ordinarylove

Razmišljam o tome da na radno mjesto počnem nosit šljem. Ili I-pod. Ili oboje, u kombinaciji sa pancirkom. Jer nekako se čovjek branit mora, od glupih pitanja i slijevanja mozgovnih mogućnosti radnih kolega aka dežurnih zabadala.

Iako me mama učila da "ako deset ljudi govori jedno, a onaj jedanaesti drugo, problem je - a gdje drugdje nego - u jedanaestom", nekoliko sam puta, na raznim stranputicama života, postavila pred sebe tu savršenu, nepropusnu logičku formu, tu neoborivu postavku. I gledala ju, iz svih kutova, pod povećalom, uspoređujući ju sa vlastitim šturim saznanjima, okrećući je ovako i onako. I nikako mi nije držala vodu.

Ako tih deset ljudi iz gornje navedenog primjera apstrahiramo iz, recimo, jedne ludnice, što onda? Ha? Ili iz ureda u firmi-dinosauru u kojoj se većina svenarodnih i sveprihvaćenih običaja njeguje još tamo iz sedamdeset-i-neke?

Evo primjera njegovanih običaja. Zajedničke, radničke marende. Od 7 ujutro vode se žučne rasprave o tome hoće li se marendat' pašticada sa njokima, teletina ili pak samo obični čevapi. Nakon što se živalj najede i napije, te teški od hrane i/ili lagani od pića ponovo prionu poslu, i dalje se, u istom tonu ali bitno sporijem ritmu, jer otežalom od unosa tvari koje život podržavaju, nastavljaju rasprave o tome što će tko za ručak, večeru, sutra za marendu.

Ko ne krka sa dotičnima, presudio je sebi. Čudak, nazivat će ga oni. Škrtac. Ili će, kao mene, dočekat sa uvijek istim maštovitim pitanjem: "Pa zar ćeš tu vodu ručat? Jesi ti uopće išta jela?". A sve roktavim smijehom popraćeno.

Ponekad mi dođe da im odvratim vrckavom nekom dosjetkom. Al' mi mozak nikad, jebemu, ne radi tako vižljasto. Sjetim se tek naknadno pokoje mudre, ležeći u krevetu i razmišljajući o prethodnom danu ili pak šećući se dokono i vodeći unutarnje dijaloge sa dotičnima. Tada se raspištoljim, pa smišljam odgovore iliti odbruse.

Kao, recimo, wannabe duhovito:"Da, ručala sam vodu a za desert ću u ve-ce, natočit sa špine."

Ili, proročanski-mistično:"Moja je hrana duhovne prirode, moje je kraljevstvo s onoga svijeta."

Al' nikad ih im ne serviram. Obično samo šutim i grintam u sebi. Šta ću, kad sam takva. Sva pristojna.

(slika - maknuta! šteta - učinjena!)