i univerzalna primjenjivost omogućila je općeprihvaćenost tako da je danas brajica standardno pismo za slijepe u cijelom svijetu.
Brailleovo pismo, brajica je reljefno točkasto pismo za slijepe. Za tvorbu znakova koristi se 6 točkica (tzv.šestotočka), smještenih u 2 stupca po 3 točkice od kojih se različitim kombiniranjem mogu dobiti 63 znaka. Od jedne ili kombinacijom dviju ili više šestotočki dobivamo određeno slovo, matematički znak, notni znak ili znakove interpunkcije.
Točkice unutar šestotočke su numerirane. Lijeva okomica sastoji se od točkica 1, 2 i 3, a desna od točkica 4, 5 i 6.

Pomagala za pisanje brajicom
Brajica se piše pomoću tablice sa šilom, pomoću mehaničkog stroja za pisanje a u novije doba i računalom.
Tablica i šilo
Tablica se sastoji od 2 preklopna dijela između kojih se stavlja papir za pisanje. Na gornjem dijelu tablice nalaze se pravokutni otvori kroz koje se šilom utiskuju slova u polukuglična udubljenja na donjoj podlozi. Ono što je olovka videćima, to je šilo slijepima. Svaki pravokut piše se, utiskuje, šilom, s desna na lijevo, slovo po slovo. Kada je tekst napisan, papir se vadi iz tablice. Da bi se tekst mogao pročitati potrebno je papir okrenuti tako da se slova mogla reljefno očitati prstima. Čita se s lijeva na desno.
Pisaći stroj
Pisaći stroj Perkins je najpoznatiji stroj za pisanje brajicom. Radi na principu običnog mehaničkog stroja za pisanje. Sastoji se od metalnog kućišta, ručke za prijenos i sedam tipki, od kojih je njih šest za pisanje slova a sedma određuje razmak među riječima.
Kombinacijom potiska 6 tipki, otiskuje se određeno Brailleovo slovo ili znak. Svaka od tipaka za pisanje slova ima svoj broj od 1 do 6., pa tako, istovremenim potiskom 1. i 2. tipke otiskujemo malo slovo b, potiskom 1. i 4. tipke otiskujemo malo slovo c.
Perkinsov stroj omogućuje jednostavnije, brže i urednije pisanje te čitanje bez okretanja papira.
Brailleov redak je elektronski taktilni uređaj koji se priključuje na osobno računalo, a obično je smješten ispod tipkovnice računala. Sadržaj vidljiv na monitoru osobnog računala zahvaljujući softverskom programu koji nazivamo čitač ekrana pretvara se na Brailleovu retku u Brailleove znakove. Slova se oblikuju pomoću iglica koje su izrađene od metala, kristala ili plastike. Kretanje iglica gore i dolje na njegovoj ravnoj površini oblikuje Brailleov tekst ispisan u jednom retku koji se čita dodirom u smjeru slijeva nadesno.

Suradnja Tifološkog muzeja sa ostalim muzejima
Tiflološki muzej je započeo suradnju s Muzejom suvremene umjetnosti u Zagrebu na poslovima prilagodbe i pristupačnosti za posjetitelje s invaliditetom. U tom smislu izrađen je Prijedlog prilagodbe novog prostora MSU osobama s invaliditetom. Radi se o vrlo opsežnom projektu koji obuhvaća kako fizičku pristupačnost za osobe s invaliditetom, tako i pristupačnu komunikaciju muzeja s posjetiteljima s invaliditetom. Projekt će se provesti u nekoliko etapa, a pozornost bi se obratila na prilagodbu svim osobama s invaliditetom kao i osobama treće životne dobi, s posebnim naglaskom na prilagodbe osobama oštećena vida, s obzirom da vrsta oštećenja zahtijeva najveći broj prilagodbi te će se uvažavati principi i zakonitosti struke kao i iskustva osoba s invaliditetom. Prijedlog su sastavile ravnateljica Željka Bosnar Salihagić i Morana Vouk, muzejska savjetnica iz Tiflološkog muzeja. Želja Tiflološkog muzeja je sudjelovati u tom projektu kao partner, i to ne samo u kreiranju pristupačnosti stalnog postava, već i budućih povremenih izložaba, projekata i evenata.

