Marcel Duchamp
Gledajući iz današnje perspektive Marcel Dushamp je bio jedan od najznačajnijih umjetnika 20.stoljeća.Imao je rijetku sreću da je odrastao u umjetničkoj sredini(braća pa čak i djed su mu bili umjetnici) koja je uz to bila i financijski dobrostojeća tako da je njegov talent mogao nesmetano i neometano cvasti i razvijati se.Genijalac kojeg su zvali „nestaško“ i „kralj neženja“ jer je svojim djelima i postupcima uvijek izazivao globalne reakcije ništa nije radio bez razloga te sve što je taknuo je doveo do savršenstva.Čak i njegovi hobiji poput biljara i šaha su doveli do toga da je pobjeđivao velemajstore.Njegov život i djelo moglao bi proučavati vječno jer me i osobno potaknuo i stvorio značajan utisak na moje stvaralaštvo i moje razmišljanje.Hvala mu na tome!Rečenice koje slijede u kratko opisuju priču i san koji je živio Marcel Dushamp.
Marcel Duchamp rođen je 1887 u umjetničkoj porodici kao treće od sedmero djece kao brat kipara Raymonda Duchamp-Villona (1876-1918), slikara Jacquesa Villona (Gaston Duchamp) (1875-1963) i slikarice Suzanne Duchamp (1889-1963).Otac mu je bio zapisničar te je jako njegovao i pomagao djecu.Tijekom života je do kraja financijski pomagao svoje umjetnike u obitelji(Villona do cca 50-te godine) te je kao pravi zapisničar zapisivao sume koje im je davao.Kada je 1925.godine umro većinu je ostavio trima sestrama a Marcel i Villon su dobili samo bilješke sa iznosima koje im je davao za života. Majka mu je za razliku od oca bila udaljena i povučena u inače sretnom djetinjstvu.
1902 Dushamp počinje slikati.
Marcel Duchamp je umjetnik koji je revolucionirao modernu umjetnost 20. stoljeća. Otac je Dadaizma te je utjecao na većinu umjetničkih pojava poslije II.svjetskog rata uključujući i najsuvremenije medije koji su i danas aktualni.Govorio je da slikara ne tvori mrežnica nego um.
"Da li možemo praviti dijela, a da nisu umjetnost."
Još u počecima svoje umjetničke karijere je izjavio da ne želi biti glupi slikar i u skladu sa tim čitava njegova umjetnost počiva na složenim mentalnim procesima.
Već u najranijim slikarskim radovima koji nastaju u fovističkom maniru prepoznajemo potpuno začudan odnos prema spolu i seksu. Slika Mladić i djevojka u proljeće iz 1911. godine bez obzira na denotaciju u naslovu prikazuje dva bića u ambijentu koji ikonografski podsjeća na Adama i Evu. Iste godine pod uticajem sve popularnijeg kubizma počinje oblikovati svoju varijantu analitičkog kubizma. Za razliku od većine slikara njega nije zanimala forma nego proces i vrijeme. Neko veće prepoznavanje od strane umjetničke javnosti su mu upravo donjele slike „Akt koji silazi niz stepenice“ ,“Tužni mladić u vlaku“,“ Kralj i kraljica okruženi hitrim aktovima“ itd.
Već 1912. godine Duchamp polako završava svoju karijeru slikara. Na preokret je utjecala i scenska postavka Raymonda Rousella Impressions d'Afrique. U prvom redu su bile u pitanju igre riječima koje Rousell često upotrebljavao, a eksperimentiranje naukom je Duchampu otvorilo sasvim novo polje djelovanja. Iz tog perioda "inkubacije" vrlo je značajna i njegova posjeta Minhenu gde se pored uživanja u noćnom životu upoznaje sa avangardnim scenskim postavkama. Važan je i Duchampov kontakt sa crkvom u Neufahrnu koja njeguje kult svete Wilgefortis. Radi se o ranokršćanskoj djevičanskoj princezi koja se odbijala udati i kojoj je čudesno izrasla brada kada su je njeni mučitelji skinuli. Ovaj mit je možda najviše utjecao na stvaranje Duchampovog najznačajnijeg djela „Veliko Staklo „ili kako glasi pun naslov „Mlada koja je skinuta od strane svojih prosaca“.
1927 se ženi kćerkom tvorničara automobila te je brak nažalost potrajao samo pola godine.
