ordinarylove

Ne znam, zbilja, što više reć' na crnu kroniku ovih dana. I bilo kojih dana, kad smo već kod toga.

Mislim, ja tu pišem o takvim notornim glupostima dok se uokolo direktori, uzorni učenici & sportaši i ostali "normalni ljudi" vješaju na dnevnoj bazi, ostavljajući iza sebe oproštajna pisma u kojima ili ne piše ništa ili piše nešto tako jezivo poput, "odlučio sam se ubiti jer nisam uspio dobiti kredit neophodan za spas firme".

Dok nas u vijestima obasipaju novim proricanjima o globalnom zatopljenju a po kojima ćemo, po svemu sudeći, svi otić u - recimo to tako - tri prekrasne pičke materine u, pa recimo to ovako, prilično kratko vrijeme.

Naša će djeca, naprimjer, moći samo sanjat o klimi kakvu mi imamo sada. Da ne govorim o drugim stvarima koje će također bitno degenerirat do tada, kao što su moral, sloboda govora, poštenje, iskrenost- ako ih je ikad i bilo.

Ne, neću govorit o tome u maniri kakvog prijetvornog puritanca i lažnog sveca, jer bi takva propovijed bila em neukusna em neiskrena s moje strane.

Jer ni mene, iskreno, nije previše briga za to kako će drugima bit i kako im trenutno jest. Zato što, kao i svi drugi uostalom, uglavnom brinem svoje glupe prizemne brige.

Ta će nas sebičnost svih fino odvest kvragu, reče ona i odluči da od sada više neće glumit proroka novog doba ovdje na blogu.



Al' glavno da se otvaraju sve veći i veći shopping-centri, za što učinkovitiju masovnu hipnozu...

Naiđoh na jednom site-u na testove tipa: "Koje je boje vaša aura?", "Koja ste vrsta morskog psa?", "Koje je boje vaš pas?" i slično, a sve u svrhu doticanja najdubljeg bića mog, tvog i vašeg. Mene je, prizemnu kakva jesam, privukao onaj kakav sam bloger jaaaa. Onako, u najskrivenijoj dubini bića svog. Dakle:

You Are a Life Blogger!

Your blog is the story of your life - a living diary. If it happens, you blog it. And make it as entertaining as possible.

Zbilja nisam ambiciozna. Bar ne u smislu napredovanja na poslu sa mogućnošću porasta mjesečnog dohotka. Bar ne ovdje gdje se trenutno nalazim.



Jedini mogući scenarij u kojem bih iole imala volje & želje napredovati je u vlastitom biznisu. Iz vlastite kuće, sa vlastitim pc-jem, što mi se trenutno čini kao daleki i nedosanjani san. A i to i takvo napredovanje bilo bi u svrhu stjecanja određenog znanja. Koje je po mom čudnom razmišljanju jedina vrijednost bar malo trajnija od nekih par usranih komada specijalnog papira koje ćeš ionako spucati na nešto jednako tako usrano poput kakve nasušne životne potrebe. Hranu ćeš izbacit na ovaj ili onaj način nakon što ju probaviš, jel'te, automobil ćeš prokleti bar svake godine kad ti obnova registracije dođe na raspored plaćanja, stan...no, dobro, shvaćate valjda o čemu govorim.

Ako se, pak, uz stjecanje tog znanja o kojem pričam kao nusprodukt otvori i špina, ono šta se kaže i više love počne dotjecat, tim bolje. Znači da si nekom vražjom kvalitetom zaslužio taj novac. I imaš uz to i sreće, što je također lijepo i krasno i smatram da u tome treba uživati, bez grižnje savjesti i bez opravdavanja nekima koji možda u tom trenutku nemaju ono što i ti.

Izgleda da po ovome iznešenom spadam u skupinu dinosaurusa ili, u boljoj verziji, sredozemne medvjedice. Dakle, izumrle ili skoro izumrle.

