SEMIOTIKA
|
Semiotika (grč. smeiMtikós: koji se obazire na znakove) ... je znanost o znakovima i simbolima, odnosno proučavanju načina na koji funkcioniraju znakovni sustavi. Uporabom znakova, upućuje se na nešto nije neposredno zamjetljivo. Posebno se bavi jezičnim znakovljem, odnosima između logike i jezika, među odnosima raznih znakova i odnosima između znakova te njihovih značenjskih sadržaja. Semiotika zahtijeva poznavanje različitih lingvističkih, filozofskih i logičkih sustava. Logika je je znanost o oblicima „ispravnih misli“ i metodama spoznaje. (Logiku su izmislili Grci u Antickoj grckoj u vrijeme stvaralackog razvoja filozofije) Među prvim pretečama semiotike su Platon,koji u „Kratilu“ raspravlja o podrijeklu jezika; i Aristotel koji u svojim djelima „O pjesničkom umijeću“ i „O tumačenju“ razmatra imenice. Jednu od najzapaženijih polemika o znakovima u antičko doba vodili su stoici i epikurejci (oko 300.pr.n.e. u Ateni). Ključnim su smatrali razliku između „prirodnih znakova“ i konvecionalnih znakova“ Najčvršće temelje zapadnjačkom proučavanju znaka u srednjem vijeku je ostavio sv.Augustin(354-430) ukazujući na to da su riječi u nekoj vrsti uzajamne veze s „mentalnim riječima“-odredio je smjer proučavanja znakova. Drugi učenjaci poput engleskog franjevca Williama od Ockhama (1285-1349) zaoštrili su tu inačicu znaka: Glavna kategorizacija znakova uključuje „mentalne i privatne“ i „izgovorene,napisane i javne“. Do Ch.S. Peircea semiotika je bila sastavnim dijelom filozofije,odnosno logike,kada je zaslugom njegova učenja na prijelazu u 20.st dobila status krunske discipline koju je kasnije Ch.Morris razvio kao „teoriju o znacima“. Charles Sanders Peirce(1839-1914)-trojni odnos znaka: 1.reprezentamen(sam znak) 2.objekt 3.interpredant Skoro istovremeno semiotika je definirana sa strane F.de Saussurea i R.Jakobsona kao lingvistička semiologija. Ferdinand de Saussure(1857-1913)je lingvistički znak definirao kao dvojnu cijelinu: 1.Označitelj(materijalni,napisani aspekt znaka ili usmeni-„zvučna slika“) 2.Označenik(mentalni pojam) =znakovi koji tvore „kod“ kruga komunikacije osoba „otključavaju“ sadržaj mozga svake od njih. U prvom broju Časopisa za semiotiku (Zeitschrift fur Semiotic,1979.),semiotika se već određuje kao „znanost o znakovnim procesima koja istražuje sve vrste komunikacije i razmjene informacija“. Temeljno je istraživačko polje semiotike,naravno,određeno znakom ,lingvističkog i izvanligvističkog podrijekla,koji se definira,u najširem smislu ,ne ulazeći u teorijske distinkcije,kao „predstavljnje nečega nečim“.Pritom se predstavljeno naziva označenim,a predstavljač označiteljem. Samo predstavljanje ima različita tumačenja :značenje,prikizivanje,referencija i sl. SEMIOZA-proces stvaranja značenja u povezivanju znakova Sastavni dijelovi semioze: 1.znak 2.referent ili predmet 3.interpredant koji ih povezuje Komunikacija je dekodiranje dogovorenih znakova. Saussure znak (paradigmu) dijeli na dvije polovine: označitelj i označenik - označitelj riječ, odnosno akustička slika (psihički otisak) i označenik pojam na koga se taj naziv odnosi. Jezik je sustav znakova koji izražava misli i po tome je usporediv s pismom, s abecedom za gluhonjeme, sa simboličkim obredima, s oblicima pristojnosti, s vojničkim znakovima itd. Možemo dakle zamisliti jednu znanost koja izučava život znakova u krugu društvenog života; ta bi znanost tvorila dio socijalne psihologije, a posljedično tomu i opće psihologije; nazvat ćemo je semiologija (od grčkoga , semeion - znak) ". Ovaj Saussureov citat iz "Tečaja" (str. 62, 2000.) jasno objašnjava interdisciplinarne mogućnosti njegovog sustava koji će se nazvati strukturalizam. Semiologija je opća teorija znakova (Anglosaksonci ju nazivaju semiotika). Ubrzo su se javili mnogi praktičari koji su unutar svojih područja poduprli stvaranje nove znanosti - Claude Lévi-Strauss u području antropologije, Michel Foucault u području povijesti