Ubrzo nakon toga odlazi u Ameriku gde ga već slave kao velikog umjetnika, a „Akt koji silazi niz stepenice“ se izlaže na čuvenom Armory Show-u .U zemlji slobode i mogućnosti Duchamp konacno artikulira strategiju readymade-a, nasumično izabranog predmeta koji se samim činom izbora pretvara u umetničko delo. To je bio jedan od najvećih udaraca "svetoj" umjetničkoj auri .
Jedan od najpoznatijih i najozloglašenijih readymade radova je Fountain iz 1917. koji predstavlja pisoar potpisan sa Richard Mutt-U prvom redu zbog poigravanja sa identiteom i maskiranjem. Sam naziv upućuje na nešto što prska vodu, a u ovom slučaju urin.
Makar je tada vladao „reductio ad absurdum“-navodno demokratska načela u umjetnosti bez izbornog žirija rad mu je odbijen.
Vrlo prepoznatljiv po naočigled dadaističkom aktu je i rad L.H.O.O.Q. koji predstavlja Leonardovu Mona Lisu sa docrtanim brkovima i bradom. Prvo tumačenje je dadaističko skrnavljenje velike ikone povijesti umjetnosti, ali interpretativnih slojeva ima mnogo više: enigmatičnost same Đokonde za koju se ponekad tvrdi da je Leonardov ženski autoportret, igra riječi u naslovu koja prevedena znači njoj je vruće pod dupetom, ispitivanje muške potencije kod tipično ženske reprezentacije... Vrhunac je dvostruki obrt iz 1965. kada Duchamp izlaže običnu reprodukciju Mona Lise pod nazivom L.H.O.O.Q.- obrijana. Djelo se vratilo odakle je krenulo, ali sa slojevima potencijalnih identiteta.
Srž čitave readymade strategije je bila ravnodušnost. Po Duchampovim riječima readymade nastaje potpuno ravnodušnim i nasumičnim izborom predmeta svakodnevne i masovne upotrebe bez ikakve estetske namjene.
Duchamp se svojevremeno obukao kao žena za Man Rayevu fotografiju Rose, ali se čitava zamisao pretvorila u kompleksan umjetnički izraz te je postao njego ženski alter ego Rose Selavy. Veoma je bitno da je prvobitna fotografija koncentrirana na njegove ruke i lice, a ne na tijelo što nije tada bio običaj. To se može interpretirati kao želja da se zapravo um preobuče, a ne tijelo. Sam pseudonim je nastao kao anagram francuske sintagme: Erose c'est la vie - eros je život. U razgovoru sa Pierreom Cabanneom on komentira: "Htio sam promjeniti identitet i palo mi je na pamet da uzmem jevrejsko ime. Bio sam katolik i promjena religije bi stvarno značila mjenjanje. Ali nisam pronašao ni jedno jevrejsko ime koje mi se posebno dopalo i odjednom mi pade ideja na pamet: zašto ne bih promenio spol? To je bilo mnogo lakše. "Ova rečenica je suština Duchampove strategije: ravnodušno poigravanje identitetom. Od 1920. kada je Rose stvorena Duchamp njenim imenom potpisuje nekoliko radova. Poslije toga je stvorio još dva bitna identiteta: Belle Haleine kao brand parfema i Marchand du Sel, anagram njegovog imena koje znači prodavaoc soli .Duchampova dva kapitalna djela: „Veliko Staklo“ i instalacije „Datost“. Veliko Staklo ili Mlada skinuta od strane svojih prosaca, je veliki stakleni pano koji liči na izlog (ne bez razloga - prodaja, egzibicionizam...) i podeljen je na dva dijela: gornji je dio mlade, a donji je dio prosaca. Formalno gledano Veliko Staklo je asamblaž Duchampovih ranijih radova i skica. Suštinski (po nebrojenim interpretacijama) se radi o ljubavnoj frustrirajućoj mašini. Gornji i donji dio su strogo podeljeni. Mlada je lepršava i po svemu sudeći predstavlja netaknutu djevicu. Donji dio je likovno mnogo složeniji: devet muških figura je okupljeno oko mašine koja je negdje sama sebi svrha i mnogi je tumače kao mašinu za masturbaciju.Na izložbi 1926. Tijekom transporta staklo je napuklo i kako je sam Dushamp rekao pošto on „prihvaća stvari kako mu dolaze“ da je tek tada djelo bilo gotovo.Na gornjem djelu stakla je pisalo „Mar“ što je značilo Maria Martinc-njegova neprežaljena ljubav-žena brazilskog veleposlanika u SAD-u koja je ujedno bila i fantastična kiparica.Na doljnjem dijelu je pisalo „cel“ što je značilo celibataires-neženja. (=mar-cel).