Prije neki dan mi je ona na mail poslala savršeno rješenje mojih problema. Pošto sam blagi čovjekomrzac kad dođe do obitavanja u uredu i još nekim drugim javnim prostorijama, ideja mi se više nego svidjela. Iako, sumnjam nešto da bih navukla još i više sumnjičavih pogleda na sebe na ovaj način:





Taj malko bizarni izum, naziva "Kompjuterska kapuljača" po mome je pravi krik za privatnošću, u ovom svijetu sa sve više i više zadiranja u istu, ali isto tako i sve većom mogućnošću izbora. Čitala sam nedavno o jednoj teti koja je u diskoteku nosila vlastiti mp3 player kako bi mogla plesat na vlastitu glazbu umjesto one koju joj serviraju. Čemu je onda išla tamo, pitat ćete se. A ja kažem da me da uradim isto što je ona tu večer uradila priječi samo glupo skanjivanje i takozvani obzir, koji to zapravo i nije, a koji se tako mnogo prakticira u mom okruženju. Jer bi mogao, božesačuvaj, netko reći da sam čudak. Kao da već to ne misle .

Dakle, ja upravo vapim za jednom velikom i divnom kapitalističkom kompanijom, u kojoj rade tisuće i tisuće ljudi. Vapim za uredom sa pregradama, znate, onih, što ih puno ima na Za-pa-du (tzv. cubicles). U kojoj svatko ima svoj mali svijet u kutiji šibica, svoj telefon, svoje računalo. I može stavit slušalice, čepove za uši ili što mu već drago i radit u miru božjem, bez da ga kreteni gledaju kao da je pao s Marsa.

A u još boljoj verziji, za vlastitim biznisom - koji sam već spominjala.

Čeznem, zapravo, za bilo kakvim radnim scenarijem, koji će mi dati neku prokletu mogućnost izbora. Da se i ja malo zavaravam da su neke stvari u životu ipak u mojoj kontroli.

Probranih (opravdano) 10 najgorih filmova iz liste Top 100:

Hollywood ima Zlatnu malinu, mi imamo...kitu Marjanovu. Al' evo, ne klonuli duhom. Za pljucanje uvijek ima povoda, jel'te:

Na mjestu 10: Spice World, redatelj Bob Spiers.

U glavnim ulogama: sve pripadnice Spice Girls.



Nastalo isključivo iz gramzivih pobuda svih učesnika u kriminalu zvanom Spice Girls. Rađen valjda po uzoru na "Hard day's night" Beatles-a, film nastoji pratiti jedan dan u životu popularnih djevojčura. Krajnji rezultat: kao da gledate MTV spot u trajanju od 93 minute. Možda ne zvuči tako strašno, al' vjerujte mi na riječ - jest. Hvala višoj sili što su se raspale prije nego su, po sumraku karijere i u želji za još pokojom funticom, snimile nastavak.


A kad smo već krenuli sa pjevačima koji žele postat glumci (ne mo'š i ovce i novce, jebemu. Osim ako nisi David Bowie)...

...na mjestu 9: Who's That Girl, redatelj James Foley.

U glavnim ulogama: Madonna. i još neki, manje bitni. Kol'ko znam, nijedan joj nije postao muž ni ljubavnik kao Warren Beatty u Dick Tracy-u, pa onda, koga briga.



Istoimena je pjesma, zahvaljujući flimu, dospjela na Billboard-ov br. 1 u kolovozu 1987. godine. Madge glumi opasnu djevojku, puštenu iz zatvora, koja pokušava pronaći tipa koji joj je smjestio. Za ovaj neuspjeli pokušaj komedijašenja i sama je priznala da je njena najveća filmska sramota. Ajde, bar je iskrena. Da ne zna glumit, to smo se već osvjedočili. Više puta. Ona valjda više neće pokušavat, dok se za J.Lo, nažalost, ne bi moglo isto reć.

Napadamo Hollywood, u maestralnom tonu:

na mjestu 8: Armageddon, redatelj Michael Bay.

U glavnim ulogama: Demin bivši, Angelinin bivši, bivši od J.Lo, 'ćer onoga sa velikim ustima iz Aerosmith.



Ova briljantna ekipa, u ulozi sveameričkih hrabrih i požrtvovnih heroja, pokušava spriječiti zabijanje asteroida u Zemlju. Jedan je kritičar rekao, a ja citiram, da je Armageddon "atak na oči, uši, mozak, razum i ljudsku želju za zabavom". Nuff said. Ako mislite da niste vidjeli dovoljno smeća aka visokobudžetnih filmova katastrofe, think again.

Na mjestu 7: Striptease, redatelj Andrew Bergman.

U glavnim ulogama: Demi Moore, Armand Assante, Burt Reynolds, Ving Rhames.



Demi glumi samohranu majku koja radi u strip-baru. Osim što je posve predvidljiv, na ruku mu ne ide i činjenica da je snimljen godinu dana nakon uspješnog "Showgirls". Glumci su dobri, sve ostalo nije.