i sociologije, Roman Jakobson u području lingvistike, Jacques Lacan u području psihoanaliza, Roland Barthes u području hermenautike mode i reklama, i još mnogi drugi. Čitanje znakova kao kodova koristi i morzeova abeceda, braillerovo pismo, semafori i prometni znakovi, neverbalna komunikacija između ljudi (intonacija glasa, geste i kretnje...) i štošta drugo. Društveni znakovima posebno se bavio Roland Barthes u "Mitologijama". Trgovina prodaje slike a ne proizvode. Odjeća je vrlo uobičajen način odašiljanja znakovnih poruka, iako se to često prebacije na razinu ispod praga svijesti, zamagljujući svoj odabir poruke tzv. ukusom. Ali, iako gotovo svatko smatra kako mu se "sviđa" odjeća koju nosi, znakovito je kako nitko ne nosi (u svakodnevnici) odjeću iz mode od prije nekoliko stoljeća. Naprosto, takva odjeća danas gotovo nište ne znači, njene su riječi arhaične. Naprotiv, u suvremenom sustavu znakova "odijelo čini čovjeka" poručujući drugima kako je njegov vlasnik/valsnica "imućan", "neovisan (o tuđem mišljenju)", "moderan (ovisan) ", "avanturist", "sportski tip", "buntovnik", "opasan" ili sklon nekoj drugoj društveno "čitljivoj" grupaciji. Moda se ne razvija, ona se mijenja; odjevni predmeti (paradigme) i načini njihovog komponiranja (sintagme) odašilju poruku modernosti, ovisno o društvenom krugu vrednuje se njeno praćenje ili kršenje (avangardnost ili subkultura). U svakom slučaju važno je držati se pravila; nitko se doista ne želi svidjeti samo sebi (kao što to većina misli). Semiotika u mome slikarstvu i fenomenu fućkanja Semiotiku u slikarstvu je teško konstruirati ,tj. teško je konstruirati same pristupe označavajuće cijeline samog likovnog dijela te slikarstvo kao vizualnu značenjsku razumljivost u uvijetima nepostojanja utvrđenog,kodificiranog,opće priznatog jezika slikarstva što bi omogućilo iscrpnu deskripciju slike koja bi bila“ logički ispravna misao“. U slobodnom prijevodu nečitljive rečenice: što je to u slici istinito i logično ,po čijim pravilima ,sa kojom svrhom i kome ogonetljivo? Moje slike se baziraju na osnovnim općeprihvaćenim vizualnim elementima: -Krug kao savršeni geometrijski oblik koji predstavlja glavu i obitelj -stožac kao žensko tijelo -naopaki stožac kao muško tijelo -znakovno su prihvačeni na svim govornim područjima(kao npr.oblici „označitelja“ na toaletima ) -svetionik kao sinonim za mirnu luku -trokuti kao jedra broda Itd... Fućkanje kao fenomen predstavlja „zvučnu sliku“ koja je također uvriježena na svim jezičnim prostorima pa bi je mogli svrstati u prirodne znakove ali i po svojoj različitosti tonaliteta,kratkoći,dugoći i intenzitetu i u konvencionalne znakove. ...npr. nepristojno fućkanje za zgodnom ženom nasprem pristojnog fućkanja podrške uz pljeskanje na koncertu,sučevog i policijskog fućkanja,fućkanja-isfućkavanja nekoga ili nečega zbog negodovanja itd. Umjetnost kao komunikacija je sama za sebe i posebna-može se reci da je super Znak, čitav niz značenja sadrži u sebi.Kaže se da slika vrijedi tisuću riječi –koliko je to znakova? Kako ih dešifrirati? Likovna poruka mora u sebi sadržavati napetost, naboj. Umjetnost je najsavršenija. Likovni jezik je kodiran, ali vrijednost nije nosilac umjetnosti. Umjetnik mora biti kreativna osoba. Kreativnost se zahtijeva i od promatrača, on daje isto tako umjetnicki Znak. Danas u tim korelacijama prisutno je mnogo nejasnoća. Umjetnička vrijednost djela, stvaraoca i promatraca mora sadržavati: 1.- Materijalnu sadržinu, teorija medija, 2.- Strukturu, likovni jezik, 3.- Znak, koji nosi potencijalnu poruku, 4.- Motiv, 5.- Poruku: vedrinu, radost, smijeh, tugu, zalost... U poruci je problem, kako odaslati poruku? na koji nacin? Stvaralac, umjetnik, u sebi mora sadrzavati: - Individualni izraz - Kreativnu snagu - Metodu oblikovanja Sve te tri dimenzije se koriste i vrednuju kod jednog umjetnickog stvaraoca, i sve to spada pod nacionalnu umjetnost. Slika odrazava vrijeme kad je nastala. |
