**KLIKNU VILO SA PAKLARSKIH STIJENA**
16.09.2012., nedjelja
OVčAREVO-29.07.2012.MLADA MISA FRA.MIROSLAVA -MITKA JONJIĆA
MLADOMISNICI FRANJEVAČKE PROVINCIJE BOSNE SREBRENE. FRA.MIROSLAV-MITKO JONJIĆ MLADA MISA U OVĆAREVU 29.07.2012. Poslije mise pod stijenom,sv.Ane na Vidoševičima i mise na Paljikama veliki tjedan u župi Ovćarevo završen je sa mladom misom fra Miroslava -Mitka Jonjića.Nekoliko tisuća vjernika iz cijele župe Ovčarevo okolnih župa,Turbeta,Potkraja, Travnika ,cijele srednje Bosne,Hrvatske .Evrope i skoro ćitavoga svijeta imalo je tu sreću da bude na mladoj misi fra Miroslava.Poslije mlade mise svi gosti su pozvani pod šator koji je bio tako veliki da je mogao primiti skoro 2000 osoba. Za poslugu su se pobrinuli mladi iz župe Ovćarevo na ćemu im ćestitamo jer nisu dozvolili da bude nitko gladan niti žedan. Za dobro raspoloženje su se pobrinula grupa Exponent a kada se pojavio legenda Mate Bulić veselju nije bilo kraja.Cijeli program pod šatorom vodio je uspješno fra Josip Tomas. Ostalo se do kasnih većernih sati. Fra Miroslavu čestitamo još jednom kao i njegovoj majci i cjelokupnoj rodbini. Pozdrav svima ma gdje god bili.    
 Sarajevo - Od svetkovine sv. Petra i Pavla franjevačka provincija Bosna Srebrena bogatija je za devet novih svećenika franjevaca. Našoj zajednici uvijek je velika radost i čast kad netko od naše subraće biva zaređen za đakona ili svećenika. Svećenik je vieliki dar narodu Božjemu, stoga je potrebno za taj dar zahvaljivati, ali i moliti za svećenika da bude ustrajan i dosljedan u svom zvanju. 
  MISA. KOLO POSLIJE MLADE MISE. DOLAZAK FRA.MIROSLAVA MIROSLAVA POD ŠATOR MEĐU UZVANIKE,I PROLAZAK KROZ ŠPALIR KOJI SU NAPRAVILI MLADI OVČAREVSKE ŽUPE I SVIMA NJIMA JOŠ JEDNOM ČESTITAMO NA DOBROJ ORGANIZACIJI. MATE BULIĆ JE SA SVOJIM NASTUPOM ODUŠEVIO SVE GOSTE. A mnogi su željeli da imaju uspomenu sa Matom Bulićem. 
Ovu prelijepu pjesmu napisala je Ivanka Janković(bukovićka). Pjesmu je pročitala pod šatorom. za sve nazoćne a posebno za njenoga rođaka fra Miroslava. Kako nismo uspjeli da je snimimo evo donosimo trekst ove jako lijepe pjesme,u kojoj je sadršana naša prošlost,sadašnjost i budućnost. Hvala Ivanka. U MOM RODNOM KRAJU. Što godinama hranila je naše stare samo svojim plodom, bez dinara i bez pare, neorana osta naša njiva neobrana lomi nam se šljiva što kad prođe kroz kazan nemoš ostat prazan kapljica sveta ta što sve boli lije i u mom rodnom kraju hrana za dušu i tjelo i merak za raju. Sad nekima i kamenje iznad grobova smeta samo što ime na njemu je drugo treba ga uklonit sa ovoga svijeta izbrisat mu svaki trag bez razmišljanja da i on nekome je drag. Ali ti bezdušnici samo vide svoje egoisti ni svijesni nisu da pred bogom svi smo mi isti. Dok grobovi naši vape a kuće nam prazne zjape pojedine bez prozora i bez vrata mnoge bez oca majke bez sestre i brata. Stoje zidovi tako sami i pusti a svaki bi imao puno toga da izusti. Pamte oni puno tuge radosti i smijeha pa i tog slatkog istocnoga grijeha gdje se iz ljubavi rađala ljubav zajedništvo i poštenje kad svaki komšija bi bio pozvan na krštenje. Danas zidovi samo stoje zarasli u polje ruža što cijelim krajem opojni miris njihov se pruža podivljale jadne pune žbunja i trnja sudbina im nemož bit crnja. Kad sam tu ublizini to trnje postaje pitomo i meko kao da mi veli natebe sam ćeko kao da mi veli đesi bolan tako dugo o radosti moja moja tugo. Baš kao i ove ruže naši stari,sami sa sobom se druže često bolesni i sami sebi prepušteni od svih zaboravljeni i napušteni željno išćekujuć taj da, kad nam mogu kazat đesi bolan. Jer sami liježu i sami se bude kad doćekaju novi dan i sami se sebi čude. ko godina dug im dan noću nedolazi san srce im od straha lupa šta ako neko na vrata zalupa. Nebijaše oni uvjek sami njihovi najmiliji tamo su negdje vani ostaviše svoju rodnu grudu da tamo negdje sretniji budu. I oni su kao cvijeće koje nikad u potpunosti primiti se neće uvijek traže grumen svoje njive i grančicu svoje šljive kao i onaj miris i ružinu ljepotu da im bude lakše u životu. Tako su svi osuđeni na neku tugu u najbližem obiteljskom krugu. Volim tu grudu, njivu i šljivu i brdo iznad moje kuće što me uvijek sebi vuće. Volim tu zemlju napaćenu i ponosnu, volim otići u Bosnu. Volim tog našeg čovjeka po svojoj prirodi dosta jednostavan rađa se samo tu i niko mu nije ravan. Mnogi danas nažalost drukčije to vide i onoga svoga pomalo se stide roda bosanskohrvatskoga. Govor njihov bolan često ih odaje da iz Bosne je on se poznaje. Pa ako ćemo i po onoj božijoj sad dobro me čuj SVOJE VOLI, A TUĐE POŠTUJ Ivanka Janković (bukovićka) Poštovani posjetioci bloga sa ovom prelijepom pjesmom završili smo ovaj post o mladoj misi fra Miroslava Jonjića,kojemu još jednom od srca ćsetitamo a sve vas molimo da se molite za redovnička zvanja. Pozdrav svima ma gdje god bili. |