Na mjestu 6: Barb Wire, redatelj David Hogan.

U glavnim ulogama: Pamela Anderson. I još neki.



Da vam netko spomene ovaj film, što bi vam prvo palo na pamet? Tako je. Sise. To, samo po sebi, i ne bi bilo tako loše da film nije smješten u budućnost, u 2017. godinu u kojoj, pritom, divlja drugi građanski rat u Americi. To što Pamela glumi kick-boxericu, to bih još i mogla progutat. Ma nije mi ona ni mrska, nek' se zna, al' film...film je zločin. E, da...sjetili bi se i čuvene rečenice "Don't call me Babe". Ta je rečenica po legendarnosti već u rangu sa "Are you talking to me?" iz Taksiste.

Na mjestu 5: Lambada, redatelj Joel Silberg.

U glavnim ulogama: J. Eddie Peck, Melora Hardin, Shabba-Do (?!), Ricky Paull Gordin itd.



Sjećate li se vi Lambade? Ja da. Imala sam 10 godina i sjećam se da je cijeli svijet, iz nekog razloga meni stranog, poludio za ovim plesom. Svi su znali pokrete i kupovali one blesave suknjice na volane. Šteta što ih nemam još uvijek u ormaru, one bi također konkurirale u kategoriji zločini iz ormara. Kako bilo, ovaj je film nastao isključivo kako bi iscijedio još malo novaca od poludjelog plešućeg pučanstva. Radnja je uobičajena za ovakve filmove koji su potpuno u službi promocije nečega: glavni je glumac profesor danju, vrući plesač noću. Jedino vrijedno gledanja u filmu je odlična plesna koreografija.

Na mjestu 4: Cool As Ice, redatelj David Kelogg.

U glavnim ulogama: Vanilla Ice. I još neki.



Ovaj nisam gledala, al' iz nekog razloga vjerujem da je smeće. Možda zato što sam pročitala u opisu filma da Vanilla Ice pokušava biti James Dean. A plus što mi je taj lik oduvijek bio iritantan, čak iritantniji od MC Hammer-a i Milli Vanilli zajedno. Još je bizarnija od samog filma činjenica da se prodaje samo u VHS izdanju, i to po cijeni od 23.50 USD. Možda bi neki strastveni skupljači trash-a ili pak fanovi Vanilla Ice-a (takvi postoje?!) dali toliko novaca?

Spomenuli smo J.Lo prije? Evo jednog ostvarenja, jel'te, sa dotičnom u glavnoj ulozi...

...na mjestu 3: Anaconda, redatelj Luis Llosa.

U glavnim ulogama: već navedena pjevačica/dizajnerica/glumica Jennifer "I'm still Jenny from the block" Lopez, Ice Cube, Jon Voight, Eric Stoltz, Jonathan Hyde koji predvodi grupu marginalnih glumaca koji su prije ovoga, vjerojatno, glumili u reklamama za pseću hranu.



Dvije su stvari u vezi ovog filma šokantne. Šokantno smiješne, da budemo precizni.

Prva je ta ogromna jebena anakonda koja prkosi zakonima fizike, prirode i ljudskog razuma. Nezamislivo inteligentna vrsta koja u žbunju skrivena čeka baš te Amere da na njima iskuša svoju najnoviju tehniku davljenja.

Druga je Jon Voight (Angelinin tata, s kojim ona ne razgovara, možda zbog ove uloge?) u ulozi vodiča, koji je iz nekog razloga specijalno za ovu ulogu nabacio, citiram, "naglasak pijanog španjolskog svodnika". Mogao je proći i bez ove uloge, doista.

Na mjestu 2: svi nastavci "Teksaškog masakra motornom pilom", redatelj Tobe Hooper.

U glavnim ulogama: Marilyn Burns, Gunnar Hansen, Edwin Neal, Allen Danzinger.



Gdje početi? Od katastrofalne glume, očajne fabule ili činjenice da je film svugdje predstavljan kao strašan horor a zapravo je najsporija dosada na svijetu? Ili od toga da je snimljeno još 4 nastavka ove tihe jeze? Ovdje ću zapravo, završiti umjesto početi jer slijedi jedina jeza gora od ove...a to je...

na mjestu 1: svi nastavci "Petka 13.", redatelji Steve Miner, Joseph Zito, Danny Steinmann, Tom McLaughlin itd.