Izložba „Proba“
Izložba „Proba“ tematizira taktilni doživljaj skulpture na primjerima djela Ivana Kožarića, Ivana Lesiaka i Branka Ružića. Radove tih uglednih hrvatskih umjetnika posjetitelji su mogli istraživati isključivo osjetilom opipa, budući da im je na ulazu u potpuno zamračeni prostor bio ponuđen povez za oči. Istodobno su u prostoriji mogli boraviti samo četiri posjetitelja.
Otvarajući se spram drukčijeg doživljaja skulpture, putem dodira – što nije uobičajena praksa u muzejima – posjetitelji su izoštrili svoje „viđenje“ tih radova, saznali mnoge pojedinosti o haptičkim svojstvima materijala tih skulptura, te na taj način obogatiti svoj doživljaj umjetničkog djela.


Taktilna galerija MG
Od 18. svibnja do 14. studenog 2010. godine, u Modernoj galeriji u Zagrebu, održava se treća izložba Taktilne galerije MG. Multisenzorna galerija, u sastavu Moderna galerije, prva je u Republici Hrvatskoj namijenjena slijepim i slabovidnim osobama.
Namjera je putem dodira i zvuka prezentirati nekoliko kapitalnih djela hrvatske moderne umjetnosti. Za ovo jedinstveno iskustvo nije potrebno imati stručno znanje iz povijesti umjetnosti, a detaljno objašnjenje slike, reljefa i skulpture pružit će novi doživljaj umjetničkog djela.
Interpretacija prvenstveno namijenjena slijepim i slabovidnim osobama nudi i ljudima koji vide drugačiju percepciju likovnog djela. Uz zvučno je vodstvo moguće zatvorenih očiju zamišljati kako slika izgleda, a tek naknadno istraživati dijagram ili pak slušajući vodiča istovremeno dodirivati grafički, taktilni dijagram.
Prilagodbom vizualnih vrijednosti taktilnom dijagramu, omogućava se posjetitelju da slušajući i dodirujući doživi neka od kapitalnih djela hrvatske likovne ostavštine 20. stoljeća.
Izložena će biti djela: slika 'Crtač', Lea Juneka, te skulpture 'Proljeće', Frane Kršinića i 'Portret Sanje', Dušana Džamonje.

HDLU -radionica Kandinsky – kreativno iskustvo
S povezom preko očiju, samo slušajući zvukove i glazbu muzičara, umjetnici, građani i članovi Udruge slijepih Zagreb zajedno su oslikavati platna, postavljena u parku ispred Doma hrvatskih likovnih umjetnika.
Tijekom radionice održala se aukcija, na kojoj su se oslikana platna formirala prema željama kupaca, a prihod od aukcijske prodaje bio je namijenjen održavanju likovnih radionica za slijepe i slabovidne osobe.