Rad je izložen 1954. U Philadelphiji u Muzeju umjetnosti .Dushamp je osobno nadzirao postav izložbe.Zanimljivo je da je je „staklo „postavljeno prema ulaznim vratima tako da se kroz njega može vidjeti kip Yara(amazonska napasnica)-djelo njegove neprežaljene ljubavi Marije Martins.
Duchampovo posljednje djelo „Datost“ kojeg je radio u tajnosti dvadest godina u new yorku na vrhu jedne zgrade na 14. ulici može se intrepetirati kao svojevrsan peep-show: napušteno žensko tjelo raskrečenih nogu je postavljeno u leonardovski krajolik sa lampom u ruci(koja se nadovezuje na njegovu prvu skicu iz djetinjstva-lampu iz njegove sobe) se krije iza neobrađenih drvenih vrata(koja je našao dok je sa zadnjom ženom Teeny bio u Španjolskoj na odmoru). Posjetioci muzeja često ne sagledaju cijelo djelo, ako ne zavire kroz rupice u vratima. Čitava postavka je izvedena posle njegove smrti 1968. i kao da vlastitim tjelesnim odsustvom akcetira prisustvo napuštene žene , ženstvenosti koju je ponekad htio da dosegne. Dok je djelo rađeno u tajnosti 1947 se na jednoj izložbi pojavljuje slika koja je došla poštom u paketu od Mrie Martins na kojoj je bio crtež na kojem je bila žena-koja je bila predloška za datost –što je dokazalo da je model za zadnji rad bila baš Maria te da mu je ona dala poticaj za zadnji rad te ga je emocionalno otvorila(naučila ga je ljubavi i bolu).Kasnije mijenja boju kose i strukturu ruke usličnije zadnjoj ženi Teeny sa kojom se oženio 1954. U 67 godini. Prije završetka datosti gubi nakon 23 godine atelie u 14. Ulici i sam seli cijeli rad i atelie par ulica dalje u novi prostor te tijekom selidbe začudo nikoga nije sreo da razotkrije njegov tajni rad.
Duchampovu potragu za granicama vlastitog identiteta kao i vjerojatnošću da je osnova potrage u velikoj mjeri ipak seksualna vidimo i u njegovom spisu Muškarci pred ogledalom iz 1934:
"Ogledalo ih zabavlja i čvrsto drži. Opčinjeni, oni stoje pred njim. Obuzeti su, odvojeni od stvarnosti i sami sa svojom najvećom manom, taštinom.
...
Tako stoje i zure u predio koji su oni sami, planine njihovih noseva, tjesnaci i pregibi njihovih ramena, ruku i kože, na koje su ih godine toliko navikle da više ne znaju kako su nastali; i mnogobrojne iskonske šume njihove kose.
...
Tanke ruke dugih ili kratkih prstiju, koje grabe. Potiljak koji se diže ukoso da bi nestao u šumovitom rubu kose, nježni prevoj kože iza uha, misteriozna školjka pupka, ravne čašice koljena, zglobovi njihovih članaka, koje obavija podlanica, da ne iskoče - a dalje od najdaljih i još uvijek nepoznatih dijelova tijela, mnogo starijih od njega, mnogo istrošenijih, otvorenih za sva događanja: ovo lice, uvijek ovo lice koje tako dobro poznaju.
...
Ogledalo ih gleda. Oni se sakupljaju. Pažljivo kao da probaju kravatu, sastavljaju svoje crte. Bezobzirni, ozbiljni i svjesni svog izgleda, okreću se da bi se suočili sa svijetom. "
Umro je 1968. I pokopan u Rouenu.
ZAKLJUČAK
Život i djelo Marcela Dushampa ostavlja nas zaduženima da mi-umjetnici koji mu nismo ni do koljena ne pristajemo na osrednju umjetnost i da se ne zadovoljavamo monotonim djelima nego da pokušamo i potrudimo se težiti višoj umjetnosti što Marcel dokazuje da je moguće-samo nebo je granica!
„SLIKARA TVORI UM A NE MREŽNICA“
Bibliografija:
Janis Mink-Marcel Dushamp „Art as anti-Art“
Edward Lucie Smith –Vizualne umjetnosti 20.stoljeća
www.wikipedija.com
dokumentarni film HRT-a Marcel Dushamp
Post je objavljen 06.07.2010. u 16:47 sati.