U glavnim ulogama: raznorazni nevažni glumci. U prvom je dijelu manju ulogu imao Kevin Bacon.



Zašto baš Petak 13., osim što je danas, eto, baš taj dan? Zato što je imao toliko mnogo nastavaka kojim nas Paramount Pictures nisu prestali maltretirati sve do 2000. godine. Dakle, ne trilogija, ne dupla trilogija već ni manje ni više nego desetorologija. Eto zato. Jebo Jasona. Da su bar stali na prvom dijelu, pamtio bi se kao dobar horror-hit. A ovako...

Sad sam velika. I pod punom odgovornošću izjavljujem da se polako ali oh, kako sigurno pretvaram u žemskinju. I to koju! Nakon odvaljenih četvrt stoljeća po prvi su mi puta (dobro, skoro prvi) u tijek misli mi nabacanih ušle potpetice i mogućnost kupnje istih. Evo, ovako nekakvih.



A onda sam odgledala "Vrag nosi Pradu" i - vid' vraga - svidio mi se. Guštala sam k'o prase u puno blata (izvin't ćete mi na ovoj neženstvenoj usporedbi) pasući oči na svim onim Chanelovim čizmama, Jimmy Choo cipelama (ne mogu vjerovat da sam već jednom na blogu o njima pisala, ja, koja nikad ne odgledah nijednu - dobro, skoro nijednu - epizodu "Seksa i grada") te Oscar de la Renta kreacijama. Eto, prvog dokaza da sam kokoš koja se pravi da to nije. Dok guglarije na Rubijinom blogu tjeraju prosječnog čitatelja na pomisao kako je dotična vlasnica bloga pretežno pornografskog sadržaja (uzmimo za primjer "diskasting black womans", recimo), do mog će bloga ljudi moć' doć' jednostavnim utipkavanjem bilo koje dizajnerske marke u najčuveniju nam tražilicu. Trendy & Fashionable blog imam ja, o da! Dokazi su, dakle, protiv mene i mog snobovskog "ja se samo pravim da me nije briga" stavu. Više se nikad (o tuge, o nesreće) neću smjet' (bar s pravom) narugat tetama koje pobožno kampiraju ispred Replay-a subotom ujutro, grabeći priliku da se dočepaju raznoraznih objekata želje iliti želja, mnogih. O, ne. Sad sam one of them. Asimilirala sam se, ni ne znajući, u taj potrošački svijet.

Tješim se, tješim da mi je taj potrošački hir koji rezultira u window-shoppingu (Dakle, priljepljivanju nosa na izloge noću. A i danju. Nemam srama, ne.) samo još jedan od mnogih načina razonode te puštanja mozga na pašu (pih, kao da ga upotrebljavam u tolikoj mjeri).

A o čemu se, zapravo, radi?

O tome da mi je svakodnevno mozak tj. um tj. svijest i nesvijest pretrpana informacijama, nepotrebne prirode, uglavnom. Stresa. Zahtjeva svačijih i svakakvih, od koji je svaki važniji od onog drugog. O tome da mi je 24/7 (dobro, skoro) i najmanja rupica života(renja) ispunjena nečim šta se mora uradit. I to hitno, dakako.

I normalno je da pucam po šavovima. Normalno da, nakon tako provedenog dana, hodam po gradu k'o muha bez glavurde, gledajući od izloga do izloga što bih iduće mogla kupit da se razveselim. I zaboravim, kobajagi, na taj dan i na sve te sitne i malo manje sitne stresove koji su ga popunili.

Iskreno rečeno, pomalo mi se gadi ta moja navika. Jer mi se, kao, čini da se pretvaram u sve te ljude koje sam kritizirala. A istina jest da sam oduvijek bila jedna od njih. Gradsko dite, na prijelazu stoljeća i režima. U kvazi-kapitalističkoj državi, koja je prigrlila sve najgore od Zapada u svoja njedra. Ono što mi je prije značilo kupovanje Melody Makera i New Musical Express-a u jedinoj trafici u gradu koja je u to vrijeme te listove držala, pisanje posebne-i-neshvaćene poezije u dobro zatamnjenoj sobi, opsesija cigaretama i kavom te sa istomišljenicima i supatnicima beskonačno prevrtanje tema tipa tko mi se trenutno sviđa i jesam li nabavila onaj prvi album Joy Division, to mi sad znači lampanje po gradu i tupavo gledanje izloga.



A romantika? Gdje je tu romantika, pitat ćete se?