- 16:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

MARCEL DUSHAMP

Marcel Duchamp

Gledajući iz današnje perspektive Marcel Dushamp je bio jedan od najznačajnijih umjetnika 20.stoljeća.Imao je rijetku sreću da je odrastao u umjetničkoj sredini(braća pa čak i djed su mu bili umjetnici) koja je uz to bila i financijski dobrostojeća tako da je njegov talent mogao nesmetano i neometano cvasti i razvijati se.Genijalac kojeg su zvali „nestaško“ i „kralj neženja“ jer je svojim djelima i postupcima uvijek izazivao globalne reakcije ništa nije radio bez razloga te sve što je taknuo je doveo do savršenstva.Čak i njegovi hobiji poput biljara i šaha su doveli do toga da je pobjeđivao velemajstore.Njegov život i djelo moglao bi proučavati vječno jer me i osobno potaknuo i stvorio značajan utisak na moje stvaralaštvo i moje razmišljanje.Hvala mu na tome!Rečenice koje slijede u kratko opisuju priču i san koji je živio Marcel Dushamp.
Marcel Duchamp rođen je 1887 u umjetničkoj porodici kao treće od sedmero djece kao brat kipara Raymonda Duchamp-Villona (1876-1918), slikara Jacquesa Villona (Gaston Duchamp) (1875-1963) i slikarice Suzanne Duchamp (1889-1963).Otac mu je bio zapisničar te je jako njegovao i pomagao djecu.Tijekom života je do kraja financijski pomagao svoje umjetnike u obitelji(Villona do cca 50-te godine) te je kao pravi zapisničar zapisivao sume koje im je davao.Kada je 1925.godine umro većinu je ostavio trima sestrama a Marcel i Villon su dobili samo bilješke sa iznosima koje im je davao za života. Majka mu je za razliku od oca bila udaljena i povučena u inače sretnom djetinjstvu.
1902 Dushamp počinje slikati.
Marcel Duchamp je umjetnik koji je revolucionirao modernu umjetnost 20. stoljeća. Otac je Dadaizma te je utjecao na većinu umjetničkih pojava poslije II.svjetskog rata uključujući i najsuvremenije medije koji su i danas aktualni.Govorio je da slikara ne tvori mrežnica nego um.
"Da li možemo praviti dijela, a da nisu umjetnost."
Još u počecima svoje umjetničke karijere je izjavio da ne želi biti glupi slikar i u skladu sa tim čitava njegova umjetnost počiva na složenim mentalnim procesima.
Već u najranijim slikarskim radovima koji nastaju u fovističkom maniru prepoznajemo potpuno začudan odnos prema spolu i seksu. Slika Mladić i djevojka u proljeće iz 1911. godine bez obzira na denotaciju u naslovu prikazuje dva bića u ambijentu koji ikonografski podsjeća na Adama i Evu. Iste godine pod uticajem sve popularnijeg kubizma počinje oblikovati svoju varijantu analitičkog kubizma. Za razliku od većine slikara njega nije zanimala forma nego proces i vrijeme. Neko veće prepoznavanje od strane umjetničke javnosti su mu upravo donjele slike „Akt koji silazi niz stepenice“ ,“Tužni mladić u vlaku“,“ Kralj i kraljica okruženi hitrim aktovima“ itd.

Već 1912. godine Duchamp polako završava svoju karijeru slikara. Na preokret je utjecala i scenska postavka Raymonda Rousella Impressions d'Afrique. U prvom redu su bile u pitanju igre riječima koje Rousell često upotrebljavao, a eksperimentiranje naukom je Duchampu otvorilo sasvim novo polje djelovanja. Iz tog perioda "inkubacije" vrlo je značajna i njegova posjeta Minhenu gde se pored uživanja u noćnom životu upoznaje sa avangardnim scenskim postavkama. Važan je i Duchampov kontakt sa crkvom u Neufahrnu koja njeguje kult svete Wilgefortis. Radi se o ranokršćanskoj djevičanskoj princezi koja se odbijala udati i kojoj je čudesno izrasla brada kada su je njeni mučitelji skinuli. Ovaj mit je možda najviše utjecao na stvaranje Duchampovog najznačajnijeg djela „Veliko Staklo „ili kako glasi pun naslov „Mlada koja je skinuta od strane svojih prosaca“.
1927 se ženi kćerkom tvorničara automobila te je brak nažalost potrajao samo pola godine.
Ubrzo nakon toga odlazi u Ameriku gde ga već slave kao velikog umjetnika, a „Akt koji silazi niz stepenice“ se izlaže na čuvenom Armory Show-u .U zemlji slobode i mogućnosti Duchamp konacno artikulira strategiju readymade-a, nasumično izabranog predmeta koji se samim činom izbora pretvara u umetničko delo. To je bio jedan od najvećih udaraca "svetoj" umjetničkoj auri .
Jedan od najpoznatijih i najozloglašenijih readymade radova je Fountain iz 1917. koji predstavlja pisoar potpisan sa Richard Mutt-U prvom redu zbog poigravanja sa identiteom i maskiranjem. Sam naziv upućuje na nešto što prska vodu, a u ovom slučaju urin.
Makar je tada vladao „reductio ad absurdum“-navodno demokratska načela u umjetnosti bez izbornog žirija rad mu je odbijen.
Vrlo prepoznatljiv po naočigled dadaističkom aktu je i rad L.H.O.O.Q. koji predstavlja Leonardovu Mona Lisu sa docrtanim brkovima i bradom. Prvo tumačenje je dadaističko skrnavljenje velike ikone povijesti umjetnosti, ali interpretativnih slojeva ima mnogo više: enigmatičnost same Đokonde za koju se ponekad tvrdi da je Leonardov ženski autoportret, igra riječi u naslovu koja prevedena znači njoj je vruće pod dupetom, ispitivanje muške potencije kod tipično ženske reprezentacije... Vrhunac je dvostruki obrt iz 1965. kada Duchamp izlaže običnu reprodukciju Mona Lise pod nazivom L.H.O.O.Q.- obrijana. Djelo se vratilo odakle je krenulo, ali sa slojevima potencijalnih identiteta.


