Marketing
Lijepo je znati da imaš izbor. Ili bar vlastitu kocku.
Zbilja nisam ambiciozna. Bar ne u smislu napredovanja na poslu sa mogućnošću porasta mjesečnog dohotka. Bar ne ovdje gdje se trenutno nalazim.
Jedini mogući scenarij u kojem bih iole imala volje & želje napredovati je u vlastitom biznisu. Iz vlastite kuće, sa vlastitim pc-jem, što mi se trenutno čini kao daleki i nedosanjani san. A i to i takvo napredovanje bilo bi u svrhu stjecanja određenog znanja. Koje je po mom čudnom razmišljanju jedina vrijednost bar malo trajnija od nekih par usranih komada specijalnog papira koje ćeš ionako spucati na nešto jednako tako usrano poput kakve nasušne životne potrebe. Hranu ćeš izbacit na ovaj ili onaj način nakon što ju probaviš, jel'te, automobil ćeš prokleti bar svake godine kad ti obnova registracije dođe na raspored plaćanja, stan...no, dobro, shvaćate valjda o čemu govorim.
Ako se, pak, uz stjecanje tog znanja o kojem pričam kao nusprodukt otvori i špina, ono šta se kaže i više love počne dotjecat, tim bolje. Znači da si nekom vražjom kvalitetom zaslužio taj novac. I imaš uz to i sreće, što je također lijepo i krasno i smatram da u tome treba uživati, bez grižnje savjesti i bez opravdavanja nekima koji možda u tom trenutku nemaju ono što i ti.
Izgleda da po ovome iznešenom spadam u skupinu dinosaurusa ili, u boljoj verziji, sredozemne medvjedice. Dakle, izumrle ili skoro izumrle.
Prije neki dan mi je ona na mail poslala savršeno rješenje mojih problema. Pošto sam blagi čovjekomrzac kad dođe do obitavanja u uredu i još nekim drugim javnim prostorijama, ideja mi se više nego svidjela. Iako, sumnjam nešto da bih navukla još i više sumnjičavih pogleda na sebe na ovaj način:
Taj malko bizarni izum, naziva "Kompjuterska kapuljača" po mome je pravi krik za privatnošću, u ovom svijetu sa sve više i više zadiranja u istu, ali isto tako i sve većom mogućnošću izbora. Čitala sam nedavno o jednoj teti koja je u diskoteku nosila vlastiti mp3 player kako bi mogla plesat na vlastitu glazbu umjesto one koju joj serviraju. Čemu je onda išla tamo, pitat ćete se. A ja kažem da me da uradim isto što je ona tu večer uradila priječi samo glupo skanjivanje i takozvani obzir, koji to zapravo i nije, a koji se tako mnogo prakticira u mom okruženju. Jer bi mogao, božesačuvaj, netko reći da sam čudak. Kao da već to ne misle 
.
Dakle, ja upravo vapim za jednom velikom i divnom kapitalističkom kompanijom, u kojoj rade tisuće i tisuće ljudi. Vapim za uredom sa pregradama, znate, onih, što ih puno ima na Za-pa-du (tzv. cubicles). U kojoj svatko ima svoj mali svijet u kutiji šibica, svoj telefon, svoje računalo. I može stavit slušalice, čepove za uši ili što mu već drago i radit u miru božjem, bez da ga kreteni gledaju kao da je pao s Marsa.
A u još boljoj verziji, za vlastitim biznisom - koji sam već spominjala.
Čeznem, zapravo, za bilo kakvim radnim scenarijem, koji će mi dati neku prokletu mogućnost izbora. Da se i ja malo zavaravam da su neke stvari u životu ipak u mojoj kontroli.
Post je objavljen 21.10.2006. u 09:45 sati.