Nema je više, barem ne onakve kakvom sam ju zamišljala u nježnim mi godinama. Pisanje pjesama, taj trend tako prisutan među napaćenom klinčadijom, dozlogrdilo mi tamo negdje, pri kraju prve godine faksa, kad sam doživjela prvu pravu depresiju i kad me život prvi put pravo, momački drmnuo u glavu. Šetnje uz more u posljednje su mi vrijeme postale dobar vid rekreacije i, kao takve, korisne. Romantične, to ne. Kad si u vezi četiri i kusur godine, pomalo ti se zagubi svrha snubljenja, nesigurnih razgovora i svih tih dosadnih treperenja koja su prisutna na počecima veze.

Kad znaš kako nekome ujutro smrdi iz usta, kad znaš da taj netko zna kako podbuhlo izgledaš nakon slabo prospavane noći, kad se i dalje volite znajući da ste oboje, šta se ono kaže, krvavi ispod kože, i doslovno i figurativno - e, to je igra. Tada život počinje. Ovo sve do toga je samo le uvertira.

Iako, voljela bih ponekad početi iznova. Ne vezu, već život. Ne znam ni sama zašto, jer sumnjam da bih nešto puno mijenjala. Tek, možda, tu i tamo pokoju krivo tempiranu rečenicu. Ili poneki dan započet na lijevoj nozi. Možda.

A u stvarnosti, guštam s njim gledat izloge, ići u kino i glumit stari bračni par. Možda u tome nije smisao života, možda sam se pretvorila u moju mamu a on u svog starog. Al' se volimo i živimo, nekako, kako najbolje znamo.

Možda je najteže nekome kao šta sam ja prihvatit da život nije drama. Već baš ovo sad, ovo šta se dešava.

(Ovo je, daklem, moj stoti, ujedno i naj-zbrda-zdola post.)

Razmišljam o tome da na radno mjesto počnem nosit šljem. Ili I-pod. Ili oboje, u kombinaciji sa pancirkom. Jer nekako se čovjek branit mora, od glupih pitanja i slijevanja mozgovnih mogućnosti radnih kolega aka dežurnih zabadala.

Iako me mama učila da "ako deset ljudi govori jedno, a onaj jedanaesti drugo, problem je - a gdje drugdje nego - u jedanaestom", nekoliko sam puta, na raznim stranputicama života, postavila pred sebe tu savršenu, nepropusnu logičku formu, tu neoborivu postavku. I gledala ju, iz svih kutova, pod povećalom, uspoređujući ju sa vlastitim šturim saznanjima, okrećući je ovako i onako. I nikako mi nije držala vodu.

Ako tih deset ljudi iz gornje navedenog primjera apstrahiramo iz, recimo, jedne ludnice, što onda? Ha? Ili iz ureda u firmi-dinosauru u kojoj se većina svenarodnih i sveprihvaćenih običaja njeguje još tamo iz sedamdeset-i-neke?

Evo primjera njegovanih običaja. Zajedničke, radničke marende. Od 7 ujutro vode se žučne rasprave o tome hoće li se marendat' pašticada sa njokima, teletina ili pak samo obični čevapi. Nakon što se živalj najede i napije, te teški od hrane i/ili lagani od pića ponovo prionu poslu, i dalje se, u istom tonu ali bitno sporijem ritmu, jer otežalom od unosa tvari koje život podržavaju, nastavljaju rasprave o tome što će tko za ručak, večeru, sutra za marendu.

Ko ne krka sa dotičnima, presudio je sebi. Čudak, nazivat će ga oni. Škrtac. Ili će, kao mene, dočekat sa uvijek istim maštovitim pitanjem: "Pa zar ćeš tu vodu ručat? Jesi ti uopće išta jela?". A sve roktavim smijehom popraćeno.

Ponekad mi dođe da im odvratim vrckavom nekom dosjetkom. Al' mi mozak nikad, jebemu, ne radi tako vižljasto. Sjetim se tek naknadno pokoje mudre, ležeći u krevetu i razmišljajući o prethodnom danu ili pak šećući se dokono i vodeći unutarnje dijaloge sa dotičnima. Tada se raspištoljim, pa smišljam odgovore iliti odbruse.

Kao, recimo, wannabe duhovito:"Da, ručala sam vodu a za desert ću u ve-ce, natočit sa špine."

Ili, proročanski-mistično:"Moja je hrana duhovne prirode, moje je kraljevstvo s onoga svijeta."