Srž čitave readymade strategije je bila ravnodušnost. Po Duchampovim riječima readymade nastaje potpuno ravnodušnim i nasumičnim izborom predmeta svakodnevne i masovne upotrebe bez ikakve estetske namjene.

Duchamp se svojevremeno obukao kao žena za Man Rayevu fotografiju Rose, ali se čitava zamisao pretvorila u kompleksan umjetnički izraz te je postao njego ženski alter ego Rose Selavy. Veoma je bitno da je prvobitna fotografija koncentrirana na njegove ruke i lice, a ne na tijelo što nije tada bio običaj. To se može interpretirati kao želja da se zapravo um preobuče, a ne tijelo. Sam pseudonim je nastao kao anagram francuske sintagme: Erose c'est la vie - eros je život. U razgovoru sa Pierreom Cabanneom on komentira: "Htio sam promjeniti identitet i palo mi je na pamet da uzmem jevrejsko ime. Bio sam katolik i promjena religije bi stvarno značila mjenjanje. Ali nisam pronašao ni jedno jevrejsko ime koje mi se posebno dopalo i odjednom mi pade ideja na pamet: zašto ne bih promenio spol? To je bilo mnogo lakše. "Ova rečenica je suština Duchampove strategije: ravnodušno poigravanje identitetom. Od 1920. kada je Rose stvorena Duchamp njenim imenom potpisuje nekoliko radova. Poslije toga je stvorio još dva bitna identiteta: Belle Haleine kao brand parfema i Marchand du Sel, anagram njegovog imena koje znači prodavaoc soli .Duchampova dva kapitalna djela: „Veliko Staklo“ i instalacije „Datost“. Veliko Staklo ili Mlada skinuta od strane svojih prosaca, je veliki stakleni pano koji liči na izlog (ne bez razloga - prodaja, egzibicionizam...) i podeljen je na dva dijela: gornji je dio mlade, a donji je dio prosaca. Formalno gledano Veliko Staklo je asamblaž Duchampovih ranijih radova i skica. Suštinski (po nebrojenim interpretacijama) se radi o ljubavnoj frustrirajućoj mašini. Gornji i donji dio su strogo podeljeni. Mlada je lepršava i po svemu sudeći predstavlja netaknutu djevicu. Donji dio je likovno mnogo složeniji: devet muških figura je okupljeno oko mašine koja je negdje sama sebi svrha i mnogi je tumače kao mašinu za masturbaciju.Na izložbi 1926. Tijekom transporta staklo je napuklo i kako je sam Dushamp rekao pošto on „prihvaća stvari kako mu dolaze“ da je tek tada djelo bilo gotovo.Na gornjem djelu stakla je pisalo „Mar“ što je značilo Maria Martinc-njegova neprežaljena ljubav-žena brazilskog veleposlanika u SAD-u koja je ujedno bila i fantastična kiparica.Na doljnjem dijelu je pisalo „cel“ što je značilo celibataires-neženja. (=mar-cel).
Rad je izložen 1954. U Philadelphiji u Muzeju umjetnosti .Dushamp je osobno nadzirao postav izložbe.Zanimljivo je da je je „staklo „postavljeno prema ulaznim vratima tako da se kroz njega može vidjeti kip Yara(amazonska napasnica)-djelo njegove neprežaljene ljubavi Marije Martins.
Duchampovo posljednje djelo „Datost“ kojeg je radio u tajnosti dvadest godina u new yorku na vrhu jedne zgrade na 14. ulici može se intrepetirati kao svojevrsan peep-show: napušteno žensko tjelo raskrečenih nogu je postavljeno u leonardovski krajolik sa lampom u ruci(koja se nadovezuje na njegovu prvu skicu iz djetinjstva-lampu iz njegove sobe) se krije iza neobrađenih drvenih vrata(koja je našao dok je sa zadnjom ženom Teeny bio u Španjolskoj na odmoru). Posjetioci muzeja često ne sagledaju cijelo djelo, ako ne zavire kroz rupice u vratima. Čitava postavka je izvedena posle njegove smrti 1968. i kao da vlastitim tjelesnim odsustvom akcetira prisustvo napuštene žene , ženstvenosti koju je ponekad htio da dosegne. Dok je djelo rađeno u tajnosti 1947 se na jednoj izložbi pojavljuje slika koja je došla poštom u paketu od Mrie Martins na kojoj je bio crtež na kojem je bila žena-koja je bila predloška za datost –što je dokazalo da je model za zadnji rad bila baš Maria te da mu je ona dala poticaj za zadnji rad te ga je emocionalno otvorila(naučila ga je ljubavi i bolu).Kasnije mijenja boju kose i strukturu ruke usličnije zadnjoj ženi Teeny sa kojom se oženio 1954. U 67 godini. Prije završetka datosti gubi nakon 23 godine atelie u 14. Ulici i sam seli cijeli rad i atelie par ulica dalje u novi prostor te tijekom selidbe začudo nikoga nije sreo da razotkrije njegov tajni rad.

Duchampovu potragu za granicama vlastitog identiteta kao i vjerojatnošću da je osnova potrage u velikoj mjeri ipak seksualna vidimo i u njegovom spisu Muškarci pred ogledalom iz 1934:

"Ogledalo ih zabavlja i čvrsto drži. Opčinjeni, oni stoje pred njim. Obuzeti su, odvojeni od stvarnosti i sami sa svojom najvećom manom, taštinom.
...
Tako stoje i zure u predio koji su oni sami, planine njihovih noseva, tjesnaci i pregibi njihovih ramena, ruku i kože, na koje su ih godine toliko navikle da više ne znaju kako su nastali; i mnogobrojne iskonske šume njihove kose.
...
Tanke ruke dugih ili kratkih prstiju, koje grabe. Potiljak koji se diže ukoso da bi nestao u šumovitom rubu kose, nježni prevoj kože iza uha, misteriozna školjka pupka, ravne čašice koljena, zglobovi njihovih članaka, koje obavija podlanica, da ne iskoče - a dalje od najdaljih i još uvijek nepoznatih dijelova tijela, mnogo starijih od njega, mnogo istrošenijih, otvorenih za sva događanja: ovo lice, uvijek ovo lice koje tako dobro poznaju.
...
Ogledalo ih gleda. Oni se sakupljaju. Pažljivo kao da probaju kravatu, sastavljaju svoje crte. Bezobzirni, ozbiljni i svjesni svog izgleda, okreću se da bi se suočili sa svijetom. "

Umro je 1968. I pokopan u Rouenu.
ZAKLJUČAK
Život i djelo Marcela Dushampa ostavlja nas zaduženima da mi-umjetnici koji mu nismo ni do koljena ne pristajemo na osrednju umjetnost i da se ne zadovoljavamo monotonim djelima nego da pokušamo i potrudimo se težiti višoj umjetnosti što Marcel dokazuje da je moguće-samo nebo je granica!
„SLIKARA TVORI UM A NE MREŽNICA“

Bibliografija:
Janis Mink-Marcel Dushamp „Art as anti-Art“
Edward Lucie Smith –Vizualne umjetnosti 20.stoljeća
www.wikipedija.com
dokumentarni film HRT-a Marcel Dushamp

- 16:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

< srpanj, 2010 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Svibanj 2011 (1)
Studeni 2010 (2)
Srpanj 2010 (6)
Svibanj 2010 (2)
Ožujak 2010 (3)
Veljača 2010 (3)
Studeni 2009 (2)

Komentari On/Off

\"Čovjek pun duha i u potpunoj se samoći izvanredno zabavlja svojim mislima. \" Arthur Shopenhauer

www.ostrman-art.com
http://www.facebook.com/home.php?#/profile.php?id=586569857&ref=ts

OVAJ BLOG JE NAPRAVLJEN KAO ON LINE ŠALABAHTER I NEKA VRSTA DNEVNIKA MISLI,IDEJA I TEKSTOVA ZA POSLIJEDIPLOMSKI DOKTORSKI UMJETNIČKI STUDIJ SLIKARSTVA NA AKADEMIJI LIKOVNIH UMJETNOSTI U ZAGREBU.