Al' nikad ih im ne serviram. Obično samo šutim i grintam u sebi. Šta ću, kad sam takva. Sva pristojna.

(slika - maknuta! šteta - učinjena!)

Čula sam danas jednu prastaru stvar, koja me instant podsjetila na srednjoškolske dane. Eto, kakva sam. Taman kad sebi obećam da se osvrtat za mme Prošlost neću, dese se dva takta neke poznate pjesme i ja letim li, letim. Maštam, da se još mogu onako zanosit. Maštam, da me još uvijek glazba začarat može.

O financijskom glibu mi se ne nariče, kao ni o depresijama dostojnih kakvog 16-godišnjaka (koji nek' se ne nađu uvrijeđeni), koje me "peru" posljednjih dana, bez ikakvog vidnog razloga. Da sam bar malo romantičnija, malo manje pragmatična, prepustila bih se tom valu depresije, pokušavajući u njemu pronaći nešto duboko, istinsko. Bar bi, kvragu, pisala pjesmuljke o smislu života. Ovako, sve što mogu je sklupčati se u kut, dobro, doooobro isplakati, te - što je najvažnije - sebi kljucati kako je to prolazno. Jer jest. Evo, već mi je danas bolje. Malko. Ideje o smrtnosti, smislu života i ostalom još me ne napuštaju i neki bi mi rekli da se ne zamaram njima, al' što ću, kad mi je to vrsta profi-deformacije. Znat će već oni koji znaju čim se bavim (reče ona povjerljivo).

Malo drame ne škodi, pa ću, evo, pripomenuti ovlaš, kako razmišljam o tome da uzmem pauzu od ovog omiljenog načina gubljenja vremena. Al' rečeno - neučinjeno, bit' će vrlo mogući scenarij. Ipak, o tome razmišljam, pa nek' bude zabilježeno.

U svega nekoliko dana svjedočila sam smrti jedne drage mi životinje, nečijem propadanju, onom mentalnom, razočarala se u par prolaznika kroz moj život, dobila prstohvat sumnjivih mail-ova koji su samo potpomogli moju rastuću paranoju, žvakala sve moguće posljedice Iksove bolesti, te se budila ujutro i lijegala navečer (obrnutim redoslijedom, ili ne, kako vam već drago) sa jednom jedinom mišlju - onom o vlastitoj smrtnosti. I ostajala budna, kontemplirajući sve načine kako se s njom nositi. A još više, kako se nositi sa istom tom, kad se ista tiče meni bliskih, najbližih, najdražih.

Ljude ovih dana doživljavam nekako kao muhe. Jer se vrte oko mene, ne svojom krivicom (pogotovo uzmete li u obzir da dobru polovinu svog budnog vremena u danu provodim na radnom mjestu). A ja samo čekam da mi se maknu iz vidokruga, pa da mogu opet mirno disat. Postoji li naziv za to? Mizantropija, možda? Ili samo najobičnija, dosadna malodušnost?

Nekima više ne vjerujem. A tako rado bih. Dala bih neznamšta da mogu vratiti vrijeme unatrag, u vrijeme dok sam vjerovala da postoje prijatelji, onako, potpuno pouzdani. A onda bih se vratila još ranije, u doba kad sam mislila da me nitko nikada neće nasanjkat. I da su ljudi, u biti, dobri. Zapravo, i jesu, ali ne na onaj način, površni i ne-analitični, na koji ja to gledam, jer sam lijena dignut dupe i pogledat stvari iz drugog kuta. Onog njihovog.

Koliko daš, toliko dobiješ, I guess. Čini mi se, slijedom ovoga, da baš ne znam slušat ljude, a kamoli suosjećat s njima. Sve o čemu ja mislim jest kako im pomoći, praktično, pa ih zaspem nizom savjeta koji ih ne zanimaju, posve sigurno, jer ne bi ni mene zanimali na njihovom mjestu. A i to radim samo onda kada se usudim dovoljno angažirat za "njihovu stvar", nauštrb "svoje". Zaboravit, na par kratkih trenutaka, da su moji problemi prašina, u jedva vidljivom sloju, u usporedbi sa svim ostalim problemima svih ostalih živih bića.

I tako. Već sam rekla, negdje na samom početku, da nemam o čemu pisat. Pa sam završila na onome o čemu sam svojedobno pisala školske zadaćnice.

Prolazno je ovo, tješim se ja.

A za ilustraciju mog psi'ičkog stanja: